15 49.0138 8.38624 arrow 0 bullet 1 4000 1 0 horizontal https://citajknjigu.com 300 4000
Čitaj knjigu

Važno je zvati se – Oscar Wilde (16.10.1854.-1900.)

October 16, 2014
2727 Pregleda
  “Mnogi mladići započinju u životu s prirodnim darom za pretjerivanje koje, ako se njeguje u srodnoj mu i naklonjenoj okolini,  ili imitacijom najboljih uzora,  može izrasti u nešto zaista veliko i divno.”, Oscar Wilde Unuk Oscara Wildea, gospodin Merlin...

 

“Mnogi mladići započinju u životu s prirodnim darom za pretjerivanje koje, ako se njeguje u srodnoj mu i naklonjenoj okolini,  ili imitacijom najboljih uzora,  može izrasti u nešto zaista veliko i divno.”, Oscar Wilde

Unuk Oscara Wildea, gospodin Merlin Holland jedini je nasljednik Wildeove ostavštine i kako mu je dojadilo ponavljanje “činjenica” o djedu koje se uporno razvlače po medijima, pobrojao je popularne predrasuda koje, kao se nekim prokletstvom, ponovo i ponovo tiskaju i prepisuju. No, živimo u svijetu gdje često površne stvari isplivaju na površinu.

Uvijek se pričalo da je Oscar Wilde od mladosti bio homoseksualac no to nije točno. Oscar se zaljubio u Florence Balcombe koja se kasnije udala za Brama (“Drakulu”) Stokera nakon dvije godine veze s mladim Oscarom a koju nije smatrala ozbiljnom. Oscar jest. Ona nije bila jedina žena u njegovom životu – imao je nekoliko veza ili je bio zaljubljen.  Još u Dublinu oženio je 1884. Constance Lloyd, imali su dvoje djece i u prvim godinama brak je bio izuzetno sretan. Njegovo “preobraćenje” na homosekusalizam vjeruje se da je došlo negdje oko 1886./7. s mladićem koji mu je doživotno postao prijateljem – zvao se Robert Ross. Veza koja ga je došla glave a svijet ga počeo percipirati kao homoseksualca bila je ona kasnija, s “Bosiejem”.

Volio je kićenu odjeću ali je znao i kako je nositi. Bio je dobar, drag, zabavan i talentiran. Dosljedan, što će mu, kako ćemo vidjeti donijeti propast. Inteligentan, obrazovan, talentiran. Roman o Dorianu Grayu  pravo je remek dijelo.

Iako se komadi “Važno je zvati se Earnest” i “Obožavatelj Lady Winderemere” smatraju arhetipski “engleskim” predstavama Wilde je bio Irac. Time i irski književnik i dramatičar (ako je to nekome važno). Prva stvar koju je na Oxfordu zaboravio bio je doduše irski naglasak, ali, kada su mu zabranili dramu “Salome” otvoreno je optužio Engleze da su “zatucani” i rekao “ja nisam Englez, ja sam Irac što je sasvim druga stvar”.

“Earnest” je, kažu, bilo kodno ime za gaya a nositi zelenu boju odjeće tajno je signaliziralo da je nositelj homoseksualac. Obje su teze nastale kasnije i nemaju veze s Wildeom. Bila je verzija i kako je Earnest zafrkancija na Uraniste ili one koji prakticiraju uransku ili homoseksualnu ljubav a zeleni je karanfil znak pariških pederasta. Da je išta od toga bilo točno Edward Carson, branitelj markiza od Queensberryja, Bosieovog ludog oca, u suđenju za klevetu sigurno bi i to izvukao na svjetlo dana kao što je izvukao, po njemu, “gay djelove” iz knjige o Dorianu Grayu. A “Dorian Gray” je prvo izlazio u nastavcima u magazinu (u srpnju 1890. u  “Lippincott’s Monthlyju”) a tek je kasnije tiskan kao knjiga.

Prenosi se i kako je uhićenje Oscara Wildea bilo odgođeno na nekoliko sati kako bi on mogao uhvatiti posljednji vlak i pobjeći “na kontinent”. Unuk tvrdi kako su, kada je Oscar odbacio tužbu za klevetu koju je podigao protiv oca svog ljubavnika, (starog lorda, a koji je Oscara blatio, podmetao mu i na sve moguće načine ga pokušao uništiti), lordovi odvjetnici poslali papire direktoru za javne progone koji se pak konzultirao s glavnim državnim odvjetnikom i ministrom unutarnjih poslova da bi se tek tada moglo zatražiti od suca nalog za uhićenje. Oscar je uhićen u 18. 20 sati a te je večeri još bilo četiri vlaka za Pariz.  Dva je puta bio procesuiran od – krune. Prvi se puta porota nije mogla dogovoriti. Kruna ga je, iako nije morala, optužila još jednom. Teško da je to bio čin vlade koja ga nije željela zatvoriti. Baš naprotiv.

Često se ponavlja kako mu je, kada su Oscara uhitili, osudili i utamničili, lord Alfred Bosie Douglas, koji ga je i uvalio u taj cirkus, okrenuo  leđa. Ne, kaže unuk Holland. Bosie je bio i te kako pun podrške Oscaru kada je izbio skandal. Posjećivao je Oscara u pritvoru u Hollowayu svaki dan a u Francusku je otišao prije prvog suđenja na samo jedan dan i to na inzistiranje Oscarovog brata i odvjetnika. Kada su Oscara osudili napisao je obranu njihove ljubavi za jedan francuski dnevnik koja, srećom, nikada nije objavljena, jer bi Oscaru donijela više zla nego li dobra. Kada je Oscar izašao iz zatvora Bosie ga je financijski pomagao i bili su zajedno do Oscarove smrti. Drugi je par rukava Bosiejeva površnost, netalentiranost i samoljublje.

Jedna od toliko puta izrečenih tvrdnji dovela je i do vjerovanja kako je Oscar umro od sifilisa. I tako se vjerovalo stotinu godina. Tome je pridonio i Wildeov biograf, Richard Ellmann. Natovariti Oscaru bolest, tako klasičnu za “dekadentne” muškarce, senzacionalističko je piskaranje. Zna se, sasvim pouzdano, da je umro od meningitisa – prvo je imao upalu uha koja je, neliječena, završila sepsom i meningitisom.

Oscar je bio hedonist koji je sam priznao kako je svoju “genijalnost stavio u življenje a talent u svoj rad”. Ali nije bio bezveznjak kako ga neki pokušavaju opisati. Čini se da se borba za priznanje Wildea kao velikog pisca vodi i danas. Možda je postao gay ikona iako je govorio o nečem drugom a ne o homoseksualizmu – riječ je o slobodama, o platonskoj ljubavi, o povijesnom kontekstu i mnogo čemu što je bila “viša filozofija” nego li kako je prikazano na suđenju, sodomija. Oscar je jednom rekao kako mu je “cilj u životu spoznati samog sebe, radije kroz užitak nego li patnju” ali je kasnije, u slavnom “pismu “De Profundis” a koje je iz zatvora napisao, priznao da se “samo kroz bol i tugu može postići istinska plemenitost duše”. Uglavnom se na Oscara, srećom, danas gleda kao genija, duhovitog i majstorskog pisca, kao kontroverznog, ponekad i kao blesavog, blistavog, falmbojantnog kako je sada popularno reći i nonšalantnog viktorijanskog dramatičara i to kroz njegova djela poput “Earnesta” i Doriana Graya.

Oscar Wilde bio je pjesnik, dramatičar, književnik, celebrity, dandy, šminker, otkačen, lajav, beskrajno duhovit i imao je ljubav prema nevjerojatnim kapama i ljiljanima, poziranju i pompoznosti. Izjavio je kako se najradije diže poslijepodne iz postelje, imao je averziju spram sunca, gajio je strast za klasični stih a pretjerivanje i nadodavanje je od njega činilo sjajnog pripovjedača ali i pisca.

Njegov je rad i njegov duh i dan danas živ, nasmijava nas i straši, tjera da se zamislimo ili samo, hm, “samo” ostanemo zadivljeni rečenicama. Istina, bio je duhovit i komičan taj djed Oscar i dan je danas pred raznim porotama njegovo djelo i nikako da se dogovore je li on genijalac i spada li u vrh književnosti ili je klaun koji se slikao s ljiljanima i zabavljao dokona londonska društva. Da se suđenje nastavlja i danas svojevrsni je paradoks koji je dio trajne žalbe Oscara Wildea. Ponovo, na sreću, većina smatra kako je “ipak” riječ o sjajnom književniku a njegovi su citati svakodnevno na mnogim društvenim stranicama, putuju internetom i po tome je jedan od citiranijih književnika u 21. stoljeću. A ove će zime biti 113 godina kako je umro.

 

Oscar Wilde, po mnogočemu izuzetan danas je ne samo priznati pisac već i tema raznih naklapanja, prepričavanja poluistina, kako to već bude s onima koji su, živi ili mrtvi – celebrity u pravom smislu te riječi. Hvaljen i slavljen pa prezren i odbačen umro je premlad ali njegova je ostavština dragocjena i velika. Osim “Sretnog princa” napoznatiji je lik prekrasan i izopaćen Dorian Gray, djelo koje je, bez cenzure, izdano tek – 2011!!

 

Oscar Wilde bio je izvanredan pripovjedač, jedan od onih rijetkih koje slušate s užitkom, jer želite, bez daha i vidite pred očima sve o čemu pripovjeda. Takav je bio i Yeats, njegov prijatelj i poput Oscara, Irac. Kada je pao u nemilost zbog skandala, mnoge je pozajmice i mnoge večere dobio nakon što je obećao kako će im, poslije, ispričati priču. Wildeu se nije dalo pisati, nije imao strast ili potrebu ispisivati stranice i stranice papira, zdvajati je li bolje napisati ovako ili onako. No, pričati je volio. Mislio je kako je pisanje dobro za ventiliranje ogromne intelektualne energije koju je on imao ali da to njemu nije cilj. Kada mu je život postao cirkus rekao je kako je njegova najveća uloga i uspjeh, da umjetnik pobijedi nad grubijanom. Njegova je književnost umjesto da mu bude umjetničkim iskazom, postala pozadina Oscarovom stvarnom umjetničkom životu. Wildea je privlačila i fascinirala granica dobra i zla i nije ga opijala ljepota više nego li duša ali, kada pretpostavlja ljepotu on to čini iz poluozbiljne i poluiskrene potrage za onim stvarnijim, manje društveno zadanim i time manje licemjernim. Ta ga je potraga dovela do “divljeg individualizma” i do onog što se u 19. stoljeću smatralo krimenom – “seksualne devijacije”. Smatra se da je Wildeova homoseksualnost bila u službi potrage za samoidentitetom a da nije protestantizam ili pravila jedino što određuje čovjeka. Protestantska elita, stroga građanska moralna represija, svakako licemjerje i dvostruki životi – sve je to Wilde prezirao a kada je počeo rušiti pravila gadno mu se obilo o glavu. Pokušali su neki “Potret” ili “Sliku Doriana Graya” čitati kao Wildeovu autobiografiju ali…

 

Nije bio lijen, da se odmah razumijemo. Dvije je godine uređivao high profile časopis za žene, pisao metre provokativnih i kontroverznih kritičkih eseja, mnoge recenzije izložaba, kazališta i knjiga. Dva se puta, neuspješno, prijavio za inspektora škole a da su ga primili Oscarov bi učinak na englesko obrazovanje bilo – zapanjujući.

 

William Wade i lady Jane Francesca Wilde, Oscarovi roditelji, bili su u Dublinu slavne osobe, svaka za sebe ali i kao par. William Wade bio je ugledni liječnik za uho i grlo a njemu se pripisuje rečenica da je “medicina grana znanosti”. Imao je uspješnu praksu, napisao je brojne knjige o svojoj specijalnosti od kojih su neke postali udžbenici, standardni i univerzalni slijedećih nekoliko desetljeća. William je dobio viteštvo za svoj rad a osnovao je prvu oto-ofto bolnicu, St. Mark’s Ophthalmic Hospital, u Velikoj Britaniji o svom trošku a koja je liječila siromašne. Ostavio je i podjednako cijenjene vodiče za putovanja, povijesne knjige i pjesme, i dan danas ga se smatra odličnim i pouzdanim izvorom za povijest Irske 19. stoljeća. Sir William je objavio niz knjiga i studija o keltskim starinama i irskom folkloru. Bio je talentirani sugovornik, vodio aktivan život i bio je centralna figura u elitnom društvu Dublina. Majka, Lady Wilde bila je agitatorica za irsku neovisnost, (tzv. Zeleni pokret), revolucionarna pjesnikinja, kritičarka i rana zagovornica ženskog oslobođenja. Bila je genijalka – tako je mislila o sebi ali i mnogi su o njoj mislili kao takvoj. Mnogo njenih osobina naslijedit će Oscar.

Bila je ekscentrična a sam je Yeats rekao da “kada netko sluša (Lady Wilde) i sjeti da je Sir William Wilde bio slavan pripovjedač morate naći za prekrasnu činjenicu da bi Oscar Wilde trebao biti najveći govornik našeg vremena…” Mama nije bila samo ljupka gospođa već su je skoro bacili u zatvor zbog nadahnutih, zapaljivih, protuengleskih napisa a prevela je jednog poemranskog književnika što je ne samo njoj donijelo priznanje već je utjecalo na Oscarovo pisanje. Oscar je napisao, kada je završio u zatvoru, kako su mu “majka i otac ostavili ime koje je bilo časno i plemenito ne samo u književnosti, umjetnosti, znanosti, arheologiji već i povijesti Irske a u doba evolucije nacije.”

Majka, ekscentrična i talentirana koja je samu sebe prozvala Speranza a kako bi se povezala s Danteom i talijanskom aristokracijom od koje, vjerovala je, potječe, toliko je svoga prenijela na sina da nije bilo moguće da mali ne izraste ili u tragičnu figuru zlatnog dječaka koji će se odati alkoholu ili opijatima pa zgasnuti prije 25-e godine ili u velikana. Oscar je uz nju zavolio paradoks ne sanjajući da će mu život završiti paradoksalno.

 

Oscar je rođen u stimulirajućem okruženju, 16. listopada 1854., u Dublinu, u protestantskoj obitelji. Osim mame i tate tu je bio i dvije godine stariji brat Willie koji će kasnije raditi kao novinar u Londonu. Wildeovi su živjeli na sjevernoj strani trga Marrion, u dobrom susjedstvu gospode koja teži aristokraciji. Speranza je održavala tjedni Salon u sobi u koju je udaralo sunce ali bi svejedno upalila sve  svjećnjake a kako bi  privukla, kao leptire na svjetlost, najbolje i najsjajnije umove Dublina. Uspjela je, naravno, i u dnevnu sobu Wildeovih svraćali su umjetnici, intelektualci, pisci, slikari, znanstvenici. Oscar je od malena ne samo smio već su ga i ohrabrivali, sjediti s “facama” pa je ne samo “pokupio” niz anegdota, sjećanja i mnogo toga naučio, saznao za neke pisce i neke knjige koje dječacima njegove dobi svakako nisu bile poznate a znao je i zabavljati goste svojim pričama. Roditelji su mu prepričavali mitove i legende o irskom junaštvu, o precima,  što je u dječaku, kako to već ide, razvile bujnu maštu. Od malena je, kod kuće, učio francuski i njemački, talijanski i starogrčki.

Devetogodišnjeg su Oscara poslali na školovanje, 1864. u Portora Royal School u Enniskillenu, u kojoj će nekoliko godina kasnije učiti i Samuel Beckett. Učenici ove škole zabrazdili bi u klasike, škola je bila miljenica irskih profesionalca a ravnatelj William Steele, liberalan, odškolovan na Trinity Collegu, imao je ambiciju “razvijati školu da postane ne samo najbolja u Irskoj već da se može natjecati s najboljim školama Engleske”. U to je vrijeme tata William dobio imanje oko Conga pa se s obitelji iz kruga “građana” preselio u krug “seoskog plemstva”. Nisu Wildeovi bili bogataši ali su živjeli van kruga siromaštva, a otac je, bez obzira na seosko imanje bio pripadnik viktorijanske srednje klase iako je pokušavao svoju djecu sačuvati od nje. Oscara i majku često opisuju kao – snobove što nije sasvim točno. Oscar je susosjećao sa žrtvama društva (na kraju je bio žrtvom društva) ali iako je bio za individualnost trudio se “ići” za ostalima, slagati se, pripadati. Možda je u njemu bilo straha iz iskustva – otac je pao s trona jednog od najuglednijih Dublinaca – prvo u financijske nevolje koje su za sobom, naravno, povukle ispadanje iz društva. Otac se razbolio se, dobio živčani slom i na kraju umro.

 

Poslije je Oscar dobio mjesto na Trinity Collegu 1871. u Dublinu, (u kojem je, kao što ste mogli pročitati na “Čitaj knjigu” jedna od najljepših knjižnica). U školi je njegovo ime ugravirano u ploču izuzetnih učenika – lako je pobijedio na natjecanju na grčkom. To je iznenadilo sve koji su ga smatrali sjajnim ali lijenim klincem. Ne samo tu, osvojio je sve važne nagrade koje se na collegu usvojiti moglo. Tako i Zlatnu medalju Berkley koju je kasnije u životu nekoliko puta založio kako bi preživio. Nije se baš družio s kolegama ali je dao svoj obol “Helenističkim novinama” i sprijateljio se s Johnom Pentlandom Mahaffeyom, tada vodećim u grčkom, koji mu je otkrio i postojanje tzv.  “grčkog ideala”. Počeo je studirati i estetiku, čitao Morrisa, Ruskina, Rosettija a preko potonjeg je naučio sve o Prerafelitima, bratstvu slikara koji su, između ostalog prikazivali svece realistički što se mnogima nije dopalo.

Promjena koju je Oscar doživio – iz kuće u kojem je mama revolucionarka došao je u srce imperijalnog sustava obrazovanja – morala je biti zabavna. Maturirao je nakon obrazovanja od 1874. do 1879. na Magdalen Collegeu u Oxfordu za što je dobio stipendiju. Prijateljstvo s Johnom Ruskinom i Walterom Peterom opravdala je ljubav prema renesansi. Smatrao je kako je renesansa dala najviše što se kvalitete i postignuća tiče, a vrijeme u kojem je živio nastavak je tog prosperiteta. Po nekima je tu i s divjenjem gledao mladiće, nalik grčkim bogovima ali sada je već manje-više jasno da Oscar nije imao homoseksualnih sklonosti ili ih, barem, tada nije bio svjestan. Vrijeme je ovo zbunjenosti i konflikta – filozofija Ruskina i ona Patera, katoličanstvo i slobodna masonerija, heteroseksualnost ili homoseksualnost. On se izdvaja od ostalih kolega – ekscentrično se odjeva, ekscentrično se ponaša, nije odveć zgodan ali je s vremenom naučio vladati svojom pojavom.

Prvu zbirku stihova “Poems”, “Pjesme” objavio je 1881. a Wildeove manire i odjeću u svojoj su komičnoj operi “Patience”, “Strpljivost”, ismijali Gilbert i Sullivan. Zapravo ni to nije točno – ismijavali su preRafaleite i Rosettija. Nije bilo teško jer su preRafeliti bili živopisna grupa.

Koliko god je Oscara nosilo intelektualno i stimulativno okruženje emotivno se raspao kada mu je umro otac a obitelj se našla s malo novaca a mnogo dugova. Njegovi su oxfordski dani srećom već završili a mama se preselila u London kako bi izbrisala osudu i prošlost te ponovo uspostavila svoj Salon, u Chelsea, tada veoma bohemskoj četvrti grada. Ponovo je njen Salon postao okupljalište najbistirjih i najvećih umova. Oscar je objavio “Poems” 1881. s umjerenim pohvalama ali su ga vidjeli kao talent čije će vrijeme tek doći.

Oscar je doživio još jedan udarac, ljubavni. Jedna od tri najljepše viktorijanske djevojke toga doba, Florence Balcombe nakon kratke veze napustila ga je bez riječi i udala se za Brama Stokera. Kad smo rekli udarac, hm, nije ga to shrvalo ali pogodilo je, naime, već je znao za daleko veće udarce pa je pomalo uživao u drami koju mu je uloga napuštenog ljubavnika dala.

Kada se doselio u Chelsea našao je aktivnosti koje su mu bile taman – modernisti su bili podjeljeni na prerafaelite Ruskina i sljedbenike Whistlera (ovi drugi su bili zabavniji). Oscar je otišao zabavnijima. S novcima je problem pa se zaputio na američku turneju kao predavač 1882. i to je bilo izuzetno uspješno. Propovijedao je “kult umjetnog”, igrao ulogu estete, odjeven kao kicoš (i ne, nije cariniku rekao da nema ništa a prijaviti osim svoje genijalnosti, zapravo, nikada to nije rekao). Posljednja izjava na turneji koju je dao jednom američkom novinaru zabavna je:” Kažu da dobri Amerikanci, kada umru, odu u Pariz. Ja bih dodao da kada loši Amerikanci umiru, ostaju u Americi.” Toliko o njegovim impresijama Amerikom. Predavao je o dekorativnoj umjetnosti ali i svemu što je smatrao zanimljivim. Amerikanci su ga voljeli – bio je slavan kao šminker koji se slika s ljiljanom u ruci i zagovara estetizam a da sam skoro pa ismijava ikakvu estetiku ekscentričnom odjećom. Istovremeno, bio je pametan, obrazovan i zanimljiv. U Europu se vratio kao uspješni predavač koji je u devet mjeseci održao 140 predavanja, upoznao mnoge književnike i znanstvenike, a najviše mu je značio susret s Whitmanom kojem se divio. Sada je mogao okrenuti stranicu broj dva u životu. Počeo je pisati. Sada su i tu tražili da predaje pa je putovao po Engleskoj i Irskoj.

Slijedećih je nekoliko godina živio u Britaniji i Francuskoj a prekrasan art Nouveau i deviza “umjetnost radi umjetnosti” mu se dopada. Prvi komad “Vera: Or, the Nihilists”, “Vera ili nihilisti” postavljena je 1883. u New Yorku jer je u domovini nitko nije želio izvesti.  Od 1883. do 1884. drži predavanja po Engleskoj a napisao je i drugi komad, “The Duchess of Padua”; “Vojvotkinja od Padove” koja isprva nije požnjela uspjeh. Bio je izvanredan govornik, pripovjedač, duhovit i samouvjeren, dobroćudan i otvorenog duha i podjednako su ga voljeli u otmjenim kućama, umjetničkim krugovima i polusvijetu, zarađivao je i uživao u životu neženje.

Odjednom, odlučio je napustiti taj život jer ga je pogodila Amorova strijela kada je upoznao Constance Lloyd, kćer dublinskog odvjetnika i s dobrim financijskim izvorima. Udvarao joj se dvije godine i vjenčali su se krajem svibnja 1884. Brak je bio primjer svega lošega što se izroditi može u vezi zapanjene i nezahvalne žene sasvim osrednje inteligencije koja je povjerovala u blistav svijet “princa” estetike. Njen je mladoženja uvjerio Constance da odjene krem haljinu s visokim ovratnikom i velom i vjenčanje je bilo lijepo i nekonvencionalno. Muškarci su bili odjeveni u “dekadentne” nijanse. Djeveruše su imale Surah svilu boju zelenog ogrozda sa žutim pojasevima a u svatovima su Whisteler i Sargent. Poslije vjenčanja uselili su se Wildeovi u Chelsea, u kuću na  34 Tite Street koja je uređena po savjetima Whistlera, u stilu koji je nagovjestio edvardijanski stil. Gosti su prepričavali kako je mladenka bila sramežljiva i nalik na lutku koja je visila na svakoj Wildeovoj riječi, govorila je malo, je li mislila ne zna se ali je djelovala kao scenografija, dodatak. Nije jasno zašto se Oscar vezao za ženu koja mu se divila ali ga nije cijenila, koja je bila više dijete nego li odrasla žena ali brak je bio sretan u početku a Oscar je volio ulogu muža i oca.  Prvo izdanje Mahaffyjeve knjige o društvenom životu Grčke, od Homera do Menandara, objađnjava da Grci radije vole lijepe grčke dječake jer žene “nisu dovoljno kultivirane da bi bile zanimljivo društvo”. Kasnije je taj dio bio iz knjige izbrisan jer je Mahaffy dobio toliko kritika i optužbi da brani i zagovara homoseksualnost da je skoro izbio skandal.

Danas se, naravno, mnogo piše o braku Oscara i Constance. Je li moguće da briljantni ljudi žene prosječne žene kako bi im bile produžetak, nositeljice djece a samo je drugi muškarac dostojno društvo? Zvuči šovinistički i nije to odgovor na pitanje. Oscar je cijenio svoju majku a Constance je bila lijepa, mlada i draga. No, njih je dvoje imalo na kraju, kažu, užasan brak a Oscar se kasnije nije bavio sa svoje dvoje djece – imali su dva sina,  Cyirila 1885. i Vyvyana 1886.

Kuća je bila puna prijatelja, umjetnika raznih fela s kojima se sprijateljio a živjeli su od prihoda koje je imala Constance. No valja reći i da im je brak u početku bio sretan, da je on mislio kako je sa ženom moguća veza a onu vezu s Rossom je zaboravio. Tako je bilo i očekivano od njega.Uostalom, mnogo je muškaraca u to vrijeme imalo dvostruke živote i znalo se da su homoseksualci ali sve dok su se ponašali u skladu s društvenim pravilima, ženili se i imali djecu…. nije bilo važno imaju li ili nemaju i ljubavnika. Tako je bilo donedavno, tako je i dalje u mnogim slučajevima. Muškarci toga doba imali su svoje klubove, večere, sportove, večeri, ručkove, ladanja… u koje žene nisu ni nos mogle pomoliti.

Koliko god je pokušao biti “ispravan” nije išlo. Tako je taj Oscarov domaći život kratko trajao. Preuzeo je uređivanje ženskog magazina “Lady’s World magazine” 1887.  ali je tada počeo pisati ludim tempom i tako će biti sedam godina. Pitomi mu je život dojadio 1889., otišao je iz magazina i više manje iz braka, objavio je provokativne eseje u kojima se bavio umjetnošću radi umjetnosti (L art pour l art). Knjiga “Intensions”, “” sadrži eseje poput: The Decay of Lying”,”Propast laganja”  (u “The Nineteenth Century” magazinu)  “The Critic as Artist”, “Kritičar kao umjetnik”, “Pen”, “Olovka”, “Pencil and Poison”, “Olovka i otrov” i “The Truth of Masks”, “Istina o maskama”. Napisani su kao dijalozi između Platona i njegovih mladih učenika, jedna intelektualna vježba postala je kasnije ono što je Oscar živio. Objavio je priče “Sretni princ i druge priče”, “The Happy Prince and Other Tales”, zbirku originalnih bajki 1888. koje do danas nisu izgubile ni mrvicu ljepote, šarma i popularnosti. A godinu iza objavio je esej o Shakespearovim sonetima u magazinu Blackwood pod naslovom “The Portrait of Mr. W.H.” Teorija je danas da su mnogi soneti posvećeni – muškarcu.

Sljedećih je pet do sedam godina doživio vrhunac slave kada je objavio, producirao duhovite (i skandalozne komade): “The Importance of Being Earnest”, “Važno je zvati se Ernest”,  “An Ideal Husband”, “Idealni muž”, “Lady Windermere’s Fan”, “Obožavatelj Lady Windermere”, ” A Woman of No Importance”, “Žena bez značaja.” Objavio je i najpoznatiji i možda najbolji rad – fenomenalnu “Sliku Doriana Greya” 1890. Zbog Doriana Graya zbog žena ga je gnjavila kako s njom više nitko ne želi razgovarati nakon što su pročitali “tu groznu knjigu.” Javnost ga je percipirala kao izvanrednog pisca drama i koliko du god na prvu djelovale kao vesele i satirične komedije ispod površine bilo je mnogo tame.

Sve pohvale i popularnost Oscara su zanijele i postao je samosvjestan, sve više iskren, zapravo nemoguće iskren a pričao bi o svom zanimanju za homoseksualizam i platonizam.  Objavio je i nekoliko eseja 1891. i tri knjige koje govore o svemu što ga zanima: namjerama, estetici, filozofiji, lordu Arhuru Savileu i njegovom zločinu…  Dorian Gray je i dalje dizao prašinu kao nemoralna knjiga ali su mu tiskali drugu zbirku priča u kojima su objavljene “A House of Pomegranates”, “Kuća šipka” a radio je i na produkciji komada ” The Duchess of Padua”, “Vojvotkinja iz Padove.”

 

Sreo je iste te 1891. šarmantnog, temperamentnog lorda Alfreda Douglasa zvanog Bosie, oxfordskog studenta  i prvo su se sprijateljili. Bosie je bio treći sin devetog markiza od Queenberryja, čudnog čovjeka koji je bio ekscentričan i ne baš pri sebi. Lord Queenberry se razveo od Bosiejeve mame zbog preljuba a mali je s mamom i inače bio bliži nego s tatom s kojim mu se odnos pogoršavao. Bosie je upisao Magdalen, pokazivao talent za književnost i, iako nikada nije diplomirao, bio je popularan u društvu. Uz to je bio zgodan i upuštao se u ljubavne avanture, uglavnom homoseksualne. Oscar je bio 16 godina stariji od tada 20godišnjeg Bosieja.  Oscar je bio drugačije popularan a uspjeh mu je donijela predstava “Lady Windmere’s Fan”  koja je bila postavljena u kazalištu St. Jamesa. Na francuskom je napisao “Salome” ali komad nije u Engleskoj postavljen jer je neki stari zakon zabranjivao prikaz biblijskih likova. Napisao je u to vrijeme i “Važno je zvati se Earnest”. Kako zakon o biblijskim likovima nije na snazi u Francuskoj, slavna Sarah Bernhardt 1894. postavlja “Salome” u Parizu a Oscar dramu objavljuje na engleskom u domovini iako se ne prikazuje. Ali, čita se.

Komad “Idealni muž” 1895. je postavljen na pozornici Haymarket Theatrea i Oscar je na vrhuncu. Oba su komada popularna, kritičari ih hvale, ljudi hrle u kazališta, svi žele biti blizu duhovitog, ekscentričnog, lajavog i zanimljivog pisca koji je, usput budi rečeno i uspješan. A onda – pad i slom.

Prijateljstvo se s Bosiejem nastavilo i Oscar je zanemario obitelj a Douglas studije. Oscara je osvojila ljepota i aristokracija mladića a malac je bio tašt pa mu je laskala intimnost s tada najuspješnijim i svakako najpopularnijim piscem tog doba. Malac je dobivao mnogo pažnje a to mu je pasalo, a s Oscarom je imao klik na intelektualnoj osnovi i emotivno su se dobro slagali. Iskusni je Bosie pogurao Oscara u tom pravcu pa im je išao i tjelesni dio veze. Bosie je kasnije rekao kako nije njega Oscar odveo na stanputicu već da je on Oscara gurnuo u provaliju. Kaže, nesvjesno.

Bosie je bio zgodan, razmažen, neoprezan, prokockao bi novac ili ga potrošio na druge dečke a očekivao da Oscar plati sve i da živi kao on. Često su se svađali, nekoliko puta prekinuli ali se i pomirili. Pokušao je pisati, loše je prevodio s francuskog Oscarova djela pa je ovaj sam sređivao prijevode jer su izdavači bili poluludi od bahatog i polupismenog klinca. Kada je mali dobio gripu Oscar ga je njegovao a kada se Oscar razbolio mali se preselio u Grand Hotel, na Wildeov 40-i rođendan i poslao mu pismo u kojem je napisao kako je sobu uzeo na Oscarov račun. Staru je odjeću poklonio muškoj prostitutki i zaboravio iz džepova izvaditi stvari, pa tako i pisma koje je razmjenjivao s Oscarom – naravno da je pala ucjena.

 

Krenula su govorkanja pa ogovaranja i možda bi se smirio i taj skandal da se nije umješao Bosiejev tata, Lord Queensberry, (kojeg pamte jer je strpao u zatvor Oscara i zapravo ga uništio a uvijek spomenu i kako je izmislio pravila za boks). Počeo je maltretirati i slijediti Oscara. Lord navodno nije bio skroz normalan, često je ljudima prijetio bičem, svađao se sa svima a strast i upornost s kojom je slijedio Oscara dovelo bi danas do uhićenja bio on lord ili ne.

Prvo je napao sina jer je bez diplome napustio Oxford prijeteći mu razbaštinjenjem i uskraćivanje novca. Mali je posalo telegram: “ti si baš smješan mali čovjek”. Stari je u drugom pismu prijetio da će ga uništiti i optužio ga da je lud. I zaprijetio je da će od svega napraviti javni skandal ako nastavi vezu s Wildeom. Mali je tati poslao razglednicu na kojoj je napisao samo “prezirem te” i jasno dao do znanja da će biti na Oscarovoj strani i to s napunjenim revolverom. Onda je tata nazvao sina jadnim bićem i dodao kako se zato i razveo od njegove mame, da “ne bi na svijet više donio bića poput njega a da je dok je Bosie bio beba nočima lio gorke suze jer je takvo biće donio na svijet.. takav zločin… ” No, dogodilo se još nepto. Najstariji sin (najstariji Bosiev brat), i nositelj naslova lorda s pravom nasljeđivanja naslova markiza poginuo je u lovu 1894. Ali, lord Drumlanring je, šuškalo se, imao homoseksualnu vezu s premijerom lordom Roseberyjem. Stari lord i markiz je podivljao i odlučio spasiti bar jednog sina. I otpočeo kampanju protiv pisaca. Pokušao je upasti na premijeru “Earnesta” i gađati Oscara trulim povrćem ali mu je Oscar zabranio ulaz u kazalište. Ostavljao mu je posjetnice kao Wildeu sodomitu (ali je riječ krivo napisao, kao “somdomite”).

 

Oscar ga je iako je njegov homoseksualizam bio javna tajna, nakon te posjetnice, 1895. tužio za klevetu jer ga je lord olajavao gdje je stigao no Oscar nije imao toliko veza kao lord iako su na njegovoj strani i uz njega bili Robbie Ross, Frank Harris, George Bernard Shaw. A lord je London okrenuo naopačke ne bi li našao dokaze kojima bi potvrdio klevetu. Već je nekoliko strastvenih pisama koja je Oscar napisao Bosieju kružilo Londonom, poslužili su mu i djelovi nekih Oscarovih djela a sve ne bi li pjesnika osudili. Oscar odustaje od kletve ali stari lord od osvete – ne.  Oscar je morao platiti sve troškove straom lordu i time je bankrotirao Zapravo bi Oscar odustao od tužbe jer je stari bio poznat kao ekscentrik koji je bjesnio na inače neuhvatljivog i neposlušnog sina, ali Bosie koji je mrzio oca sebično je nagovorio Oscara neka ga samo tuži. Mislio je da će bard poniziti omrznutog oca a Oscar je pristao umjesto da se prikloni svom zdravom razumu i inače dobroj prosudbi. Zanesen Bosiejem poslušao je klinca.

Novi su dokazi nađeni na unakrsnom ispitivanju, dovedeni su neki muškarci-prostitutke koji su potvrdili da su imali sex s Wildeom i Wilde je prvo pritvoren zbog homoseksualnosti. Na prvom suđenju je oslobođen (uz kauciju od 500 GBP) ali je na drugom porota osudila Oscara i u sekundi je proglašen krivim. Mogao je pobjeći da ga majka i Bosie nisu nagovorili da ostane uvjereni da će biti oslobođen. No suca su razbjesnili detalji o gey životu koji su vodile više klase, pa i visoke, polusvijet i nije bilo natrag.  A evo što je rekao na sudu, u svoju obranu 1895.

”Ljubav koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime” (citat iz jednog soneta Lorda Bosie Douglasa) u ovom vjeku predstavlja onu veliku privrženost zrelog muškarca mladiću, sličnu onoj koja je postojala između Davida i Jonatana, na kojoj je Platon zasnovao cijelu svoju filozofiju, i koju možete naći i u Shakespeareovim sonetima. To je ono duboko duhovno prijateljstvo koje je podjednako čisto koliko i savršeno. Ono prožima i definira velika umjetnička djela kao što su Shakespeareova i Michelangelova, pa i ova dva moja pisma (Oscarova pisma Bosieu, koja su kao dokaz čitana na suđenju,) takva kakva jesu. Taj je odnos u ovom stoljeću sasvim pogrešno shvaćen, toliko pogrešno da se on onda i može opisati kao ”ljubav koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime”, te se, zahvaljujući tom nerazumijevanju, ja sada i jesam tu gdje jesam. No ova privrženost je lijepa, profinjena i predstavlja najuzvišeniji oblik koji privrženost može zauzeti. Nema ničeg neprirodnog u vezi s njom. Jer ona je intelektualne prirode i uvijek se iznova obnavlja između odraslog i mlađeg muškarca, gdje odrastao muškarac ima intelekt a mladić svu radost, nadu i sjaj života koji je pred njim. Da to mora biti tako, svijet ne može shvatiti. On se tome ruga, i ponekad, zbog te privrženosti, stavlja čovjeka na stup srama.

Optužen je i osuđen za sodomiju, kazna je dvije godine zatvora, robije s prisilnim radom “zbog nakaznog ponašanja” prvo u Pentovilleu a onda u Wandsworthu. Oscar koji je do jučer bio blistava zvijezda kazališta, krugova, večera, zabava sada je ponižen i izgubio je sve. Bankrotirao je, izgubio zdravlje. Ona njegova misao kako postoji samo jedna stvar na svijetu koja je gora od toga da se o vama priča, a ta je da se o vama ne priča nekako se stopila u jedno. O njemu se i pričalo i nije pričalo ali sve u šapatu i s prezirom. Bosie je otišao u Francusku. U početku je pisao pamflete i pisma i članke u obranu i Oscara i homoseksualnosti ali nije pomoglo ni njemu, ni Oscaru…

Uvijek se pričalo kako je  Oscar imao nekoliko prilika da pobjegne iz zemlje nakon suđenja. Nije. Da je mogao pobjeći prije je, ali mu je mama Sperenza rekla da ostane li, bit će uz njega. Ako ode, odreći će ga se. Irska tvrdoglavost i nevoljkost spram britanskog sistema, pa tako i pravnog, dio je razloga zašto je ostao.  Oscar je bio u zatvoru do 1898. jer mu je sudac dao maksimalnu kaznu od dvije godine a poniženje ga je nagnalo da u zatvoru napiše “De Profundis” dirljiv opis duhovnog napredka i vjerskog uvida – u obliku je pisma. Gorkog pisma kojeg piše – Bosieju. Povukao se iz produkcije Blade o Reading Gaol, povukao je i nekoliko članaka o užasnim uvjetima u engleskim zatvorima ali je ipak jedan pridonio donošenju zakona o spriječavanju zatvaranja u zatvora djece. Dio “De Profundisa” objavit će 1905. a cijeli – 1962.  To je izuzetno, autobiografsko pismo, u kojem se prisjeća kako je došlo do toga da sam sebe uništi. Zato je danas ikona gey pokreta jer je sve oko suđenja pokazalo kako je položaj homoseksualaca u tadašnjoj Velikoj Britaniji bio težak – znalo se da postoji, tajno je toleriran ali ne ako procuri u javnost. Ako procuri, sjeku se glave. Zato ga danas slave u Engleskoj kao čovjeka koji je omogućio da ona postane zemljom tolerancije. A nikada nije javno priznao da je homoseksualac, kao ni Whitman.

Constanca i sinovi Vyvyan i Cyril promijenili su prezime u Holland nakon što je Oscar završio u zatvoru. Cyril  je, kasnije, poginuo u Prvom svjetskom ratu u bitki kod Festuberta u Francuskoj gdje je i sahranjen.

Kada je izašao iz zatvora,19. svibnja 1897. narušenog zdravlja, otišao je u Italiju pa u Francusku gdje ga je većina nekadašnjih znanaca i prijatelja odbila iako su mu se nekada divili. Aubrey Beardsley koji je ilustrirao “Salome” i umirao od sušice, prelazio bi na drugu stranu ulice kada bi vidio Oscara. Oscarov stari mentor, Mahaffy, ako bi ga netko pitao o njegovom štićeniku samo bi promrmljao “Mi više ne pričamo o Wildeu”. Constance bi mu slala džeparac ali ga nije željela vdjeti (što njemu nije smetalo) niti mu dozvolila da vidi vlastitu djecu (što ga je smetalo).  Kako bi izbjegao neugode u Parizu živi pod imenom Sebastian Melmoth.

Danas kažu da mu je najpoznatija pjesma, “The Ballad of Reading Gaol” , “Baladu o redinškoj tamnici” iz 1898. kao i dva pisma koje je napisao o zatvorskoj reformi. A o Greyu i Earnestu da i ne govorimo. Constance je umrla te iste 1898.

Kratko se i romantično sreo s Bosiejem i ono malo novaca mu je izbilo iz ruku i tri je godine čekao da – umre. Ali, i to je samo priča jer mu je Bosie davao novac kako nam je rekao unuk. Bili su zajedno sve do Oscarove smrti iako po nekima nije to više bila ljubav, više prijateljstvo. Živjeli su skupa u Rouenu gdje su se poslije zatvora našli, u kolovozu, ali pritisak je i dalje bio strašan a nisu imali ni novaca. Doduše Bosie je dobio novac od nasljedstva ali nije želio dati Oscaru nikakav stalni prihod, osim ponekih “donacija”,

Wilde je otišao u Pariz a mali u Englesku. No, slavu ili priznanje Oscar više nije doživio.

Prije nego je umro prešao je na katoličku vjeru i kršten je po vlastitoj želji. Kada je umro od meningitisa, a umro je 30. studenog 1900. u 46 godini, sam, usamljen, u hotelskoj sobi “Hotel D’Alsace” u Parizu taj je čovjek bio lišen svih bahatosti, ljepote, muževnosti, duhovitosti… zapravo je sličio na ono slabašno truplo kakvo je bio Dorian Gray nakon što je njegova slika – uništena.

Pokopan je na groblju Bagneaux kraj Pariza, šestorazrednom groblju, za siromahe. Oscarov prijatelj i izvršitelj oporuke Robert Ross anulirao je bankrot plativši sve dugove i kupio parcelu na slavnom groblju Père Lachaise. Prodao je Oscarova djela, uključujući i “De Profundis” i pisma Lorda Alfreda Douglasa, Bosiea, a nagodinu je prijateljica Helen Carew donirala 2000 GBP za podizanje spomenika 1854. plativši mladom kiparu Jacobu Epsteinu. Recimo i to da se Bosie na sprovodu i prije držao kao glavni tugovatelj ali i da se uspio posvađati s Rossom.

Kažu da su mu posljednje riječi bile: “Moje se tapete i ja borimo u dvoboju na život i smrt. Jedno od nas dvoje mora izgubiti.”

Anđeo koji je na grobu imao je genitalije ali su one odvaljene pa je danas anđeo bespolan. Mladi je kipar postao Sir Jacob Epstein a njegov je pepeo kasnije sahranjen kraj Oscarovog, 1950. a na molbu preminulog Epsteina.

Na slavnom Père Lachaise groblju poklonici odnosno poklonice Oscara Wildea ostavljale su otisak usana premazanih ružem na spomeniku. No, nakon obnove spomenika to je zabranjeno jer masnoća iz ruža uništava kamen. Padne li vam to na pamet, kazna za poljubac Oscaru Wildeu je  9000 eura!

I stari je lord umro iste godine kada i Oscar a Bosie je naslijedio skromno bogatstvo koje je jako brzo potrošio na kockanje. Dvije godine poslije Oscarove smrti, 1902. zaljubio se u Olive Custance, pjesnikinju koja je imala svoj novac. Vjenčali su se 1902., imali sina Raymonda Wilfreda Sholto Douglasa koji je rođen iste 1902. a problem im je uvijek bio novac koji je Bosieju curio kroz prste.

Bio je pisac, pjesnik, kritičar, izdavač književnih časopisa a brak se raspao 1913. najviše jer se svađao s Oliveinim tatom koji je bio zgrožen kćerkinim izborom. Bosie i Olive su ostali prijatelji i nisu se službeno razveli jer je Bosie 1911. prešao na katoličku vjeru. Živjeli su skupa i 1920. ali problemi sa zdravljem koje je imao njihov sin uništili su brak do kraja.

Posljednjih je deset godina Bosie  proveo u mjestašcu kraj Brightonea uz pomoć prijatelja koji su ga uzdržavali i koji su pokušali čak od premijera peticijom ishoditi mirovinu za Bosieja ali nije im upalilo. Napisao je Bosie nekoliko solidnih soneta ali nisu bili bogznašto pa je ostao zapamćen kao Wildeov križ a ne kao pjesnik. Što se seksualnosti tiče, cijeli je život više manje negirao biseksualnost u mladosti, homoseksualnost nije porekao, bar što se veze s Wildeom tiče a priznao je i sve one veze koje je imao na collegu. Kasnije se kajao i rekao kako je vodio grozan život i bio nemoralan i griješnik sve do 1900. O Oscaru je mislio dvojako. Prvo je jako mnogo vremena potrošio napadajući ga, 1914. objavio autobiografiju “Oscar Wilde and Myself”. One tri knjige poezije koje je napisao i dvije o odnosu s Oscarom nisu mu donijele slavu. Radio je kao urednik, nije se baš proslavio a kasnije je zlobni uradak o Oscaru porekao. Potom je Oscara nazvao “najvećom silom zla koja se pojavila u Europi zadnjih 350 godina” i žalio što ga je ikada sreo. Malo je mirovao da bi zadnjih 20 godina postao odan Wildeu i iako je skandal uništio njegov život, Bosiejev, ne žali što je upoznao i bio s Oscarom. Bosie je umro 1945. sa 74 godina od srca. Njegovom je sinu s 27 godina dijagnosticiranao shizofrenija, manje više je život proveo u zatvorenoj bolnici. Olive je umrla sa 67 godina a nesretni je Raymond, sin Bosiea i Olive umro 1964.

 

O životu Oscara snimljen je 1997. film “Wilde”, u Velikoj Britaniji, Oscara je glumio Stephen Fry a Bosieja Jude Law, stari je markiz Tom Wilkinson a Oscarova mama Speranza Vanessa Redgrave. Jedno od prvih pojavljivanja u ovom filmu imao je nepoznati, tada, Orlando Bloom. Film je imao mnogo nominacija a Fry i Law  su pobrali lovorike kao glavni glumci.

 

Stogodišnjica smrti istovremeno je obilježena u Dublinu, Londonu i Parizu a veleposlanici Velike Britanije i Irske u Parizu su podigli čaše sa skupocjenim šampanjcem u čast genija. Katolički je svećenik održao dirljiv govor o izgubljenom sinu koji je ipak i ponovo nađen. Unuk lorda Douglasa, onog Bosieja, svirao je polku na klaviru za predsjednicu Irske Mary McAlis a ona je pak otvorila londonsku izložbu o Oscaru Wildeu u British Libraryju. Sve je troškove pokrila tvrtka Taitinger koja proizvodi šampanjac. U Dublinu je bilo skromnije jer se okupila grupa poštivatelja ispred Oscarove rodne kuće. Wilde je napisao roman, i da, definirao je modernizam njime ali njegov slučaj koji je pokazao kako se na homoseksualce u društvu gleda, da sasvim licemjerno mogu živjeti tajno ali nikako javno od njega je napravio kultnu figuru. Godinama su ga pamtili kao živopisnog, duhovitog i britkog te osuđenog za homoseksualizam da bi se ipak podvukla crta i danas ga većina smatra sjajnim književnikom a Gray i Earnest najvećim remek djelima kasnog viktorijanskog doba.

London ima spomenik od 1998. a otkrio ga je tada britanski tajnik za kulturu Chris Smith koji je otvoreni homoseksualac. Zahvalio je Oscaru što je dao svoj život a kako bi danas zaživjelo društvo koje tolerira različitost. Na spomeniku su uklesane riječi: Svi smo mi u provaliji samo neki gledaju u pravcu zvijezda. U Dublinu je spomenik poznat po skupocjenom metalu od kojeg je izrađen Oscarov kaput.

 

“Dorian Gray” spominje 71 lik, sve ih je izmislio Wilde ali tu su i 31 “poznatih”: Adonis, Narcis i Hermes, Ahilej, Paris, Atena, Apolo… biblijska Eva pa niz Shakesperovih: Romeo i Merkuzio, Julija i Rosalind, Lady Capuletti, Orlando, Brabantio, Miranda, Portia, Beatrice, Cordelia, Desdemona, Ofelija… Potom je tu Princ na bijelom konju, Tartuffe. Spominje i Platina i Schumanna, Michelangela i Wagnera, Shakespearea i Mesalinu, Johna Forda i Johna Webstera, Hadriana i Isusa, Schuberta i Dantea, Chopina, Cortesa, Aleksandra Velikog, Marca Pola, Cesara Borgiu, Edwarda II, Richarda II, Henryja VII i II, Muhameda, Catherine Medici, Emmu Hamilton, Tiberija i Kaligulu, nekoliko papa, Tintoretta, Velazqueza…Tu su i Chaucer i Tennyson, Julije Cezar i niz djela: Satiricon, Manon Lescaut, Tannhauser, Kuran, Biblija, Hamlet….

Urednici su se plašili da je knjiga presmjela, nepristojna pa su je skratili za 500 riječi bez da su o tome Oscara išta pitali. To je bilo 1890. Tek nakon 121 godine ponovo je tiskana knjiga bez cenzure, onako kako je napisana.

Dorian je prelijep maldić ali faustovski žrtvuje dušu za ljepotu – on je i gospodin iz visoke klase koji se povlači po pušionicama opijuma i mračan lik koji pijančuje po kojekakvim opskurnim mjestima siromašnog Londona. Dvostruki život književnog antijunaka, kao u Haydeu i Jekyllu užasnuo je pola Londona jer je mnogo njih imalo mračnih tajni, ali ne i portret. Ujedno je ovo jedini roman Oscara Wildea i smatra se posljednjom klasičnom gotičkom horor pričom a danas se smatra jednim od modernih klasika zapadne književnosti.

Originalni je rukopis u The Morgan Library and Museum u New Yorku – knjižnici koja ima i slike, crteže i grafike Rembrandta, Durera, Rubensa, van Dycka, Turnera Blakea… stare rukopise, uključujući i 50 koptskih rukopisa, tri Gutenbergove Biblije, prve primjerke djela Lorda Byona, Dickensa, Poea, Twaina, Melvillea, Hughesa i Plathove, Nabokova, Steinove i Williamsa, pisma i originalne rukopise Jane Austen, Charlotte Bronte, lorda Byrona i Alberta Einsteina, Keatsa i Lincolna, Steinbecka, 1500 pisama od Balthusa, Miroa, Chagalla, Ezre Pounda, Hemingwaya, Mailera do Kerouaca, note Brahmsa, Chopina, Debussyja, Mozarta, Schuberta i Richarda Straussa, Gilberta i Sullivana, Beethovena i onaj 13 godišnjeg Mozarta a o ostalim drevnim predmetima, od Babilona, Mezopotamije do Asirije i pečata da i ne govorimo.

Verzija Doriana Graya iz 1890. ima13 a ona iz 1891. 20 poglavlja.

Knjiga je nastala – dogovorom za ručkom. Za stolom je sjedio urednik “Lippincott magazina”, J.M.Stoddardt  – s Oscarom, Sir Arthurom Conanom Doyleom i T.P. Gillom. Od svakog je od njih naručio po priču. Doyle je isporučio “Znal četvorice” 1890. a Oscar je svoju poslao tek nakon što je Doyle poslao i drugu Sherlock Holmes priču. Tek je 7. travnja 1890., devet mjeseci od narudžbe, Stoddardt dobio Oscarevu priču o Dorianu Grayu – i to kakvu. Objavljena je 20. lipnja 1890., u srpanjskom broju, odmah osuđena kao nemoralna i kontroverzna pa su svi primjerci povučeni iz prodaje već u srpnju. Neka su poglavlja rascjepkana, prepravljena…i tek je necenzuriranu verziju objavio Belknap Press kao “The Picture od Dorian Gray: An Annotated, Uncensored Edition” 2011. Unutra su i oni djelovi koje je izbacio Stoddardt.

U Irskoj je “Dorian Gray” bila knjiga godine – 2010.

A imamo i DGS ili Dorian Gray syndrome – kulturni, društveni fenomen koji opisuje muškarčev nevjerojatni ponos i taštinu vezanu za osobni izgled, koji ne želi ostarjeti a povlači za sobom i dismofobiju, narcistički poremećaj. Podvrgnut će se operacijama za uljepšavanje i činiti sve da ostane mlad i lijep. Dijagnoza? Da, postavi se lako. Ako koristi najmanje dva proizvoda ili usluge poput presađivanje kose, liposukcije, lijekove protiv impotencije, antidepresive, odlazi na laserske dermatološke operacije ili na face-lift, liposukciju i slično pred vama je Dorain Gray, u modernoj varijanti.

I sin i unuk su napisali knjige o slavnom ocu tj. djedu. Vyvyan je napisao je i autobiografiju “Sin Oscara Wildea” 1954. a Vyvyanov sin a Oscarov unuk, Merlin Holland objavio je 2008  biografiju o djedu “A Portrait of Oscar Wilde.”

 

Priče

“Slavuj i ruža” (1888.)

“Sretni kraljević” (1888.),

“Sebični div” (1888.),

“Neobična raketa” (1888.),

“Odani prijatelj” (1889.),

“Zločin lorda Artura Sevila” (1891.),

“Duh iz Cantervillea” (1891.),

“Mladi Kralj” (1891.),

“Ribar i njegova duša” (1891.),

“Dijete – Zvijezda” (1891.).

Poeme u prozi

“Sljedbenik” (1894.),

“Gospodar” (1894.),

“Učitelj mudrosti” (1894.),

“Umjetnik” (1895.).

Roman

“Slika Doriana Graya” [The Picture of Dorian Gray] (1891.).

Drame

“Vera ili Nihilisti” (Vera, or The Nihilist) (1880),

“Vojvotkinja od Padove” (The Duchess of Padua) (1883),

“Lady Windermere’s Fan” (1892),

“A Woman of No Importance” (1893),

“Salome” (1894),

“Idealni muž” (1895),

“Važno je zvati se Ernest” (The Importance of Being Earnest) (1895),

“Florentinska tragedija”,

“Teško je biti idiot”.