Čovjek bez sudbine

Ne postoji književno djelo koje na bolji i vjerniji način opisuje sve posljedice koje logor ostavlja na čovjeka

Sliku čovjeka u europskoj kulturi nije moguće naslikati bez Auschwitza. (...) Višetisućljetna samoljubiva i samosažaljiva slika Boga nepovratno se rasplinula u stvarnosti gorućih jama Majdaneka i Sobibora, krematorija Auschwitza i Ravensbrücka. Jer kršćanstvo nema neku svoju drugu, idealniju realnost, nema od Auschwitza odvojivu tradiciju. Bez Auschwitza više neće biti ni kršćanske teologije.

Sve naslove mađarskog nobelovca nađite na: Kertész

Nakon što je napisao i objavio (1974.) svoj prvi roman "Čovjek bez sudbine" u kojem obrađuje temu Auscwitza i holokausta promatran i ispripovijedan iz perspektive četrnaestogodišnjaka, Imre Kertész, u svojoj je zemlji doživio posvemašnju šutnju, kritičari nisu pisali o njegovu romanu, ostao je prešućen, nitko nije želio dirati u crni i mračni dio mađarske povijesti, u 1944. godinu i holokaust Židova. 

Kertészova tema ne zaklanja pogled samo na njegov beletristički rad, već ta nečuveno divovska tema zaklanja i sve druge njegove, reklo bi se intimnije teme. A teme su kod njega uklopljene jedna u drugu poput jezivih čarobnih kutija. On je u Auschwitzu prepoznao najdublju, esencijalnu realnost europske kulture istom onda kad je iz realnosti kontinuiteta diktatura promotrio onaj svoj jedini i lijepi Auschwitz iz djetinjstva. Golema strukturna spoznaja njegove beletristike je kad zaključi da se iz Auschwitza ne vidi Auschwitz, ali kad se na njega osvrne iz kuta kontinuiteta vladavine diktatura, učini mu se kao da otamo nosi i neke lijepe uspomene. – Péter Nádas

Kertész (Budimpešta, 9. XI. 1929 – Budimpešta, 31. III. 2016) je kao četrnaestogodišnji dječak židovskoog podrijetla odveden u nacistički koncentracijski logor Auschwitz u Poljskoj, pa u Buchenwald u Njemačkoj, gdje je oslobođen 1945. Nakon povratka u Madžarsku, radio je od 1948. u budimpeštanskim novinama (Világosság); no otpušten je 1951. kao nepoćudan kada je list počeo slijediti politiku madžarske komunističke partije. Prevodio je s njemačkoga jezika (djela Friedricha Nietzschea, Huga von Hofmannsthala, Arthura Schnitzlera, Sigmunda Freuda, Ludwiga Wittgensteina i drugih). Oblikovan na njemačkoj književnosti i kulturi, poput Jeana Améryja "u prisili i nemogućnosti da bude Židov"«, Kertész je holokaust smatrao općesvjetskim problemom koji je dosad važeće filozofske, antropološke, etičke, povijesne i pravne principe doveo u pitanje. Odbijao je svoja djela svrstati u tzv. književnost holokausta (jer se iskustvo logora ne da obuhvatiti književnim djelom), a od pisca koji se takve teme prihvati zahtijevao je nove mogućnosti jezičnog oblikovanja u otklonu od konvencionalnoga. Primijenio je to već u svojem prvom romanu što su ga izdavači dugo odbijali, a javnost nakon objavljivanja 1975. prešutjela. (Hrvatska enciklopedija) Kontroverzan u domovini zbog pisanja koje podupire krhko iskustvo pojedinca protiv barbarske proizvoljnosti povijesti, bio je prvi Mađar koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost a tada je živio u Njemačkoj. Njegova se djela bave temama holokausta, diktatura i osobnih sloboda.