Za Čitaj knjigu: Tatjana Barat prof. hrvatskog i književnosti
Kada biramo što ćemo sljedeće čitati ili kada gledamo najprodavanije naslove u knjižarama, latinskoamerička književnost nekako je, barem na našim prostorima, zanemarena. No upravo ona ima tako mnogo za ponuditi.
Od tzv. Nahuatl književnosti koja je potekla od Asteka, preko zapisa osvajača Latinske Amerike, vergilijanizma, kostumbrizma, indijanizma, pa sve do modernizma, razvijala se pomalo neujednačeno i na vrlo velikom geografskom prostoru. Upravo zato obiluje književnim blagom u koje treba samo malo dublje zagaziti, a neka od najvećih imena donosim na popisu koji slijedi.
Dakako, na ovom se popisu nalaze samo neki od najvećih, uključujući nobelovce. Osim navedenih autora na donjem popisu, svakako vrijedi istaknuti i Rubena Darija, Gabrijelu Mistral, Cėsara Valleju, Octavija Paza, Miguela Asturiasa, Nicolasa Guillena, Carlosa Fuentesa i druge. One čija je kvaliteta i više nego upitna te slavu temelje na pratiteljima na društvenim mrežama, ostavljamo za neke druge popise.
Gabriel Garcia Marquez: „Sto godina samoće“
Najpoznatiji roman nobelovca Marqueza objavljen je 1967. i do sada preveden na gotovo 30 svjetskih jezika, prodan u milijunima primjeraka diljem svijeta i postao je jedno od najvažnijih djela svjetske književnosti. Riječ je o djelu kolumbijske književnosti koje prati nekoliko generacija obitelji Buendia u izmišljenom gradiću Macondo koji su osnovali José Arcadio Buendía i njegova žena Ursula Iguarán u potrazi za boljim životom. Upravo lik Ursule povezuje brojne generacije obitelji. Naime, ona umire u visokoj starosti (između 114. i 122 godine) pa svjedoči svim usponima i padovima obitelji.
Ono što pak ovo djelo izdvaja od sličnih obiteljskih saga jest upotreba magijskog realizma, jedna od meni najdražih pojava u književnosti koju su južnoamerički književnici uklopili u svoja djela. Riječ je o tehnici kojom se isprepliću san i java, realno i irealno i gdje ne postoji jasna granica između toga. Cijeli je koncept ove priče zamišljen kao kritika kolumbijske povijesti kroz priču jedne nesretne obitelji, prožeta metaforom na svim razinama.
Borges: „Aleph“
Nijedan književnik iz Južne Amerike nije postigao toliko uspjeha za života kao Borges, ali mu brojni kritičari ipak nalaze i zamjerke. Primjerice, jedna od najčešćih jest da je gotovo sasvim zanemario probleme konkretnoga čovjeka. Nije pokazivao interes za „široke narodne mase“ svakodnevne probleme niti političke teme u literaturi, pa su ga neki kritičari držali reakcionarnim. Zanimljivo je da ga spominje i Umberto Eco u djelu „Ime ruže“ pa njegova djela spaljuje u romanu zajedno s Aristotelovom „Poetikom“.
Iako mu se zamjeralo da njegova djela ne može čitati svatko, ne može se poreći da je riječ o književnom geniju koji je i stvorio ranije spomenuti magijski realizam. Njegova pripovijetka „Aleph“ svrstava se u sam vrh svjetske književnosti i upravo je ona stvorila magijski realizam. Pojam aleph, prema Milivoju Solaru, označava središte čovjeka i svijeta, oslikava svijet neizvjesnosti, straha od istine, mješavinu patosa i zebnje te je i simbol kabale, tj. simbolizira nedokučivog, vječnog i sveprisutnog Boga.
U ovoj pripovijetci, koja je ipak za zahtjevnije čitatelje, upoznajemo se s pripovjedačem koji nas podsjeća na svoju preminulu ljubav Beatriz Viterbo, potom s njezinim rođakom Carlosom Daneirom, ujedno književnikom koji želi napisati ep. Kao inspiracija za pisanje služi mu famozni Aleph koji se nalazi u podrumu kuće…
Spoj ovakve mističnosti, fantastike i realnosti upravo je ono što Borgesa čini jedinstvenim autorom i zašto ga se smatra tvorcem magijskog realizma.
Laura Esquivel: „Kao voda za čokoladu“
Spomenuti magijski realizam svakako se najbolje vidi, kada je riječ o kraju 20. stoljeća, u romanu „Kao voda za čokoladu“ meksičke autorice Laure Esquivel. Kada se prisjetim studentskih dana i kolegija Moderna svjetska književnost, upravo je taj roman bio najbolji koji sam tada bila pročitala.
Radnja prati djevojku Titu koja kao najmlađa kći u obitelji mora skrbiti o svojoj majci sve do njene smrti jer tako nalaže tradicija. No to joj onemogućuje da bude s ljubavi svog života, Pedrom. Zato sve svoje osjećaje koje ne može javno izreći unosi u svoja jela. Pedro gaji jednake osjećaje pa se udaje za Titinu sestru Rosauru, iako je ni najmanje ne voli, samo kako bi bio blizu Tite. I tu se zahuktavaju strasti na imanju, baš kao voda za čokoladu, na rubu vrenja.
Osim što se upoznajemo s jedinstvenim mirisima i okusima meksičke tradicionalne kuhinje, ova nas knjiga toliko uvlači u magijski realizam da je nećete moći odložiti. Autorica s lakoćom povezuje teme nasilja, ljubavi, buntovništva i rasta s meksičkom kuhinjom, nimalo nalik drugim djelima.
Mario Benedetti: „Talog kave“
Sve do prošlog Interlibera ime urugvajskog književnika Benedettija gotovo da nije bilo poznato u hrvatskoj javnosti, no upravo je tada izdavačka kuća Iris Illyrica prva prevela njegovo djelo na hrvatski jezik. Riječ je o romanu „Talog kave“, svojevrsnom bildungsromanu putem kojeg upoznajemo dječaka Claudija, a potom pratimo njegovo odrastanje i stasanje u mladića koji otkriva svijet.
Claudio odrasta u glavnom gradu Urugvaja, Montevideu, seleći svakih nekoliko godina s roditeljima i sestrom iz jednog podstanarskog stana u drugi, sve dok majčina bolest i smrt iz temelja ne uzdrmaju dječakovu obitelj. Iako svjestan toga da je smrt sastavni dio života, o čemu govori i mlađoj sestri, Claudiju teško padaju promjene koje dolaze s time: od toga da ga ljudi drugačije gledaju i sažalijevaju pa sve do očeve odluke koja mijenja njegov daljnji tijek života: selidbe iz voljenog stana u četvrti Capurro, mjesta u kojem je po prvi put imao vlastito drvo smokve, prave prijatelje i prvu dječju simpatiju – djevojčicu Ritu koja će odigrati veliku ulogu u njegovom životu. Kada je već odrastao, gatano mu je iz taloga kave i rečeno da će mu jedna žena promijeniti život…
Kako je Benedetti prije svega bio pjesnik, vidljiv je njegov pomalo poetski pristup pisanju romana, no sjajno isprepliće pripovjedne tehnike naracije i opisivanja, te uspješno balansira između dvaju pripovjedačkih lica, a čitav tekst teče toliko glatko da samo želite još.
I upravo zato vrijedi pročitati i njegov roman „Primirje“ u kojem opisuje ljubav mlade žene i starijeg udovca. Knjiga je uzdrmala urugvajsku javnost i Benedettija vinula u književno nebo. Iako dva potpuno različita romana, oba će vas oduševiti na prvo čitanje.
Eduardo Galeano: „Knjiga zagrljaja“
Urugvajski književnik kojeg nazivaju divom latinskoameričke književnosti također dugo nije bio prepoznat na našim prostorima (u vrijeme Jugoslavije prevedene su tek dvije njegove knjižice od bogatog opusa), no čini se da se to napokon mijenja pa je prošle godine svjetlo dana ugledao prijevod njegovog djela „Knjiga zagrljaja“.
Sačinjena od mozaika 191 žanrovski vrlo različite priče i čitave palete likova koje možemo susresti u svakodnevnom životu, od siromaha, birokrata, zaljubljenih duša, književnika i brojnih drugih, knjiga na vrlo poetičan način progovara o onome što je najvažnije u ljudskom životu – težnji za ispravnim i svrhovitim načinom življenja. Umotane u ruho uspomena koje je autor sam stvorio ili pak čuo za njih na svome životnom putovanju, ove će vas priče nagnati da ponovo „prođete svojim srcem“.
Ukratko, riječ je o sjajnom djelu koje će vam odškrinuti vrata u Galeanov svijet i navesti da krenete u potragu i za njegovim drugim knjigama.
Isabel Alende: „Kuća duhova“
Kako je književnica Alende rekla jednom prigodom, upravo je Galeanova knjiga bila jedna od rijetkih stvari koje je ponijela sa sobom kada je morala napustiti Čile zbog političkih razloga. Alende, koju često uspoređuju s Marquezom, dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja, a mnogima je najpoznatija po svojoj trilogiji čiji je dio i „Kuća duhova“.
Riječ je o obiteljskoj sagi koja prati obitelj Trueba od života na poljoprivrednom imanju Tri Maríje do „velike kuće na uglu” i političkog prevrata koji pretresa njihove živote i čini kulminaciju romana. Kako je autorica i sama bila svjedokinjom političkih pretresa jer je njezin otac bio svrgnuti čileanski predsjednik, to joj je pomoglo da maestralno spoji politiku sa životima običnih ljudi, ali i da zadrži mrve magijskog realizma kao njegova ponosna prenositeljica u novo doba, mnogo nakon Borgesa.
Mario Vargas Llosa: „Razgovor u Katedrali“
Peruanac, nobelovac, doktor znanosti i sveučilišni profesor Llosa jedan je od najboljih književnika Latinske Amerike i jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. „hispano-američkog booma“. Šira ga je javnost zapazila nakon što je napisao roman „Grad i psi”, nakon kojeg je uslijedila također vrlo cijenjena „Zelena kuća”. Ipak, književni kritičari najviše cijene njegovo djelo „Razgovor u Katedrali“, žanrovski određeno kao politički roman. Tu je pokazao i svoje političke ambicije, a 1990. godine čak se i kandidirao za peruanskog predsjednika.
„Razgovor u Katedrali“ prate pedesete godine 20. stoljeća i protagonista Santiaga Savalu, studenta u Limi i ujedno aktivista koji se bori protiv diktature peruanske vlade, dok je njegov otac ministar te iste vlade. „Katedrala“ je naziv kavane u koju često zalazi i u kojoj putem susreta s lepezom različitih likova iznosi svoje poglede o životu i politici te tako oslikava kako je zaista nekada bilo živjeti u Peruu.
Llosa ne samo da je iznio svoje političko mišljenje o svojoj zemlji nego je i toliko uvjerljivo razvio radnju i likove da ćete roman pamtiti upravo po tim ljudskim sudbinama, dok će politika, iako je djelovala na te živote, srećom ostati u pozadini.
