Baudelaireova sjenica

Blistav mozaik povezanih anegdota, uvida, interpretacija književnih tekstova i analiza likovnih djela - živo predočuje umjetnička gibanja 19. stoljeća u Parizu koja su iznjedrila modernizam u umjetnosti

U središtu je priče Baudelaire, pa je donekle riječ i o njegovoj biografiji, no panorama se stalno širi i vrti, zahvaća u svoj vrtlog i čitav Baudelaireov milje - slikare Ingresa, Delacroixa, Degasa i Maneta, pisce Chateaubrianda, Malalrmea, Rimbauda... 

Napisana na talijanskom jeziku, ali Calasso joj je dao francuski naslov La folie Baudelaire. Folie je ludost, ludilo; budalaština, ludorija, šala; pretjerivanje; ali značila je prije i ladanjski dvorac; vrtna sjenica, paviljon. I Baudelaire i Calasso izgradili su luckastu sjenicu apsolutnih književnih i umjetničkih užitaka.

U posljednjem poglavlju spominje se kako je zlobni i prosvijećeni kritičar Sainte-Beuve napisao da je Baudelaire sagradio “neobičnu sjenicu, dovoljno ukrašenu, dovoljno nagizdanu, ali dovoljno privlačnu i tajanstvenu”; smjestio je na “krajnju točku romantične Kamčatke” i nazvao la folie Baudelaire, jer su se tako u 18. stoljeću nazivale posebne građevine posvećene dokolici i užitku. Na tom zabitnom i privlačnom mjestu, u zemlji koja se smatra pretežno nenastanjivom, ipak neće nedostajati posjetitelja — od Rimbauda do Prousta. Štoviše,postat će neizbježnim raskrižjem onoga što se otada javlja pod imenom književnosti. To je priča načinjena od pričâ koje naginju tome da se isprepleću — sve dok čitatelj ne otkrije da je tijekom nekoliko desetljeća Baudelaireova sjenica ponajviše bila grad Pariz.

Sve naslove autora nađite na: Calasso