15 49.0138 8.38624 arrow 0 bullet 1 4000 1 0 horizontal https://citajknjigu.com 300 4000
Čitaj knjigu | Izvrsna stranica za knjigoljupce i sve one koji će to tek postati.

William S. Burroughs: Nevidljivi čovjek, Kozmonaut unutarnjeg svemira, djed punka i Elvis američke književnosti

August 21, 2014
3047 Pregleda
Kad neki pisac brutalno i bez zadrške razotkriva licemjerje srednje klase kao što je to radio William S. Burroughs u svojim knjigama, ne iznenađuje njegov život. U mislima nam je pametan i sjajan pisac, pravedan u razotkrivanju one “jedno priča...

Kad neki pisac brutalno i bez zadrške razotkriva licemjerje srednje klase kao što je to radio William S. Burroughs u svojim knjigama, ne iznenađuje njegov život. U mislima nam je pametan i sjajan pisac, pravedan u razotkrivanju one “jedno priča drugo radi” da bi se pokazalo kako je on morao i mogao tako dobro opisati sve nijanse ljudskih duša jer je i sam imao više crnog nego li bijelog. Njegov život nalikuje krimiću i opet pokazuje kako život piše najbolje romane. Burroughsov je podugačak, ali se isplati pročitati.

Kultni američki pisac William S. Burroughs

William Seward Burroughs II bio je američki književnik koji je pisao knjige i eseje, majstor je kratkih priča, slikao je i bio odličan u javnim nastupima. Jedna je od najvažnijih figura pokreta bitnika, postmoderni autor kojeg su smatrali “politički pronicljivim” i “jednim od najjutjecajnih na svjetsku i američku kulturu” ali i “najinovativnijih pisaca”. Napisao je 18 knjiga, šest zbirki kratkih priča i četiri zbirke eseja. Objavljeno je i pet knjiga u kojima su sakupljeni interviewi i njegove prepiske. Radio je s mnogim glazbenicima i izvođačima i pojavio se u nekoliko filmova postao popularan ali mnogo je tu mračnoga i užasnoga. Bio je narkoman koji je previše pušio, previše jeo, ušmrkavao, stavljao drogu u rektalne čepiće i ubrizgavao u vene sve što mu je palo pod ruku, biseksualac, izgledao je kao leš, s 45 godina je odlučio prekinuti 15 godišnju ovisnost, pred kraj života bio je više slikar i kaligraf, a slikao je zatvorenih očiju. Borio se za prava životinja, za očuvanje okoliša, podržao spašavanje lemura, zalagao se za očuvanje šuma i smatrao da čovječanstvo ide svome kraju. Bio je okultni guru, distopijski vizionar, luđak, šarmer, nježan, nasilan… a zapravo progonjena duša.

Pedigre i škola u kojoj je iskakao mračnjaštvom

Bogata obitelj iz koje potiče, a otud mu i ono Drugi u imenu, u djetinjstvu mu je dala i te kakav pedigre. Missouri je imao svoje “plemstvo” u vidu djeda Williama Sewarda koji je osnovao Burroughs Corporation, koja je proizvodila strojeve za zbrajanje, preteču kalkulatora i računala. Djed je izmislio perforirani cilindar u mašini za zbrajanje koju su kupile sve manje i veće američke tvrtke. Sjajni engleski korijeni i korporacija koja je bila jedna od devet velikih američkih kompanija (uz General Elecrics, IBM, Honeywell, RCA…), jegov je otac nasljednik, a mama je iz obitelji generala Roberta E. Leeja. Ujak Ivy Lee pionir je modernog marketinga i oglašavanja i radio je za Rockfellerove… sve je odisalo novcem. Williamov otac je imao antikvarijat i gift shop, a stariji sin Mortimer bio je uzorno dijete. Burroughsovi su imali kuharicu, služavke, sobarice i vrtlara. Roditelji koji su imali lijep i stabilan brak nisu mogli ni zamisliti što će sve s mlađim sinom doživjeti.

Već kao dijete William je susjedima bio čudan onako bljedunjav, suhonjav, s problematičnim sinusima, mračnim humorom. Kao tinejdžer Burroughs je počeo pisati eseje i dnevnike ali ih nije pokazivo nikome. Školovao se u John Burroughs School u St. Louisu, prvi esej objavio u John Burroughs Review, a maknuo se iz “Burroughs okruženja” itek kd je krenuo u Los Alamos Ranch School u New Mexicu. Tamo mu nije bilo bajno. Internat za bogatašku djecu gdje će ih napraviti muškarcima nije lijepo gledao na mračnog klinca. Učenici su ga se bojali. William je jednostavno potpuno drugačiji dječak.

Bio je jako blizak s dadiljom koja je bila Velšanka i koja ga je podučila okultizmu, prostačkim stihovima i čarolijama, ali, i opijumu. S njom je bio stalno, čak i kad je imala slobodne dane. William je vodio dnevnik u kojem opisuje dane u internatu, ali i ljubav koju je osjetio prema dječaku. Stideći se sadržaja poslije je uništio dnevnike. Uostalom, njegov pedigre nije dozvoljavao da se emocije pokazuju, a kamo li o njima piše. To je samo prvi do problema. Da je gey sakrivao je većinu svog života i tek je nakon romana “Goli ručak” (Naked lunch) postao poznat kao pisac koji je progovorio o homoseksualizmu. Kasnije u životu je imao neka sjećanja da ga je kao malog dječaka silovao neki član obitelji.

Studiranje, novine i otkrivanje svijeta

Škola za Williama nije bila sretno mjesto. Iako je poslije tvrdio da je iz Los Alamosa otišao svojom voljom postoji i druga priča – da su ga izbacili nakon što je s kolegom popio klorni hidrat, inače sastojak tableta za spavanje i skoro umro. Po drugoj verziji, shvatili su da William ima osjećaje prema kolegama koji nisu samo prijateljski. U školi je uz sve to pucao iz puške, naučio bacati noževe, eksperimentirao je s drogama. Vratio se kući, pa 1932. otišao na Harvard na studij engleskog jezika, a postdiplomski iz antropologije. Po ljeti je radio kao potrčko za jedne novine uglavnom prateći policijske racije i očevide, ali iako mračnjak odbio je neke zadatke, poput smrti utopljenog djeteta. O seksu je prvo naučio čitajući, a navodno je nevinost izgubio u 16. godini s dječakom s kojim je djelio krevet na kat. Po drugim izvorima, nevinost je izgubio u bordelu s muškom prostitukom, kojeg je redovno posjećivao.

Imao je i nekoliko izleta u New York gdje je upoznao gey subkulturu, posjetio lezbijska mjesta na koja ga je odveo prijatelj, Richard Stern, bogataš iz Kansas Cityja. Iz Bostona do New Yorka njih će dvojica jurcati autima, a jednom je Stern prestrašio Williama toliko da je ovaj tražio da ga pusti van iz auta. Diplomirao je a roditelji su mu dali 200 dolara mjesečno od prihoda svog antikvarijata, što je tada bila znantna svota. Slijedećih 25 godina taj će mu novac omogućavati dobar život. Usput, to je karta za slobodu – može živjeti kako i gdje hoće a ne mora se zaposliti. Roditelji su prodali prava na djedove izume pa više nisu imali udjela u dionicama Burroughs korporacije. Malo prije sloma burze 1929. prodali su dionice  za 200 000 dolara, današnjih skoro tri milijuna.

William je našao pisce kojima se divio: James Joyce, Joseph Conrad, Jean Genet i Kafka, Graham Green i Chandlar. Pisao je, ali bez ideje da bi od toga mogao živjetii. Kasnije će reći kako je imao strašne noćne more pa je, kad je čuo da opijum daje slatke snove, počeo je koketirati s drogama. Ujak Horace koristio je opijum i ubio se 1915. tako da droga nije u obitelji bila nepoznanica, samo se o tome nije pričalo. Vrijeme je Burroughs provodio zatvoren u svojoj sobi igrajući se s revolverom, lasicom koja mu je bila ljubimac, čitao de Quincyja, Coleridgea i Becketta i iako je imo talenta nije objavljivao jer se nije mogao nositi s kritikom.

Kraj studiranja i vjenčanje u Dubrovniku

William je malo flertao s antropologijom na Harvardu, psihologijom na Harvardu i Columbiji pa medicinom u Beču, ali osim engleskog nije ništa završio. U Beču gdje ga je zanimala psihoanaliza, no nacističko okruženje pokvarilo mu je plan da tamo studira. Otputovao je u Europu i upoznao austrijsku i mađarsku Weimarsku eru homoseksualnosti i često bi pokupio dječake iz parnih kupelji u Beču. Ušao je u krug ludih i dekadentnih 1930-ih koje su uključivale “život do daske” u krugovima prognanih, bjegunaca, homoseksualaca a nacizam se približavao velikim koracima. Burroughs je upoznao srednjovječnu Ilse Klapper, Židovku koja se sakrivala od nacista i nije mogla obnoviti putovnicu i iako nisu imali ništa tjelesnog oženio se s njom u Hrvatskoj, u Dubrovniku (!!!). Njegovi su roditelji bili protiv tog braka no njime je William želio pomoći da Ilse dobije vizu za SAD. Gospođa Burroughs je uspjela doći do New Yorka, razveli su se 1946. i ostali prijatelji često se nalazeći na ručku. Kad se vratio doma radio je niz nezanimljivih poslova a 1939. roditelji su se zabrinuli za mentalno zdravlje svoga sina. Možda i ne bi da nije namjerno odsjekao mali prst na svojoj lijevoj ruci da bi impresionirao čovjeka u kojeg se zaljubio – poslije su pisali da je htio dokazati kako ne osjeća bol. O tom je događaju napisao kratku priču, “The Finger” (Prst). Taj muškarac zbog kojeg je odrezao prst bio je Jack Anderson i Williamov prvi dečko. Njihva je veza bila sado-mazohistička, Anderson ga je varao, a nakon što si je odrezao komad prsta roditelji su ga pod hitno smjestili u bolnicu. Imao je 25 godina.

Nisu ga primili u vojsku kad je za Amerikance nakon Pearl Harbora počeo Drugi svjetski rat. Burroughs je dobio šifru A1, pješaštvo, što mu se nije dopalo. Želio je biti časnik i kada je shvatio da neće imati “čvarke” na ramenima postao je bezvoljan što je njegova majka prepoznala kao depresiju i isposlovala invalidsko otpuštanje: zbog prethodne mentalne nestabilnosti nije ga se ni smjelo unovačiti. Pregledao ga je obiteljski prijatelj, neurolog, a na otpusno pismo čekao je pet mjeseci u vojarni blizu St Louisa. Nakon vojske Burroughs je otišao u Chicago i radi razne poslove: istrebljivač je štakora, barmen u New Yorku, u Parizu servira stolove u kafiću, u Istanbulu prodaje tepihe. Radio je kao privatni detektiv, radnik je u tvornici pa u engleskom hotelu se zatvorio dok nije pročitao ijelog de Sadea i Spenglera da bi otputovao u Texas i brao pamuk, skupljao pijance u newyorškom metrou….U New York je naime došao za dvojicom prijatelja iz rodnog grada, Lucianom Carrom, studentom čikaškog sveučilišta, i Carrovim obožavateljem, Davidom Kammererom. Lucian je postao predmetom Williamovih fantazija, ali važnije, upoznao ga je s Kerouacom p je tada posijano sjeme bitničkog pokreta.

Bitnici, droga i Joan

William se 1943. sprijateljio u Greenwich Villageu s Allenom Ginsbergom i Jackom Kerouacom i njih su trojica, jedan utječući na drugoga lupili temelje Bitnicima a kasnije, 1960. i kontrakulturi. Buran život koji su vodili vidi se u Burroughsovim djelima. On živi luđački, ovisan je o heroinu, putuje i živi po Mexicu, u Londonu, Parizu, Berlinu, u području Amazone i u Tangieru… Kao da želi skupiti beskrajno mnogo iskustva. Kada je pod pseudonimom William Lee objavio svoju prvu knjigu “Junkie” (1953.) njegov prijatelj i agent Allen Ginsberg rekao je da će Burroughsov “pravi” identitet zapanjiti mnoge čitatelje.

Sjena koju je vukao za sobom bila je velika – Burroughs je ubio svoju drugu ženu, Joan Vollmer 1951. u Mexico Cityju i za ubojstvo je i optužen. Pijan je pucao u jabuku na glavi svoje žene Joan Vollmer u igri Williaa Tella. Pobjegao je u SAD i osuđen u odsutnosti na dvije godine uvjetne kazne.

Slavu mu je donio “Goli ručak”, 1959. roman zbog kojeg je bio progonjen i to zbog zakona koji zabranjuje sodomiju i koji je podigao dosta prašine i zbog teme i zbog stila – jedva su ga objavili. Zapleti oko izdavanja su nevjerojatni no ukratko, dijelovi su slani u razne časopise, raznim izdavačima sve dok se cijelog romana nije domogao jedan kritičar i napisao pozitivnu kritiku. Tu je kritiku telegramom Ginsberg poslao izdavaču koji je prije odbio “Ručak” ali se sada, zainteresiran i prašinom koj se dizala odlučio na tiskanje i roma je objavljen 1959.

“Goli ručak” ozloglašen je i u Europi i Americi što je odlična reklama, ali zanimanje za roman snažno je u krugovima kontrakulture. U Americi je smatran opscenim, zabranjen je i tek je  1966. Vrhovni sud Massachusettsa donio odluku da roman nije vulgaran. “Goli ručak” posljednji je slučaj suđenja nekom djelu zbog opscenosti i posljednje je djelo koje je podleglo cenzuri u Americi. Od one gomile pisanja u Maroku osim “Ručka” izašli su i kasniji radovi: “The Soft Machine” 1961., “The Ticket That Exploded (1962), i Nova Express (1963.) a sve je pisao cut-up tehnikom. Uz njegove riječi, Gysinove slike i Sommervilleovog zvuka preko traka cut-up je zaokružen. Matematičar Ian Sommerville vodio je studio Paula McCartneya i bio Williamov ljubavnik. Metodu kojom Burroughs radi možda je najlakše objasniti kao književni kolaž. Pisac nije važan, on je samo urednik koji po svom senzibilitetu slaže “slike”.

Kerouac je rekao kako je Burroughs najveći satirični pisac od Jonathana Swifta. Burroughs je uvijek subverzivan i ne libi se pisati ni o politici ni o moralnom ili gospodarskom sustavu moderne Amerike, ali uvijek s tamnim, mračnim humorom i izrugivanjem. Ballard smatra kako je Burroughs najvažniji pisac poslije Drugog svjetskog rata, a Mailer da je jedini američki pisac koji je vjerojatno genij.

Pariz, bitnici i droga, London

William je 1959. preselio u Pariz u oronuli hotel u Latinskoj četvrti u vrijeme dok “Ručak” još traži izdavača. Taj će hotel postati kultno mjesto, u rue Git-le-Coeu broj 9, to je “Beat Hotel”. Naime, Tangier koji je prije bio raj za umjetnike posato je opasno mjesto: droga je lako dostupna, male su grupe homoseksualaca, a sve su češći politički nemiri. Uz to je grad postao  okupljalište raznih kriminalaca i nije više onaj grad u koji je William prvi puta došao. U Parizu se treba naći s Ginsbergom i razgovarati s izdavačem Olympia Pressa, ali Burroughsa stižu neriješeni problemi sa zakonom jer ga je “otkucao”  britanski kriminalac i švercer cigareta kojeg je William upoznao u Tangieru. Kad je taj Paul Lund uhićen pod optužbom da krijumčari drogu u Francusku odmah je rekao kako je i William upleten. Marokanska je policija poslala francuskim kolegama niz dokaza kako drogom kod njih trguju Francuzi i Burroughs bi sigurno završio u zatvoru da izdavač Maurice Girodias nije objavio “Goli ručak” – William je dobio uvjetnu kaznu jer je, kako kažu, u Francuskoj književna karijera cijenjena profesija pa malo progledaju kroz prste.

William je odlučio u miru probaviti sve događaje i iskustva svog luđačkog života, prestao je i piti i pušiti i živi mirno i trezveno.

Iz Pariza William putuje 1966. u London kod dr. Denta, poznatog britanskog liječnika koji je navodno bezbolno izvlačio heroin iz organizma pomoću druge droge, apomorphinea. Burroughs je shvatio da njegov život nema smisla i da ne vodi nikuda. Počeo je vježbati, zdravo se hraniti i redovito pisati. Kad bi završio stranicu bacio bi je na pod, ali ne u smeće. A onda šok: Kerouac je umro 1969. s 47 godina od unutarnjeg krvarenja uzrokovanog cirozom jetre kao posljedicom alkoholizma. Burroughs je uvjeren da će mu “lijek” dr. Denta spasiti život, a ovaj je  koristio “lijek” i za liječenje alkoholizma s upitnim učnikom. William je toliko vjerovao u liječenje da je napisao i pismo “Gospodara ovisnika o opasnim drogama” koje će biti tiskano u kasnijim izdanjima “Golog ručka”. Narvno, to nije lijek pa se Burroughsu stanje pogoršalo i vratio se drogiranju. Sada već šest godina živi u Londonu, ali povremeno putuje.

Iako se ponekad čini kao čovjek potpuno van kontrole on je otac koji s puno boli opisuje iskustvo dok je sina selio čist, bez droge i morao se ponašati odgovorno. Nekako je ta dva mjeseca izdržao. Za Playboy je dogovorio nekoliko članaka koji na kraju nisu objavljeni jer nije želio prilagoditi stil. Objavili su ga Francuzi. Za “Esquire” s Genetom, Sackom i Southernom pokriva konvenciju Demokrata 1968. a Southern i Williams koji su se upoznali u Londonu ostat će i suradnici i prijatelji do kraja života. Njih dvojica su pokušali “Ručak” adaptirati za film ali bez uspjeha.

Da bi mogao hraniti svoju ovisnost William obavljuje komadiće svojih knjiga. Međunarodna slava je neupitna, on je prepoznat kao začetnik hippie kontrakulture. Prijateljuje s Anthonyjem Balchom, živi s mladom muškom prostitutkom Johnom Bradyjem koji doma dovodi mlade žene čemu se William protivi pa usred tog cirkusa ipak završi knjigu “The Last Words of Dutch Schulz” 1969. i tradicionalniju prozu “The Wild Boys” 1971. Vratio se u Ameriku 1974. nakon duge 24 godine izbivanja.

Američke godine

Ginsberg zabrinut za Williama nagovora ga da poučava kreativno pisanje u New Yorku na City Collegeu i William se uspješno skinuo s heroina i preselio u Veliku Jabuku. Našao je jeftin stan, slavni “Bunker”. Tako je svojim zanimanjima William mogao dodati i – učitelj. Doduše, izdržao je jedan semestar jer su studenti bili “nezanimljivi i netalentirani”. Zvali su ga na fakultet u Buffalu da predaje za 15 000 dolara po semestru ali je odbio jer “daješ svu energiju a ne dobiješ ništa natrag”. Zato je opet bez novaca.

Spas je došao u obliku 21 godišnjeg prodavača knjiga odanog bitinicima, Jamesa Grauerholz. Radio je u knjižari pa postao Williamov tajnik i nagovorio Williama na turneje. Slične rockerskima ili komičarskima Burroughs će putovati od grada do grada putovat i čitati ulomke svojih knjiga. Čak je nagovorio nekoliko bandova kojima je bio menadžer da poprate pisca. Tako će Burroughs zarađivati slijedećih 20 godina a to u je donijelo i slavu, postao je poznata osoba, dobio nove ugovore za knjige, mjesečnu kolumnu u popularnom magazinu o kulturi “Crawdaddy” za koji je interviewirao poznate glazbenike. Od 1976. William se za stalno vratio u SAD i druži se s Warholom, Lou Reedom, Patti Smith i Susan Sontag, zabavlja ih u Bunkeru, idu na koncerte, a sa Southernom i Dennisom Hopperom radi na scenariju za “Junky” Iako su nmakli nova n kraju projekt propadne  jer su se Hopper i Burroughs posvađali

William ima već 64 godine i poznat je  slavljen i priznat. Mjesec dana u zimi 1978. njegova su djela kroz retrospektivu prikazivana po cijelom New Yorku; djelove knjiga čitaju Southern, Ginsberg, Patti Smith i Zappa koji je uskočio umjesto Keitha Richardsa (koji je imao probleme sa zakonom), a sviraju B52, Suicide, Philip Glass, Debbie Harry… Patti Smith zaljubila se u Williama kao šiparica i rekla kako je on “sasvim drugačija verzija Biblije” a on je nju ohrabrivao da pjeva.

Dvije godine prije napokon se vidio sa sinom koji je bio pisac i objavio i kojeg su prozvali bitničkom drugom generacijom. Valjda je povukao a oa jer je bio alkoholičar pa se za njega morao brinuti nepoćudan tata William kad je sin išao na tada riskantnu transplataciju jetre – njihov odnos ikada nije bio ni blizak ni spontan.

Što piše Burroughs

Kad je bio u Londonu William je počeo pisati trilogiju. Između 1981. i 1987. objavio je “Cities of the Red Night” i “The Place of Dead Roads” te “Western Lands”. Grauerholz je uredio “Cities” kada je Williama odbio dugogodišnji izdavač, a ova je knjiga napisana drugačije i kritike su podijeljene. Jedan ga je kritičar popljuvao rekavši kako su to “dosadne epizode sanjarija pederasta” a J.G.Ballard je tvrdio kako je William izmislio novi način pisanja – mitografiju. Kritika je za njega bila udara, ali stiže još jedan: Ginsberg mu javlja da je Billy, umro. Nakon toga se Burroughs 1979. ponovo drogira. Hroin je tada jeftina droga koju se lako moglo kupiti, a u Bunker mu prijatelji i znanci rado nose drogu koju on odmah ubrizgava. U nekim je fazama bio čist, ali do kraja smrti bio je u heroinu. Ne svaki dan ali redovito. Kad je umro bio je u programu metadonskog liječenja.

Utjecaj i slava, stavovi i život

Još se 1960-ih Burroughs priključio scijentolozima. O tom iskustvu je rekao kako mu je i tehnika i filozofija Scijentološke crkve “pomogla da se baci u dodatno istraživanje” i da daje odlične rezultate. Bio je skeptičan prema samoj organizaciji, okruženje nije bilo prijemčljivo na kritiku (a William je uvijek i sve kritizirao), pa je sve završilo gorkim ratom Williama i pristaša Scijentologije  na stranicama “Rolling Stonesa”. Sedamdesetih se vratio heroinu. Živio je u malom gradiću, sprijateljio se s tri mačke lutalice od kojih mu je najdraža bila narančasta, Ginger koja se sparila s Ruskijem i imali su mačića. Mogle su ulaziti u kuću kako su htjele. Ruski, ruska plava, bio mu je ljubimac kojeg je ponio sa sobom. Dvosobna kućica, skromna, u kojoj je živio bila mu je prvi dom. Ustao bi se rano ujutro, popio metadon, hranio mačke, popodne šetao po vrtu i vježbao bacanje noža. Popio bi nekoliko votki s Coca Colom, smotao nekoliko jointova i pisao dnevnik. Malo je i lagano spavao i uvijek s pištoljem ispod jastuka. Iako je postao pionir oslobođenja gey kulture i prihvaćanja homoseksualizma izjavio je “Nikada nisam bio gay, ni jedan jedini dan u životu”.

Postao je djedom kontrakultrue u 1970-ima i tek se 1980-ih smirio u Lawrenceu, Kansasu s namještajem iz second hand dućana i pisaćom mašinom. Slikao je tako da je shotgun napunio bojom i opalio po platnu!

Možda zbog drogiranja, možda jer je zaronio u neke čudne sfere, Burroughs je smatrao je da je izvor zla “Ugly Spirit”, Zloduh pa je 1992. sjeo s Ginsbergom i još pet prijatelja u auto i otputovao do rodne kuće. U sredini kamina iskopali su rupu. Grupica je prvo molila pa su u usta stavili vrući ugljen kako bi progutali zle duhove. Vjerovali su da su – uspjeli!! Činilo se da je Burroughs i dalje živ, nekako našao svoj dom. Volio je Kansas u kojem je život bio miran i gdje je mogao šetati, pecati ribe, loviti. Potpisao je 1984. ugovor s Viking Pressom za sedam knjiga uključujući i prava na do tad neobjavljen “Queer”. S tim je novcem, 29 000 dolara kupio tu kućicu. Primili su ga 1983. u Američku akademiju i institut umjetnosti i književnosti. Radio je na filmu, surađivao s glazbenicima, izdao album svojih priča Dead City Radio koje glazbom prati Sonic Youth. S Nick Caveom i Tom Waitsom snimio je zbirku kratke proze “Smack My Crack” 1987. S Tom Waitsom i režiserom Robertom Wilsonom napravio je “Black Ridera”, koji je izveden u kazalištu u Hamburgu i dobio sjajne kritke a komad je poslije igrao po europskim i američkim kazalištima. David Cronenberg uzeo si je u zadatak da “ufilmi” “Goli ručak” i nekim čudom uspio 1991.

Burroughs je probao sve: morfij, heroin, opijum, marihuanu i alkohol i niz lijekova-droga: Delaudid, Eukodal, Pantopon, Diocodid, Diosane, Demerol, Dolophine, Palfium.. Sam je rekao kako nije mogao ništa osim zuriti u vrh cipela po osam sati. William se družio i s Paulom Bowlesom (The Sheltering Sky) a u Kerouacovim je knjigama on lik Old Bull Lee (Na cesti),  Frank Carmody (Subtettaneans), Bull Hubbard (Desolation Angels), Will Dennison (The Town and the City) i Wilson Holmes Hubbard u Vanity of Dulouz. Kod Ballarda on je lik u “Kidness of Woman”.

Pred kraj živio je s mačkama pa znamo da su to bile Calico Jane, Ruski, Fletch, Horatio, Smoky, Ed, Ginger, Wimpy Nosio je puške i pištolje. O je postao inspiracija pa su bandovi uzeli ime iz Williamovih radova (Soft Machine i Dead Fingers Talk), a Bowie, Nirvana, REM i Debbie Harry odali su mu priznanje kroz svoju glazbu. Na omotu je slavnog Beatlesovog “Srgt Pepper’s Lonely Hearts Club Banda” (kraj Marilyn Monroe), a pojavio se u reklami za GAP i kampanji za Nike. On i glumi U “Drugstore Cowboyu” glumi uz Matta Dillona ostarjelog svećenika-narkomana, na početku je “Even Cowgirls Get the Blues”, a njega, Burroughsa glume u filmovima Keifer Sutherland i Ben Forster u prošlogodišnjem “Kill Your Darlings”. U fimu je “Twister 2”, i nekim drugima, i spotu U2 za “Last Night on Earth”. Snimao je s Laurie Anderson i Michaelom Stipeom te Kurtom Cobaineom a upravo je on izmislio termin “heavy metal”. Kurt Cobai posjetio ga je pola godine prije nego se ubio.

Slike vise u 50ak galerija i muzeja u svijetu, uključujući i Pompidou, Guggenheim. Dobio je zvijezdu slavnih u St-Louisu 1990. a u lipnju iste godine preživio tostruku operaciju srca. Nije imao mira pa je 1993. postao član organizacije “chaos magic” a posljednji mu je nastup bio u spotu U2-a. Izgledao je kao leš, mršav, ispijen. Šalio se kako se fura na “mrtvozornika” izgledom, a u filmu kojeg je snimio u Parizu 1960. glumio je Smrt. Dok se smucao po prašumama Južne Amerike lokalno ga je stanovništvo zvalo “el hombre invisible”, nevidljivim čovjekom i to mu je bila najdraža uloga. Volio je zmije. Nacrtao je za života 600 “Manila file”, kaligrafske crteže koje je zvao “životni fileovi”  prvu je izložbu (slika) imao 1987. Piće The Burroughs zove se po njemu a to je iks votke i Coca Cole.

Sin – Billy

Život  sina Williama Sewarda III poznatijeg kao “junior” ili Billy Burroughs, bio je užasan. Billy je napisao tri knjige, od kojih su dvije objavljene: “Speed” 1970. a “Kentucky Ham” 1973. Treću je počeo pisati 1977. “Prakriti Junction” ali je nije dovršio. Dijelovi su objavljeni u “Cursed From Birth”. Billy je rođen 1947. kad je otac bio s Joanne. Rodtelji ovisnici nisu mu ni mogli dati ljubav, nježnost, sigurnost ni primjer. Mama se u trudnoći znala odvesti autom u Houston iz Texasa gdje su Burroughsovi živjeli po benzedrine. Dan kada je otac ubio majku opisao je u trećem poglavlju knjige “Kentucky Ham” kao i ponovni susret s ocem nakon što je stari izašao iz zatvora.

Imao je četiri godine kada je tata ubio mamu.

Dok je otac “gulio” mali je živio s majčinim roditeljima, u Misouriju a sestru nikada više nije vidio. Kad je imao pet godina preselili su na Floridu gdje su djed i baka otvorili antikvarijat a malog upisali u privatnu školu. S njima je imao mirne godine ispunjene ljubavlju ali djed i baka su starili a Billy je postao adolsecent. S 13 godina počeo je ludovati pa su djed i baka zamolili Burroughsa da uzme dijete k sebi. Otac je pristao pa su maloga spakirali na avion do Tangiersa gdje je dječak probao marihuanu, nekoliko su ga puta muškarci pokušali silovati, a do tada je oca vidio tri puta na kratko, idealizirao ga je i sada, sa sedam godina očekivao Tatu. No, Burroughsov ljubavnik Ian Sommerville, uvjerio je Williama da je mali nostalgičan i da pati za domovinom pa su Billyja vratili djedu i baki. Djed je umro 1962.  i oboje su, i baka Laura, koju je on zvao “mamam” i Billy bili potpuno shrvani tugom. Billy je počeo izlaziti, družiti se s prijateljima, pa je počelo pijenje i na kraju droge. Kada se vraćao baki-mami prepričavao joj je zgodne priče koje nisu imale veze s opijanjima i drogirajima i imao je osjećaj krivnje ali, kako će sam opisati, sve što se dogodilo u Maroku zauvijek je promijenilo njegov život. Nitko nije prepoznao traumu, nitko nije vidio užas sakriven u dječaku. Iza sebe je već imao gadnih nevolja: u nezgodi je puškom pogodio i skoro ubio najboljeg prijatelja i progonjen krivnjom doživio živčani slom. Pobjegao je uvjeren da je ubojica i nakon peripetija saznao da je dječak preživio a policija je okrakterizirala slučaj kao “nehotičan”. Sve je to aktiviralo sjećanje na smrt majke i mali je završio u umobolnici u St. Louisu ali su ga iz nje izvukli baka i djed i doveli k sebi. Baka je kasnije počela tonuti u senilnost, ali je bila svjesna da je njen voljeni unuk ovisnik i da mu ona ne može pomoći. Počeo je koristiti amfetamine, krivotvorio recepte, provaljivao u ordinacije, sa 17 mu kao maloljetniku nisu mogli suditi a izvukao ga je iz zatvora Ginsberg dok je otac doletio iz Londona na suđenje. Dobio je četiri godine uvjetno i poslali su ga na farmu, jednu od dvije koja je postojala u Americi d 1935. do 1973. a koja je bila spoj farme, zatvora i bolnice. Riješio se ovisnosti i otpušten je 1968., pa je pohađao je privatnu eksperimentalnu školu Green Valley, koju je vodio velečasni George von Hilshemier s kojim će Billy ostati prijatelj do srti. Od svećenika će dobiti stabilnost, razumijevanje i savjete koje je toliko trebao. Dapače, imali su tako dobar odnos da je u ljeti išao raditi na Alasku s drugim dečkima iz škole. Kad se vratio upoznao je 17 godišnju Karen Perry, židovku iz Savannaha s kojom će se kasnije vjenčati i koja je imala dobar pedigre. Mladi se par vjenčao 1969. i Billy je počeo pisati a Karen je radila kao konobarica. Brak se raspao kada je Karen ostavila Billyja koji je bio alkoholičar, nije se s nikim družio, potpuno se osamio i znao je nestati na neko vrijeme. Banuo je kod oca koji je bio u Ginsbergovom budističko-poezijskom centru a za vrijeme večere s tatom i Ginsbergom 1976. Billy je počeo povraćat krv. Odjurili su u bolnicu, srećom u Coloradi General Hospital koja je bila jedna od dvije koja je tada radila transplatacije. Postotak preživljavanja bio je manji od 30 posto ali je Billy nakon mnogih komplikacija preživio. Svi su ga nagovarali i uvjeravali da mora prestati s pićem, ali Billyjeva autodestruktivnost nije mogla samo tako nestati. Svađao se s ocem, krivio ga za sve i na kraju u Esquireu objavio članak u kojem objašnjava kako mu je očev način života i ponašanje uništilo život. Nikada se nisu pomirili.

Billy se vratio u Green Valley ne bi li se ponovo zbližio s velečasnim Von Hilsheimerom, pokušao je sunčanom Floridom spasiti zdravlje jer je prestao je piti lijekove protiv odbacivanja transplatiranog organa. Neki ga je vozač našao kako leži hladan, pijan i iscrpljen u jarku kraj autoputa, odveli su ga u bolnicu gdje je umro slijedećeg jutra u 6.35. od krvarenja i ciroze. Otac je kasnije zamolio Davida Ohlea da završi sinovljev rukopis trećeg romana jer je Billy bio talentiran i uvažen no umjesto knjige objavljen je dnevnik i pjesme te neke prepiske i interviewi s onima koji su ga poznavali

Na kraju…

Možda je to dio bogataškog okružja ali William je naučio pucati s osam godina. Imao je štap u kojem je bio sakriven mač a u drugom je imao patrone s mecima. Uvijek je po stanovima u kojima je živio imao pištolje, puške i poluatomatske puške. Po Južnoj Americi mecima je probijao dinje, kad je radio kao istrebljivač štakora nije ih lovio u stupice već raznosio mecima, a muhe je kao klinac ubijao nakon što je u kemijskom mini laboratoriju smješao neku kemiju. Ljude koji mu se nisu svidjeli poslije je “ubio” u nekoj od svojih knjiga ili priča. Vjerovao je kako zna crnu magiju.  Bio je autodestruktivan. Osim onog prsta popio je od nekog južnoameričkog vrača napitak koji je mjesec dana prije ubio sličnog turista i jedva je preživio. U Londonu se družio i s aristokracijom i bio uglađen, pristojan da bi potom zabrazdio s muškim prostitutkama. Znao je afektirati britanski engleski, sviđalo mu se što sliči na Sherlocka Holmesa koji je bio ovisnik o kokainu. Kupovao je po najboljim dućanima, jeo u najboljim restoranima, da bi potom progutao kuglice opijuma s Tajlanda i tražio šalicu Earl Grey čaja. Bio je strašno duhovit.

William Burroughs, umro je od srčanog udara 2. kolovoza 1997. u svojoj kući, u Lawrenceu, državi Kansas. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Bellefonteine groblju u St. Louisu, Missouriju. Na spomeniku ispod punog imena piše – američki pisac. Poslije su podigli obelisk.

Umro je pet mjeseci poslije Allena Ginsberga, od srčanog udara u dobi od 83 godine, i dugovječnošću nadmašio očekivanja. a posljednje riječi koje je zapisao u dnevnik su: “Ljubav? Što je? Najbolji prirodni lijek protiv bolova je to: Ljubav:”

A toga je imao – premalo.

 

Danas se njegov opus može podijeliti u četiri razdoblja.

Prvi su rani radovi, eqne 1950. – “Junkie”, “Queer” i “Yage Letters”.

Drugi, cut-up : od sredine 1950. do 1960.: “Goli ručak”, trilogija The Nova Trilogy i niz izvadala iz mahnitog pisanja “The Word Hoard” – “The Soft Machine”, “Nova Express”, “The Ticket That Exploded” (“Priznanica koja je eksplodirala”) i “Interzone”.

Treći, eksperimetnalna i suberzivna faza: od sredine 1960. do sredine 1970.-ih: multimedija, film, snimanje zbuka, jedina je knjiga “The Wild Boys”, ali i mnogo članaka, priča.. Poslije su napravljene kompilacije pa se smatra da je ovaj period iznjedrio “The Burroughs File”, “The Adding Machine” i “Exterminator1”.

Posljednja, trilogija Crvena noć: od sredine 1970-.ih do 1980.-ih: Zrela faza kada stvara mitologiju a djela su “Cities of the Red Night”, “The Place of Dead Roads” i “The Western Lands”.

 

 

 

S.

Komentari 0

Odgovorite

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.