Čovjek bez sudbine TRENUTNO NEDOSTUPNO

O najtežem iskustvu što ga čovjek može proći, a literarno zapanjujuće

Junak mojega romana ne proživljava svoje vlastito vrijeme u koncentracijskim logorima, jer niti su njegovo vrijeme, niti njegov jezik, pa čak niti njegova vlastita osoba, zaista njegovi. - Imre Kertész

Prvi objavljeni roman mađarskoga dobitnika Nobelove nagrade za 2002. godinu, napisan na temelju njegova iskustva u koncentracionim logorima Auschwitz i Buchenwald. Ali ovo nije autobiografija. Zamišljen kao prvi dio trilogije, govori o mladiću Kovesu koji je bio uhićen pa deportiran u koncentracioni logor, ali se prilagodio uvjetima i preživio. Koves promatra događaje iz perspektive djeteta, koje ih vidi, ali ih u potpunosti ne razumije, niti u njima nalazi išta neprirodno i čudovišno. Izostavljanjem izravne moralne osude ili pak metafizičkoga prosvjeda, postignut je iznimno snažan umjetnički efekt i intenzivan doživljaj užasa u svijetu u kojemu je čovjek sveden na puko biološko preživljavanje.

Je li to zbog nevinog tona kojim pripovjedač, mađarski Židov, još uvijek dječak, opisuje deportaciju kao izlet u nepoznato, a dolazak u Auschwitz kao groteskni spektakl, ili šokira činjenica da on tako spremno, poput dobrog učenika koji želi stvari obaviti najbolje što može, prihvaća logiku koncentracijskog logora, djelo je iznimno i jedinstveno. Jer, ne postoji književno djelo koje na bolji i vjerniji način opisuje sve posljedice koje logor ostavlja na čovjeka. 

Sve naslove mađarskog nobelovca nađite na: Kertész

Pišući o holokaustu, Kertész je napisao neponovljivu psihološku studiju o ljudskoj prilagodbi i “obnovi nade”, pa čak i sreće, unatoč okolnostima. Taj “nemogući” miks strahotne ironije i vitalizma čini od ovog romana remek-djelo.
Robert Perišić, Globus

Nema veze što ovaj čovjek piše o užasu, kad piše tako zavodljivo... - Simo Mraović