Blues divljega proljeća

"Izvrsne, snažne, uistinu markantne i slojevite pjesme"– tako su stihove Ivana Jakopovića ocijenili neki vodeći stručnjaci za hrvatsku književnost. Predstavljaju, kažu, pravi užitak čitanja i promišljanja, uz zaključak da ova zbirka "uvelike obogaćuje hrvatsku književnu ponudu u širokim razmjerima". Izvorište ovih pjesama je muka egzistencije, muka materije čovjeka kao trpnoga bića. Prirodno je onda i tematika ovih pjesama posve elementarna – ljubav i smrt, čežnje i snovi, strah, nada i beznađe, gubitak i očaj, ukratko, osnovni fenomeni ljudskoga postojanja. U temelju je svega intenzivni osjećaj "bačenosti u svijet" i žestoki nagon potrage za smislom besmisla. Neupitno je da je poezija ljudski govor, a on se uvijek obraća čovjeku, pa makar i samome sebi. Ako ove pjesme uspijevaju govoriti nešto i drugim ljudima, ako i netko drugi u njima prepoznaje muku, teret i tegobe svoje individualne egzistencije, ako nekoga dirnu i unesu, iako nevesele, malo suosjećanja, svjetla i topline u sumornu čađu svakodnevice, njihovo objavljivanje bar je donekle opravdano.