Brod za Kobe TRENUTNO NEDOSTUPNO

Japanski dnevnici moje majke

Sjećanja talijanske književnice Dacie Maraini je događaj kad je njen otac Fosco Maraini poderao fašističku knjižicu i tročlanu obitelj odveo na put u Japan. O svemu što se događalo na putu i životu u Japanu do internacije u koncentracijski logor majka Topazia Alliata vodila je dnevnik na temelju kojeg je Dacia napisala ovo djelo koje je i putopis i memoarsko štivo i roman o odrastanju.

Mamin je dnevnik Dacia slučajno otkrila. Dan za danom od 1938. do početka 1942.dnevnik pa onda i ova knjiga bogata je antropološkim pogledima filtriranim očima zapadnjakinje. No izuzetnost djetinjstva proživljenog u egzotičnoj i dalekoj zemlji tek je kulturalni okvir iz kojeg autorica, po prvi put u svom bogatom opusu, progovara o odnosu s majkom i ocem, otkrivajući nepoznate detalje o svojoj obitelji, te si postavlja pitanja vezana uz literaturu, tradiciju, vjersku i moralnu problematiku. Citati iz majčina dnevnika (o postajama na dugom putu brodom prema japanskom gradu Kobeu, kao i o malim i velikim događajima u obitelji) neprestani su izvor za prisjećanja i istodobna udaljavanja od dnevnika, za brojne reminiscencije što iz prošlosti pristižu do sadašnjosti.
Dacia Maraini u ovoj knjizi govori o sebi, povrh biografije zauzvrat majci, i autobiografiju, kružeći oko vremenske osi, pa hita katkada poletno unaprijed, katkada se sjetno vraća, ili pak skreće u digresije što se mogu činiti rezultatom nehata, iako su prije uvjetovane jakom silom neke asocijacije, ali uvijek se i pitajući. O kauzalnosti i slučajnosti sjećanja, o jedinstvenosti i mnogostrukosti identiteta, o motivima i smislu društvenog (u Dacinu slučaju napose feminističkog) angažmana, o razlozima i učincima ženske potčinjenosti muškim sustavima.

Gotovo pa roman u slikama, pogled u zeleni pejzaž sjećanja, opora proza, no prepuna sadržaja čak i kada piše o osobnim, izuzetno delikatnim pitanjima. Iako sažeta, suzdržana u opisima, u ovoj autobiografskoj knjizi autorica je sprema da ode u dubinu vlastita sjećanja ne stideći se baš ničega.