Lisica

Posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima čije priče mijenjaju čitatelja

Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj grčki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Poigravajući se mnogostrukostima, pokazujući veličanstven rep i mijenjajući maske, putujući literarno i stvarno od Japana preko mnogih ruskih klasika do Nabokovljevih američkih avantura ili pak besmislenih predstavljanja knjiga u današnjem svijetu, Dubravka Ugrešić piše roman o pripovijedanju.

Motiv lisice varira i pojavljuje se u svih šest poglavlja knjige, te ih labavo povezuje u roman o pripovijedanju. Kao i u većini svojih tekstova autorica pripovijeda u prvom licu, "bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci", sugerirajući kako je ovaj roman, u kojemu se teško oduprijeti impulsu pitanja ili usporedbe o stvarnom i fiktivnom, u konačnici "posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima čije priče mijenjaju čitatelja".

Što je književnost danas, koja je njezina uloga i, još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uopće još pričati priče, je li moguće samo tako stvoriti roman i ispripovjediti priču te tko ima kontrolu nad tekstom, autor ili priča sama, sve su to pitanja koja pokreću Lisicu. Poigravajući se Ich-formom, bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci, Lisica je veličanstvena posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima čije priče mijenjaju čitatelja. Takve priče mogu stvoriti samo briljantni pripovjedači, a jedna od njih bez sumnje je upravo Dubravka Ugrešić.