Čovjek s crvenim šeširom TRENUTNO NEDOSTUPNO

Kultni autor naraštaja koji se dramatično suočio s globalnim problemom AIDS-a

“Tih pedeset izgubljenih stranica koje su sad bogzna gdje, uzalud znam napamet, nisam ih u stanju ponovno napisati, jer kad su stvari jednom napisane, za mene su kao izbrisane. Hoću li drugi put ponovno opisati, na drugi način, u nekoj drugoj knjizi, taj put u Afriku koji je bio značajan? Ne znam. Ponovno bih mogao ovu knjigu, kao i sve druge koje sam napisao, nazvati Nedovršenost.” Roman Čovjek s crvenim šeširom dio je Guibertove “nedovršenosti”, priče o umjetnicima, koju su hrvatski čitatelji upoznali u Prijatelju koji mi nije spasio život (1997). Kao i u druge dvije knjige zamišljene trilogije, autor dotiče tabu-temu suvremenog čovječanstva, homoseksualnost, dakle društveni rub. Međutim, Guibertova stalna opsjednutost nesrećom (bolešću) ovdje poprima i simboličku dimenziju – pojavljuje se kao okvir koji regulira priču.
Hervé Guibert, ujedno i glavni lik Čovjeka s crvenim šeširom, strastveno je posvećen umjetnosti, traganju za vrhunskim umjetničkim djelima i njihovoj atribuciji. Svijet u kojemu se kreće taj pisac i novinar razmjerno je zatvoren, naoko profesionalno homogen i “poseban” u odnosu na svakodnevni život, što utječe i na način percipiranja stvarnosti i ponašanja. Baveći se, naime, umjetninama i umjetnicima, Guibert neprestano postavlja pitanje što je umjetnost a što život, tko je izmišljen a tko stvaran. Pa čak i kad piše o realnim osobama (ekscentričnom Balthusu) i djelima (slici znamenitog ruskog umjetnika Ajvazovskog), autor voli ubaciti neki detalj koji njegovu priču čini dvojbenom (smješta, primjerice, peterburški Nevski prospekt u Moskvu). Ipak, razmišljanja koja se nameću iz ovoga grčevitog dnevnika tiču se ozbiljnih, rekli bismo “vječnih” stvari, praktički neodgovorivih pitanja.

Guibert (1955-1992) kultni je autor naraštaja koji se dramatično suočio s globalnim problemom AIDS-a, što je ujedno i opsesivna tema njegova stvaralaštva te uzrok prerane smrti. Bavio se novinarstvom, obožavao je operu i kazalište. Premda mu je proza naglašeno autobiografska, riječ je ipak o vješto prerušenoj fikciji.