15 49.0138 8.38624 arrow 0 bullet 1 4000 1 0 horizontal https://citajknjigu.com 300 4000
Čitaj knjigu | Izvrsna stranica za knjigoljupce i sve one koji će to tek postati.

SYLVIA PLATH – kći pčelara koja je voljela zvijezde!

October 24, 2014
8253 Pregleda
“Kad daš svoje srce nekome tko ga ne želi, ne možeš ga više vratiti. Otišlo je zauvijek.” (S. Plath) Koji životi! – ovo morate pročitati i ostat ćete bez teksta.  Ponekad se na književnom nebu pojavi zvijezda koja plamti jakim...

“Kad daš svoje srce nekome tko ga ne želi, ne možeš ga više vratiti. Otišlo je zauvijek.” (S. Plath)

Koji životi! – ovo morate pročitati i ostat ćete bez teksta. 

Ponekad se na književnom nebu pojavi zvijezda koja plamti jakim svjetlom, ali jako brzo izgori. Takva je bila Sylvia Plath, zvijezda s mračnim obrisima, ali i prva dama američke poezije 20. stoljeća. Toliko se puta, kao feniks ili zlatni lotus, izvukla iz svih strašnih vatri, jedne za drugom da su joj svi predviđali sjajan život – sve do one zime u kojoj nitko nije shvatio koliko je očajan bio njezin poziv u pomoć…

Dio legende o Sylviji Plath leži i u njenoj  preranoj smrti. Na fotografijama ona je mlada i lijepa žena, često nasmijana ili s djecom i mužem, ili pak djevojka s prkosom u očima, inteligentnog pogleda.. i djeluje sretno. Ali, iza te maske krila se nesnosna tuga.

Sylvia Plath tek je nakon smrti postala priznata, cijenjena i shvaćena. Da stvar bude gora to se dogodilo već par tjedana nakon njene smrti. Danas postoji kult Plath, ljubitelja i obožavatelja njenih pjesama, (“The Colossus”, “Dic” i “Ariel” i naravno, roman “Bell Jar” u nas preveden kao “Stakleno zvono” njen su zaštitni znak), mnoge su knjige napisane o njoj, njenom životu, braku i smrti, a pjesme i mnogi znaju naizust. Pedesetak godina nakon smrti ona je i dalje jedna od najvećih.

Kći pčelara

Rođena je Bostonu, u državi Massachusetts,  27. listopada 1932. nakon što su se roditelji vjenčali, malo prije te iste, godine, 4. siječnja, dakle, mama je već bila trudna. Poslije Sylvije Plathovi su dobili i sina, Warrena, 1935. Otac, Otto Emile, njemački imigrant  bio je profesor biologije s osobitom ljubavlju prema pčelama. Radio je kao profesor njemačkog na koledžu. Majka, Aurelia Schober bila je očeva studentica, i to ne bilo kakva – diplomirala je kao druga u generaciji s najsjajnijim ocijenama, pa radila kao profesorica engleskog i njemačkog i upisala doktorat. Otto je bio oženjen prije Aurelie, a kad je upoznao mladu, pametnu i zgodnu studenticu bio je razveden već 13 godina.

U 1930-ima Ottovo je zdravlje bilo sve lošije. Sam je sebi dijagnosticirao rak pluća, odbijao je liječnike smatrajući kako nema lijeka. Ali, 1940. morao je potražiti pomoć jer je imao gadnu infekciju na nozi. Ustanovilo se da nema rak već dijabetes. Amputirali su mu nogu zbog gangrene u listopadu 1940., ali bilo je prekasno. Iz dana u dan je propadao i u noći 5. studenog umro. Kada su maličkoj rekli da je tata umro rekla je: “Ja više nikada neću razgovarati s Bogom”.

Sylvia je bila izvanredno dijete, uzorna kćer, mila, inteligentna, rano je naučila čitati i pisati, od malena je vodila dnevnik i počela slagati prve stihove. Godinu dana poslije očeve smrti, osmogodišnjakinja je objavila prvu pjesmu, “Poem” u dječjoj rubrici Boston Heralda, “o onome što sam vidjela i čula u vrućoj ljetnoj noći”. Bez sumnje bila je talentirano, genijalno dijete i uvijek je stremila ka savršenstvu i u tome leži dio tragedije. Nitko nije znao koliko je rana zbog tatine smrti duboko u njoj ostala jer je tu bol pretvorila u uvjerenje da biti velik, odrastao znači biti spreman na preživljavanje. Smrt je bila nešto s čim se svako malo sretala i čega se nije plašila.

Kada je imala devet godina SAD su ušle u rat nakon napada na Pearl Harbour, a djevojčica koja je djetinjstvo provela uz morsku obalu, divila se oceanu, provodila mnogo vremena na plaži, obožavala sunce i mirisni morski zrak morala je odseliti s mamom i bratom zbog financijske situacije, u unutrašnjost, u Massachusetts, u mjesto Wellesley. Tamo je mama dobila posao profesorice na Bostonskom sveučilištu. Aurelia je bila posvećena djeci, nije im manjkalo ljubavi i bili su jako povezani, ali Sylvia nije mogla prežaliti tatu. Ocu ona nikada nije “oprostila” što je umro i osjećala se izdanom. Nije pomoglo ni što je otac za života bio autoritaran i strog pa od tate Sylvia nije doživjela priznanje ili odobravanje.

Da bi društvo preživjelo moderan se čovjek mora osloniti na zdrav razum

Aurelia je upisala djevojčicu u novu školu, u peti razred (krenula je dvije godine ranije u školu) smatrajući da će učenje i druženje s vršnjacima smanjiti stres od svih promjena. Sylvia je i dalje bila ljuta na oca uvjerena da se on zapravo ubio jer je mogao spriječiti svoju smrt  a nije, i ta snažna kombinacija ljubavi, mržnje, ljutnje i boli koja je u njoj ostala nakon tatine smrti pratit će je cijeli njezin, kratak život. Sylvia je pisala pjesme i prozu, ali je i crtala te su joj i pjesme i crteži rano objavljivani u školskim novinama. U srednjoj je školi imala sreću da joj predaje veoma strog profesor koji je znao kako izazvati očito talentiranu učenicu da iskoristi sve sposobnosti, a imala ih je napretek. Da se moderan čovjek mora osloniti na zdrav razum kako bi društvo opstalo, s kolegom je razradila u članku 1949. koji je objavljen u “The Atlantic Monthly” pod nazivom “Razuman život u ludom svijetu”: “čovjek se mora povezati i prigrliti svoju unutarnje božansko i spiritualno da bi mogao potpuno i ispunjeno živjeti”. Za 15 godišnju djevojčicu to su velike, jake misli.

U srednjoj školi Plath je imala samo najbolje ocijene i ne samo da je doživjela niz priznanja i da su joj djela redovito objavljivana kao spisateljici, umjetnici i urednici već je privukla pažnju profesora i raznih sveučilišta. U teen magazinu “Seventeen” objavljena je i njena priča “I ljeto neće ponovo doći” a odmah nakon mature, 1950. izašla je i priča “Gorke jagode” u velikim novinama, “The Christian Science Monitor”. Maturirala ja kao najbolja u svojoj klasi. Do svega toga nije došla lako – učila je dan i noć, milijun puta su je u novinama odbili, ali ona nije odustajala. Uporno je pisala, slala radove, no ponekad je sumnjala u svoj talent, bojala se da nije dovoljno dobra, ili da je izgubila dar. Imala je uvijek isti uzorak ponašanja – učila bi i pisala do iznemoglosti, nadala se priznanju, stres bi je doveo do kolapsa, bolest bi izazvala depresiju i još više stresa, jedno bi drugo pokretalo sve dok se ne bi urušila. Potom bi se oporavila. Kao čudom. Kao feniks.

Plath je u školi izvanredna i tu nema problema ali, zanima je književost. Ambiciozna je, želi uspjeti i biti priznatom i ostaviti trag. S 18 godina objavila je nove pjesme u “ozbiljnim” književnim časopisima. U jesen 1950. krenula je na college Smith u Northamptonu, koji je pri upisu izuzetno selektivan pa “upasti” nije lako. No njene su pjesme zamjetili profesori i dobila je stipendiju kao veliki potencijal. Usporedno je gradila karijeru spisateljice, objavljivala u školskim novinama ali i onim “svjetovnim” i tiražnijim poput “Mademoiselle”, “Harper’s”, “Seventeen” i “The Christian Science Monitor”. Dvije godine poslije pobijedila je na natječaju za priču “Sunday At The Mintos”, “Nedjelja kod Mintovih“, hodala s mnogo mladića, a najozbiljniju je vezu imala s Dickom Nortonom. Već je tada imala povremene napade depresije, patila od nesanice i pomišljala i na samoubojstvo. Osjećala je strašnu odgovornost i u dnevnicima zapisala: “Želim se ubiti, pobjeći od odgovornosti, upuzati natrag, prezrena, u maternicu.”

Svaki je uspjeh osim veselja na njoj ostavio ožiljak.

Većinu lipnja 1953. provela je kao jedna od 20 gostujućih “urednika-duhova” u New Yorku, u magazinu “Mademoiselle” (za što je prijavu poslala jesen prije) i taj joj je mjesec odredio budućnost. Već se tada moglo vidjeti da talentirana djevojka ima problem: jedan je dan zakasnila na neplanirani ručak s pjesnikom Dylanom Thomasom kojem se divila i strašno se uzrujala. Tražila je načina kako da ga ipak sretne i postala je gotovo opsjednuta te je četiri dana “visila” u Thomasovoj omiljenoj taverni ili čekala u auli hotela u kojem je odsjeo. Djevojka koja je s njom bila na praksi rekla je kasnije kako se Sylvia čudno ponašala i opisala kako je jednu noć banula u njenu sobu moleći je da joj posudi haljinu jer je sve svoje bacila s krova hotela. Mislili su da je čudna, da je otkačena ali ne i da je bolesna. A depresija od koje je oboljela polako je uzimala sve više maha.

Na van bila je uzorna kćer, popularna u školi, uz to odlikašica, osvajala je samo prve nagrade, a sve tuge i strahove zapisivala je u dnevnike. Mračno je to svjedočanstvo izmučene duše. Kada je upisivala Smith college iza sebe je imala impresivan broj objavljenih pjesama a dok je bila na collegu napisala je više od 400 pjesama! Nije bila svjesna koliko je dobra.

Da boluje od depresije dijagnosticirali su joj kada je imala 21 godinu, na drugoj godini studija. Možda bi netko, da je pažljivije pročitao njene pjesme shvatio da ona istražuje svoje krajolike, svoje biće, da nikada nije zadovoljna sa sobom i da uvijek misli da može bolje, bolje i još bolje. Možda bi vidjeli da to nisu mladenačka naklapanja, ni romantizam, ni patetika već stvarna bol. Plath je bila romantična, ali nije pada u nesvjest od sreće kad bi vidjela cvijet ili drvo, priroda joj ne donosi utjehu kao mnogim romatičarima. Tu ljepotu ona ne vidi. Ona se davi u vlastitim halucinacijama, smrt je uvijek tu negdje, kao tema, kao opcija. Stihovi su bolno iskreni. Plath samu sebe razotkriva i guli sloj po sloj sa sebe, otkriva intimu, misli, dvojbe (što nije bila praksa u književnosti, osobito onoj koju piše žena). Sve što se događa u svijetu ona duboko proživljava – nakon Drugog svjetskog rata, Holokausta, Hiroshime i Nagasakija, Plath osjeća krivnju za koju se ne može iskupiti nitko na svijetu “a koji može proizvesti takve strahote”. Osjeća samoću i užas. Sve je to pretežak teret za čovjeka a možete misliti kako je njoj – mladoj ženi.

Prvi slom

Izmučena užasom i osjećajem da je kao ljudsko biće nemoćna pred užasima, Plath je dobila živčani slom i pokušala se ubiti 1953. a  počelo je ovako.

Kad je praksa u New Yorku završila vratila se u Wellesley, a kolovoški je broj magazina objavio niz članaka o Sylviji, članke koje je ona napisala i jednu pjesmu, “Mad Girl’s Love Song”, “Ljubavna pjesma lude djevojke”. Plavokosa i nježna djevojka bez sumnje je nova zvijezda. Netko drugi bi bio oduševljen, sretan s pohvalama, ali nju je iscrpio uspjeh. Imala je halucinacije i bila potpuno izmorena. Kad je dobila odbijenicu za tečaj pri Harvardskoj ljetnoj školi koji je jako željela pohađati bila je uvjerena kako nije dovoljno dobra i kako je i samu sebe, ali i sve oko sebe razočarala. Kako je vrijeme prolazilo izgubila je sposobnost da se koncentrira i to do te mjere da nije mogla pisati. Ponovo je patila od nesanice i doslovno nije noćima i danima spavala. Uopće.

“If I rest, if I think inward, I go mad”  – Ako odmaram, ako mislim na unutra, ja ludim

Jednog je dana mama primjetila kako Sylvia ima ožiljke po nogama koji su tek počeli zacijeljivati. Sylvia je rekla kako je “željela vidjeti ima li petlje” i priznala: “Željela sam umrijeti”. Iste sekunde su je odveli k psihijatru. Poslije nekoliko sastanaka liječnik je postavio dijagnozu: teška depresija (danas bi točnije bilo manična depresija). Prepisao je kako je mislio i kako se mislilo da je najbolje – terapiju elektrošokovima. Prvi je tretman strujom bio 29. srpnja i navodno se od tda borila s akutnom insomnijom – nije spavala tri tjedna, a na pilule za spavanje bila je imuna. Jednog je kolovoškog dana 1953. pričekala da svi odu iz kuće. Provalila je u mamin kućni ormarić s lijekovima, uzela sve pilule za spavanje, ostavila poruku da je otišla u dugu šetnju i da će se vratiti sutradan. Kroz podrum se provukla ispod trijema i sklupčala. Popila je oko 40 pilula. Kad je obitelj shvatila da Sylvije nema svi su krenuli u potragu – susjedstvo, prijatelji i lokalna policija, sve do Bostona. Slijedećeg jutra nestanak Sylvije objavile su, na naslovnicama, sve lokalne novine. Mama Aurelia je bila prestravljena kad je vidjela da je ormarić razvaljen. Od Sylvie nije bilo ni traga ni glasa. Dva dana kasnije i dalje je Sylvijin nestanak bio priča broj jedan, ali je objavljeno i kko su nestale sve pilule, a mama je rekla novinarima kako je Sylvia bila “jako potresena jer nije mogla pisati”. Tek su je treći dan našli nakon što je netko čuo jecanje u podrumu. Bila je omamljena, živa, u vlastitoj povraćotini i samo se nekim sečudom nije ugušila. Odjurili su s njom u bolnicu. Sylvia je bila u polukomatoznom stanju i neko vrijeme lebdjela između života i smrti. Pisac Oliver Higgins Prouty, njen mentor u Smithu, financijski je i emocionalno dao ogromnu pomoć obitelji jer je i sam, 25 godina prije, doživio živčani slom. Kad se malo oporavila primili su je u bolnicu McClean u Belmontu, koju bismo uličnim rječnikom nazvali “ludnicom” a gdje je s njom intenzivno kroz terapiju radila jedna psihijatrica. Ponovo su je malo prije Božića podrvrgli elektro-šokovima i činilo se kako je bolje i kako je “depresija smanjena”. U siječnju su je pustili iz bolnice. Sylvia se vratila na faks ali je samo studirala i učila. Pisati i dalje nije mogla.

Tek je u travnju 1954. ponovo pokušala pisati poeziju. Počela je i izbjeljivati kosu u platinasto kako bi naglasila da je “nova” i sve je dobro išlo. Dobila je školarinu od 1200 USD za slijedeću godinu na Smithu, još jednu za Harvardovu ljetnu školu, dobila je nagradu iz poezije i ponovo imala famozne ocijene. U ljeti je na Harvardu imala čudnu aferu s dosta starijim muškarcem s kojim se nastavila viđati i nakon događaja kojeg je prepričala prijateljici (ali ne i o kome je riječ) navodno ju je taj čovjek silovao a ona je skoro umrla od krvarenja. Tu danas mnogi vide kao začetak njenog inkliniranja agresivnim muškarcima.

Za vrijeme školske godine 1954.’1955. objavljena joj je u “Harperu” “Go Get The Goodly Squab, a “Parallax” je dobila časno spominjanje u Natjecanju za poeziju Dylan Thomas. Ako je i mislila da je nedovoljno dobra u veljači je morala shvatiti da ne primaju svakoga ni na Oxford ni na Cambridge, a nju jesu. Uz to je osvojila i prvo mjesto na natjecanju poezije u Glascocku i ne – još je nekoliko nagrada za poeziju. Možda se čini čudnim da je djevojka s toliko uspjeha mogla biti toliko nesigurna osobito jer nema mnogo pisaca ili pjesnika koji nižu uspjeh za uspjehom kao što je Plath nizala u tako ranim godinama. Kako se približavala matura stizale su nagrade, priznanja, objavljivanja… Prva pjesma koja je objavljena u “The Atlantic Monthu” bila je “Circus In Three Rings”. Plath je maturirala s radom o ulozi dvojnika u romanima Dostojevskog 1955. summa cum laude u lipnju, dobila punu Fullbrightovou stipendiju koja će je odvesti preko oceana, na Cambridge gdje će, na jesen studirati književnost.

Uštogljena Engleska

Tako je Plath otplovila za Englesku kao veliki potencijal i svi su joj i na starom kontinentu predviđali briljantnu budućnost. Neko je vrijeme provela u Londonu i u Cambridgeu gdje je lako sklapala prijateljstva, izlazila s dečkima i putovala. Na studiju je raspored bio nabijen, a kad je fizički naporno Plath se rastegne preko svake mjere. Dobila je nekoliko kroničnih bolesti, tešku infekciju sinusa koju nije mogla ni zaliječiti ni izliječiti. U dnevnik je zapisala kako joj većina muškaraca, Britanaca, djeluje tupo i dosadno, mislila je da su neurotični i homoseksualni te je nisu privlačili. Sablaznila ju je i uštogljenost britanske književne scene. Plath je Božić i Novu godinu provela u Francuskoj i Italiji sa starim dečkom iz Amerike. Željela je da im se veza ustali, da je ozbiljniija, ali je on želio suprotno – čak je istovremeno izlazio s još jednom ženom. To je u njoj oživjelo uspomene na bol zbog gubitka oca i ponovo je pala u depresiju. Početkom 1956. saznala je da je baka oboljela od raka želuca. Senzibilna kakva je bila, Plath je ponovo patila od nesanice, pao joj je imunitet i ponovo se mučila s infekcijom sinus. Neki izdavači odbili su njene radove, a što je i izašlo dobilo je loše kritike.

…i onda Ted

Jedne je večeri bila na prijemu povodom izdavanja novog književnog časopisa u Cambridgeu, “St. Botolph’s Review”. Osim što je cijenila poeziju koja je u časopisu objavljena dopalo joj se još nešto. To jest, netko. Pjesnik Ted Hughes. Na prijem je došla supijana, malo je kružila po sobi i ugledala “velikog, tamnog komada, jedinog koji je bio dovoljno velik za mene” i odmah je željela znati tko je on. Kada su ih upoznali ona mu je odrecitirala njegovu pjesmu. U sobi u koju je odveo mladu, supijanu studenticu, s glave joj je strgnuo traku za kosu i naušnice dok je pokušavao poljubiti je a ona se izmakla. Pokušao je još jednom a ona ga je ugrizla za obraz! Bio je potpuno šokiran i očaran tom divljakušom koja je imala neku ranjivost, očito bila inteligentna, dovoljno cinična i duhovita što ga je sve skupa zadivilo. Kada se kasnije s prijateljem vraćala u campus ovaj joj je rekao kako je Ted najveći zavodnik u Cambridgeu i da lomi srca. Ali, Sylvia je već bila očarana i zaljubljena.

Ted Hughes je prije susreta sa Plath objavio pjesmu “Jaguar” a ona mu je u nekoliko slijedećih dana “odgovorila” s pjesmom “Pursuit”, “Potjera”, u kojoj ženu proganja pantera. On se pojavio u noći pred zgradom u kojoj je živjela i želio se uvjeriti kako nije samo tako očaran. Iako je imao tone žena ova mu nije izlazila iz glave. Prije nego se vratila u Ameriku na proljetne praznike, jednu je noć provela u londonskom stanu s Tedom i njegovim prijateljem. Privlačnost koju su oboje osjetili bila je van kontrole. Na onoj zabavi možda se nekome i učinilo da je Ted ponovo u zavodničkom pohodu ali u londonskom je stanu sve bilo jasnije. Plath je mislila kako je Tedova snaga i moć neodoljiva. On je bio sve samo ne imun na Sylvijinu pamet, ljepotu i duh. Kada se vratila s praznika provela je neko vrijeme s Tedom i nakon samo tri mjeseca razgovarali su o vjenčanju ali tajnom, kako ne bi bila ugrožena Sylvijina akademska karijera ili dobivanje stipendije. Mama Plath došla je u posjet kćeri a zapravo na vjenčanje.

Vjenčanje i medeni mjesec sa sjenom

Sylvia i Ted su se vjenčali 16. lipnja 1956. u crkvi St. George the Martyr u Londonu. Mladenka je imala ružičasto odjelo i držala jednu ružičastu ružu koju joj je dao mladoženja. Medeni su mjesec mladenci proveli u Parizu pa Madridu i na kraju u Benindormu na španjolskoj obali gdje su svaku večer gledali brodice u lovu na sardine koje su njoj izgledale kao “plutajuće zvijezde”. Vrijeme su provodili u pisanju, učenju, ljubljenju, uživali u mirnom gradiću a neke od pjesama koje je tada napisala su: “Fiesta Melons”, “Fiesta dinja” “Alicante Lullaby”, “Uspavanka u Alicanteu”, “The Goring”,”Krvavo” “The Beggars”, “Prosjaci”, “Spider”,”Pauk” “Rhyme”,”Rime”, “Dream With Clam Diggers”, “Snivanje s lovcima školjki” i “Epitaph For Fire And Flower” “Epitaf za vatru i cvijet”.

Na medenom mjesecu dogodilo se i nešto što je bacilo tamu na inače idilične ljetne dane zaljubljenog para. Godinama kasnije je Plath ispričala prijatelju kako su ona i Ted sjedili na brdašcu. Odjednom je Ted  potpuno bijesan skočio na Slyviu, bacio je na tlo i počeo je daviti. “Bila sam uvjerena da ću umrijeti”, kasnije je rekla ali se nije borila već se “spremno pustila”. Kada se sve s mnogo ispričavanja i suza i zaklinjanja na vječnu ljubav smrilo u Sylviji se rodila tamna misao da je u brak ušla prebrzo i s krivim čovjekom.

U kolovozu su se vratili u Englesku i otputovali u Tedov rodni Yorkshire gdje je Sylvia upoznala svekrvu i svekra te rodbinu. Hughesovi su, kao i Ted uostalom, imali razne interese i zanimali su se za horoskope, hipnozu i okultno.

Gdje je bila u rujnu 1956. ne zna se ali je nestala na mjesec dana. Po jednoj je priči bila je trudna a kako je vjerovala da brak i dalje mora biti tajan otišla je u SAD i pobacila. No zna se da je na povratku u Englesku, na brodu, srela i sprijateljila se s nekim ljudima. Kada je novi prijatelj pitao Plath bi li voljela ići s njim u kino gledati “Rat i mir” ona je rekla “Gle, jednog dana udat ću se za pjesnika kao što si ti, i ubit ću se.”

U Cambridge se vratila u listopadu i pisala, nudila izdavačima svoja djela ali je i radila kao muževljeva književna agentica nudeći njegova djela i američkim i engleskim izdavačima. Shvatila je i kako brak nije prepreka njenim prijateljevanjima unaokolo, brak se nekako prešutno dogovorio kao “otvoren” ali je Sylvia bila vjerna. Bilo joj je važno da se ne osjeti vezanom ali vjerovala je u ljubav i brak. Ne i Ted. Oboje su živjeli u Cambridgeu, oboje je zanimala astrologija, okultno i vjerovali su da će biti kao gospodin i gospođa W.B.Yeats –  napravili su ploču Ouija (onu za prizivanje duhova) koja će im, vjerovali su, donijeti novac predviđanjem rezultata nogometnih utakmica. Bez sumnje su se voljeli ali je veza bila “olujna”. Zvala ga je “moj muž s prokletstvom.”

Ted je napisao knjigu, “The Hawk In The Rain” (Sokol na kiši) i u veljači 1957. objavljeno je kako je za nju dobio prestižnu prvu nagradu te da će knjiga biti objavljena u Americi a u svibnju su knjigu objavili i u Engleskoj.

Istovremeno su Sylviji ponudili mjesto stalne predavačice na Smithu. Najavili su joj da bi bilo dobro da se prijavi i odmah su je primili. Na prvu godišnjicu braka Ted je u kuću donio ogromnu vazu punu ružičastih ruža. I dalje su u braku cvale ruže bez obzira na temperament jednog i drugog.

U Ameriku su stigli kasnog lipnja i mama Plath je pripremila veliki prijem u čast kćeri i zetu ali i da proslave sada objavljeno vjenčanje, a Ted će upoznati rodbinu i prijatelje. Od srpnja do kolovoza boravili su na Cape Codu gdje je Sylvia radila na romanu kojeg je započela pisati još u Cambridgeu ali kako je roman jako polako napredovao bila je frustrirana. Najesen je počela predavati na Smithu  ali je brzo shvatila da je posao i zamoran i dosadan i da joj ne ostavlja mnogo vremena za pisanje. Mučila se i s mišlju da nije dovoljno dobra za taj zadatak i bila je pod velikim stresom. Kao i mnogo puta do tada, izgubila je volju za pisanjem. Ted je u to vrijeme pobirao lovorike i pišući i objavljujući na sve strane, išao na domjenke, prijeme a sva je sila ljudi željela biti oko njega, tapšali su ga po ramenima a on je u tome uživao. Svi su hvalili knjigu “The Hawk..” i Syvia je prvi puta osjetila – ljubomoru. Do kraja semestra donijela je odluku da neće predavati slijedeće godine i odmah je potom dobila groznicu koja se do Božića razvila u upalu pluća.

Za vrijeme proljetnih praznika popustila je blokada i u osam je dana napisala osam pjesama. Smatrala je da su Tedove pjesme drugačijeg stila i da su prijelomna točka u pjesništvu ne shvaćajući da ono što ona piše jest novo, drugačije i prijelomno i da je ona pionir, a ne muž. Bila je puna ljubavi i podrške svom mužu, slala njegove radove, brinula o kući, o njemu i svemu – samo ne o sebi. Prvi muškarac za kojeg se vezala i kojem je potpuno vjerovala nije bio sposoban sagledati svu njenu privrženost, a sebičan i okrenut sebi flertovao je na sve strane. Tog je proljeća između nje i Teda postalo napeto a sukobi i svađe produbljivale su jaz. On je mislio da ona “stalno nešto prigovara” a ona se uzrujavala jer je bio očajnih manira a jednom ga je ulovila kako vrijeme provodi s mladom pomoćnicom umjesto da radi. Par dana kasnije potukli su se: Sylvia je udarila Teda i to tako da je na licu imao ogrebotinu od nokta. Ipak, ljubav je i dalje tu pa su odlučili naći stan u Bostonu i oboje se cijelu godinu posvetiti pisanju. Ali, i jedno drugome.

Plath je bila ushićena kada je, nakon deset godina pokušaja, njene pjesme “Lovci na školjke u Rock Harbouru” i “Nokturno” prihvatio prestižni “The New Yorker” koji je, usput budi rečeno, jako dobro plaćao. Na jesen je radila kao tajnica u istoj onoj psihijatrijskoj klinici na koju su je primili nakon pokušaja samoubojstva, opet je imala blokadu, pokušavali su imati bebu i kako nijedno ni drugo nije “išlo” pala je u depresiju, tugu pa je odlazila na seanse kod iste psihijatrice koja joj je prije pomogla. Znala je sada kako zatražiti pomoć i da bolest može staviti pod kontrolu ako reagira na vrijeme.

“Mademoiselle” je početkom 1959. objavio reportažu o mladim nadama i pjesnicima u kojem su predstavili i Teda i Sylviju pod nazivom “Četiri mladih pjesnika” a Sylvia je odlučila kako će se zagledati duboko u sebe i suočiti se sa stvarima koje tamo nađe. Prvi je puta i posjetila očev grob kraj Azalea Plath što je bila inspiracija za “Electra na Azalea Plath.” Prijavila se i za satove poezije zapravo tečaj pisanja kod Roberta Lowella gdje je upoznala Anne Sexton. Prilično neobična djevojka bila je lančani pušač a za pepeljaru je koristila – vlastitu cipelu!

Ljetne su mjesece, srpanj i kolovoz Ted i Sylvia proveli putujući po Americi, a na putu do Sylvijine tete Friede stali su u Michigenu, Montani i Utahu. U Yellowstoneu ih je probudio gladni medvjed koji je nanjušio hranu pa je “provalio” u auto – pjesma “The Fifty-ninth Bear” bila je inspirirana time iako je u njoj medvjed rastrgao kamperičinog muža. Plath je beskrajno autorinonična i duhovita što se često zaboravlja.

Od rujna do studenog bili su u koloniji  umjetnika, Yaddo artists’ colony u New Yorku (gdje je napisala “The Manor Garden”, “The Stones” i slavnu “The Colossus”). U prosincu je liječnik potvrdio da je Sylvia trudna pa su otplovili za Englesku jer su oboje željeli da dijete bude rođeno na starom kontinentu. Preselili su se u majušan stan u Londonu u veljači 1961. a Sylvia je potpisala ugovor s britanskim izdavačem Heinemannom koji će objaviti njenu prvu knjigu pjesama: “The Colossus and Other Poems”, “Kolos i druge pjesme”.

Mama Sylvia

U ožujku je Tedu izašla druga knjiga peozije i ponovo je dobio dobre kritike. A rano ujutro, 1. travnja 1962. Sylvia je kod kuće, uz pomoć babice rodila savršenu djevojčicu, 3200 grama tešku, i  nazvali su je Frieda Rebecca, Frieda po Sylvijinoj teti. Sylvia je bila presretna, Ted je obožavao kćerkicu i sve je izgledalo sjajno.

Najveći je događaj te sezone bila večera s T. S. Eliotom, njegovom ženom i prijateljima, a u lipnju su Teda na jednom cocktail partyju uspoređivali s pjesnicima kao što su Eliot, Auden, Spender i Louis MacNeice. Pjesme koje je pak Plath završila u ovo vrijeme poput “You’re”, “The Hanging Man”, “Sleep in the Mojave Desert”, “On Deck” i “Two Campers in Cloud Country” sakupljale su prašinu u njihovom londonskom stanu. Ponovo je poslala, treći, rukopis i ponovo je odbijena. Ovaj puta odbili su je Yale Series of Younger Poets i Sylvia se morala zapitati zašto ne može doći do uspjeha u Americi a njen engleski muž – može.

Zbirka “The Colossus and Other Poems”, “Kolos i druge pjesme” objavljena je napokon u listopadu i iako su kritike bile jako dobre, bilo ih je malo. Na novogodišnjoj proslavi u Yorkshireu Sylvia se posvađala sa šogoricom, Tedovom sestrom Olwyn i to tako da su se Ted i Sylvia odmah, s tuluma, vratili u London. U siječnju 1963. Plath je ponovo bila trudna, a kako je uređivala i slagala proljetno izdanje “The Booksellera”, i to dječji dio, napravila je popis imena za nadolazeću bebu. Tim je više bila devastirana kada je pobacila, u veljači. Napisala je sedam pjesama: “Parliament Hill Fields”, “Whitsun”, “Zoo Keeper’s Wife”, “Face Lift”, “Morning Song”, “Heavy Women” i “Barren Woman”, s tim da je posljednja posvećena nerotkinjama kao što je bila njena šogorica Olwyn. Istog je mjeseca dobila ponudu od “The New Yorkera” da prvo njima dade pjesme, a kako je to ionako radila, potpisala je bez problema. Krajem mjeseca završila je na operaciji slijepog crijeva, a boravak u bolnici nadahnuo je pjesmu “Tulips”. U ožujku je završila “I Am Vertical” (koju ste mogli pročitati na “Čitaj knjigu”) a “Magi” je objavljena u “The New Statesman” na istoj strani gdje je objavljena i pjesma Roethkea. Sylvia je počela raditi na polu-autobiografskom romanu o mladoj ženi koja koja pohađa college i doživi živčani slom. U lipnju je mama Plath doputovala u London da bi upoznala unuku i čuvala je dok su Ted i Sylvia otišli na kratke praznike u Francusku. Sylvia i Ted su odlučili preseliti iz bučnog Londona pa su kupili kuću u Devonu.

Tedova izdaja

Dok je mama Plath, do kolovoza, s njima upoznala je i svojtu, Hughesove, brinula o kući u Devonu a londonski su stan odlučili Hughsovi dati u podnajam Davidu Wevillu, kanadskom pjesniku i njegovoj ženi Assiji Gutmann. Ta Assia nije nevažan lik. David joj je treći muž, ona je rođena Berlinčanka, odrasla u Tel Avivu i egzotična je žena, čudne ljepote, s krupnim očima i hrapavim sexy glasom. Uselili su se u stančić malo prije nego su se Hughesovi preselili u Devon a Sylvia shvati da je ponovo trudna – termin je u siječnju. Od proljeća do jeseni ona piše pjesme, poput “Insomniac”, “Widow”, “The Rival”, “Stars over the Dordogne”, “Wuthering Heights”, “The Moon and the Yew Tree” i “Blackberrying”. U listopadu je predala rukopis romana svom britanskom izdavaču Heinemannu – ime romana je danas svima poznato: “The Bell Jar”, “Stakleno zvono”.

Sina je rodila 17. siječnja 1964., bio je težak 4300 gr i nazvali su ga Nicholas Farrar. Koliko je god Sylvia bila zaljubljena u svoju bebu brzo je primjetila da se njen muž nikako ne može povezati s djetetom. Kao da je bio razočaran što je beba dječak, kao da mu se nije dalo… i tako je bilo tjedan za tjednom. Plath je s dvoje male djece uspjela uvesti sama sebi ritam i red i rano ujutro, dok je mir, piše. Tada su nastale “Little Fugue”, “An Appearance”, “Crossing the Water”, “Among the Narcissi”, “Pheasant”, “Elm”, “Event i “The Rabbit Catcher”. Posljednje dvije pjesme napisala je nakon što su ih posjetili David i Assia. Činilo joj se da Ted i Assia flertuju, ali nije ništa prigovarala. Napisala je pjesme u koje je pretočila strah, sumnju i bol.

Iako je u Americi u svibnju 1962 . napokon objavljena “The Colossus and Other Poems” kritika je bilo malo i nisu bile bogznašto. Sylvia je napisala majci kako su ovo “najbogatija i najsretnija vremena njenog života”, počela je pisati nastavak “The Bell Jar”, priču o mladoj Amerikanki u Engleskoj koja se zaljubi i uda za čovjeka koji ju je pomeo s nogu i mislila je kako mora biti strpljiva jer uspjeh nikada ne dolazi preko noći. Željela je Tedu pokazati nacrt romana, za njegov rođendan u kolovozu. No, iako je izgledala sretna, govorila veselo i odavala dojam sretne žene te je ponavljala kako je sve što je željela u životu i ostvarila, nešto nije bilo u redu. Mama Plath je bila ponovo u posjeti i imala je isti osjećaj. Tenzije između kćerke i zeta bile su gotovo opipljive, nešto se vuklo po kući i na žalost bila je u pravu jer je u lipnju sve eksplodiralo.

Kad se jednog jutra s mamom vraćala iz jutarnje šetnje i nabavke, Sylvia je čula kako zvoni telefon taman kada su ulazile u kuću. Požurila je odgovoriti na poziv. Očigledno iznenađen povratkom žene i punice, a i u velikoj panici, Ted je pao niz stepenice žureći se dohvatiti telefonsku slušalicu prvi. Kad se Sylvia javila čula je ženu koja je pokušavala promijeniti glas ali prepoznala je – Assiu. Ted je promrmljao par riječi i spustio slušalicu, a Sylvia iščupala  telefonsku žicu iz zida jer joj je bilo jasno što je taj poziv značio. Sve je sjelo na mjesto – Tedovo čudno ponašanje posljednja dva mjeseca, nervoza koju je unosio u njihov dom, otresitost prema njoj i djeci… Od posjete Assije i Davida doduše Ted i Sylvia su se često svađali, ali je ona to pripisivala umoru od brige za dvoje male djece. Istina je da Sylvia nije znala ni gdje joj je ni s kim je Ted kad je odlazio na putovanja. Nadala da traži inspiraciju i samoću za pisanje. Danima je u kući bilo strašno – napetost, mučenje, ljutnja… Jednog je dana Sylvia odvukla “smeće” u dvorište i napravila lomaču. Na komadiće je potrgala jedini primjerak rukopisa, nastavka “Zvona” i bacila ga u vatru. Spalila je preko tisuću pisama koje je čuvala godinama te kutiju punu Tedovih pisama i njegovih skica pjesama. Sve čega se dočepala bacala je na vatru slomljenog srca. On je odselio isti dan da bi drugog jutra, s četiri boce šampanjca, pokucao na vrata Wevillovima. Sama, s dvoje majušne djece Plath je, kao i uvijek do sada, iz životnih škripaca izlazila pišući. Pjesme kao “Words Heard, by Accident over the Phone”, “Poppies in July”, i “Burning Letters” jasno je, govore o tim danima. Pomaže joj što je tu njena mama ali ne može biti zauvijek. Početkom kolovoza mama Plath se vraća u Ameriku i željela je ponijeti sa sobom fotografije kćeri i unučadi. Snimio ih je Ted i sva se nelagoda i tuga na tim fotografijama vidi. Sylvia je bila slomljena ali se trudila funkcionirati, bila je mama, osjećala je odgovornost.

Okrutan preljubnik

Teda sve to nije mnogo pogodilo, i dalje se vikendima vraćao u Devon Sylviji i djeci ali se i s Assiom redovito viđao. Pokušali su i Hughesovi spasiti brak pa su otišli u rujnu u Irsku ali nije upalilo. Ted se jedan dan samo spakirao i nestao na tri dana prije kraja puta. Sylviji su svi prijatelji govorili kako Ted nikada neće nadrasti svoju sebičnu nezrelost, da nikada neće prihvatiti odgovornost i da treba odmah podnijeti zahtjev za razvod. Sylvia je pisala majci kako je Ted izjavio da nikada nije želio djecu ali joj nije imao hrabrosti to reći. Napisala je i kako se ne može vratiti doma, u Ameriku, jer ne želi bježati, ne može mami na oči dok si ne posloži život. Ted je napustio njihov dom s olakšanjem i nastavio vezu s Assijom. David, Assijin muž nikada nije zatražio razvod iako mu je bilo sasvim jasno da mu se žena neće vratiti.

Prvi tjedni listopada Sylviu su zaposlili djecom i pisanjem. Već je napisala pjesme “For A Fatherless Son” i “A Birthday Present” a u tjedan dana napisala je “The Detective”, “The Courage of Shutting Up” i seriju pjesama koje se kolektivno zovu “Bees”, “Pčele”: “The Bee Meeting”, “The Arrival of the Bee Box”, “Stings”, “The Swarm”, i “Wintering”. Jednog je dana Ted banuo da pokupi svoje stvari, ali je ostao tjedan dana. Sve je završilo svađom u kojoj joj je rekao kako su on i Assia baš razmišljali kako se Sylvia već sigurno ubila. A da se ubila, rekao je, bar bi mogao prodati kuću i uzeti Friedu. Ne i sina. I prije nego je otišao rekao je Sylviji kako je mrzio živjeti s njom i kako je godinama želio otići. Nije se želio odreći Assije a da se Sylvija ubije, vrištao je, svima bi olakšala… Upravo zbog te hladnoće i okrutnosti ljubitelji i štovatelji Sylvie Plath mrze Teda Hughesa.

Stihovi slomljenog srca

Sredinom listopada Plath je imala prehladu za prehadom pa gripu ali se činilo da se dosta dobro nosi sa stresom od raspadanja braka i opet, pisanje joj pomaže. Zna se sasvim pozudano da je od 11. listopada do 4. studenog napisala 25 pjesama koje se smatraju najboljima koje je ikada napisala: “A Secret”, “The Applicant”, “Daddy”, “Medusa”, “The Jailer”, “Lesbos”, “Stopped Dead”, “Fever 103”, “Amnesiac”, “Lyonesse”, “Cut”, “By Candlelight”, “The Tour”, “Poppies In October”, “Ariel”, “Purdah”, “Nick And The Candlestick”, “Lady Lazarus”, “The Couriers”, “Getting There”, “The Night Dances”, “Gulliver”, “Thalidomide”, “Letter In Nov”, i “Death & Co”. “Daddy” a posljednja opisuje tatu intenzivnim, emotivnim rimama.

Na svoj je rođendan, 27. listopada napisala dvije pjesme – “Poppies In October” , “Makovi u listopadu i “Ariel” – potonja je jedna od najpoznatijih pjesama s kojom se uvijek veže Sylvijino ime.

U studenom je većinu tih pjesama koje je pisala slomljenog srca i prepuna razočarenja, u vrijeme kada su joj se po glavi vrzmala svakakva pitanja složila u zbirku “Ariel and Other Poems” i počela je slati izdavačima. Ne bez grča u želucu. Ponovo – odbijanje. Ali ne odustaje i iz njenog su pera curile pjesme: “Years”, “The Fearful”, “Mary’s Song” i “Winter Trees”.

U prosincu je odlučila napraviti promjenu – s djecom se preselila u sjeverni London, u ulicu Fitzroy Road, na Camdenu, u stan u kojem je nekada živio W. B. Yeats kojem se divila. Odlučila se osvetiti Tedu preko – pisanja – pa je počela raditi na romanu kojeg je nazvala “Doubletake”, a kasnije preimenovala u “Double Exposure” -naizgled divan muž glavne junakinje pokaže se kao preljubnik. Napisala je i nekoliko pjesama:  “Brasilia”, “Childless Woman” i “Eavesdropper”.

Iako se trudila biti zaposlenom, pisala je, brinula o djeci, vodila kućanstvo i možda s najviše truda svima pokazivala svoje sretno lice, približavao se Božić i prijatelji su se počeli pitati koliko se zaista Sylvia može nositi sama sa svim obavezama? Ona je hrabro pokazivala da je dobro, smijala se i prijatelje otpravljala, kao i obitelj. Da, slomio joj je srce ali dobro je, djeca su tu, puno piše.. idu dani.. bit će sve dobro… no svima je bilo jasno kako se i dalje nada da će se pomiriti s Tedom. Svi su sumnjali da prolazi kroz strašne emotivne krize, ne puno drugačije od onog osjećaja bijesa, straha i napuštenosti koje je osjetila nakon očeve smrti, 22 godine ranije ali nisu ustrajali u brizi.

Bell Jar

Sredinom siječnja 1963. “The Bell Jar” je objavljen u Engleskoj ali pod pseudonimom – Victoria Lucas. Kritike su bile pozitivne,  jedan je kritičar napisao kako “postoje kritike američkog društva o kojima može pisati mnogo ljudi ali gospođica Lucas opisala ih je fenomenalno… Ovo je briljantna i dirljiva knjiga.” Iako su kritike bile dobre Sylvija to nije doživjela kao uspjeh potpuno nesvjesna da je prerano, da mrvicu mora pričekati. Mahnito je pisala pjesme i kao da je to bio onaj posljednji ptičji pjev – “Sheep in Fog” , “Child”, “Totem”, “The Munich Mannequins”, “Paralytic”, “Gigolo”, “Mystic”, “Kindness”, “Words”, “Contusion”, “Balloons” i “Edge”. Zadnja, “Edge”, “Rub” je o mrtvoj ženi, možda je to i posljednja pjesma koju je završila…

Zbog knjige daje interviewe, nastupila je na BBC-ju, novinari je traže, objavljuju joj pjesme po časopisima i sve je, s poslovne i umjetničke strane u redu. Ali ne i kada se vrata zatvore i kada s djecom ostaje sama. Krah braka je silno pogodio Sylviju i razbio je na komadiće.

Najgora zima

Vrijeme se urotilo protiv nje. Tog je siječnja vrijeme u Londonu bilo užasno, kažu, jedna od najgroznijih zima u posljednjih 60 godina. Stan u kojem je živjela nije imao spojeni telefon. Zbog užasne hladnoće i snijega popucale su cijevi pa nije imala ni struje ni vode. Tek su se uselili koji je bio leden a vani je priroda divljala i nije ni mogla s djecom seliti u drugi stan. Djeca i Sylvia dobili su gripu, djeca su plakala, svi su imali temperaturu a uz sve to Sylvia je imala jako malo novaca. Zadala je sama sebi jako visoke standarde, željela biti najbolja mama i kćer i pjesnikinja a osjećala je da je ulogu žene prokockala. Našla je jednu dadilju koja je bila Nijemica ali je ta otišla pa je Sylvia ostala sama. Zima nije jenjavala a “Bell Jar” je u Americi dobila prve, loše kritike i osjećala se samom i napuštenom, neuspješnom i neshvaćenom. Koliko god je njen život nalikovao u tom trenutku više na Dickensonov roman, ili barem jedno poglavlje nego li na čarobnu priču bila je uporna u namjeri da piše. Dizala se u četiri ujutro i do osam pisala kada je sve bilo mirno, kada su djeca spavala. Ponekad je u jedan dan završila pjesmu. U posljednjim je pjesmama vidljivo kako je nešto zgrabilo Sylviju, duboko, iznutra. Ili je jača bila ona njena nutarnja Sylvia kojoj je smrt djelovala privlačnom.

 

Sve je to ili aktiviralo ili pogoršalo Sylvijinu depresiju i toga su konačno bili svjesni i prijatelji i liječnici. Shvaćajući da joj je previše boriti se s toliko stvari odjednom, krajem siječnja javila se sama svom liječniku, Horderu. Rekla mu je da se osjeća loše, da osjeća kako je na rubu sloma i da je strašno tužna i depresivna. Napravila je sve kako je trebala ali dobila je samo antisepresive. Dr. Horder nije uspio naći praznu postelju u psihijatrijskoj bolnici. Bila je kod prijateljice Jillian Becker 7. veljače kojoj je bilo jasno da je Sylvia ovisna o tabletama. Sylvia se bojala se biti sama, bijesno je pričala je o tome koliko mrzi Teda jer ju je prevario. Vratila se doma tvrdeći da je bolje iako je, dok ju je Jillianin muž vozio kući plakala. Doktor Horder je naredio medicinskoj sestri da svakako u 9 sati ujutro obiđe Sylviju a kasnije je tog dana imala dogovoren ručak s izdavačem. U pola noći posjetila je susjeda, profesora Thomasa, rekla mu je da ide kupiti kupiti poštanske marke, a kasnije je čuo kako se vraća u stan.

Rano ujutro, 11. veljače Sylvia je u dječju sobu stavila mlijeko i kruh, odškrinula im prozor i zapečatila vrata s trakom, a uz rub stavila ručnike. Sišla je u donji dio stana i zatvorila se u kuhinju. Zalijepila je sva vrata, nagurala ručnike, pustila plin u pećnici,. Kleknula je i gurnula glavu u pećnicu. Sumnje da je bilo slučajno nije bilo jer je pod glavu položila ručnik i glavu gurnula zaista duboko. Medicinska sestra stigla je pred kuću u 9 sati kako je dogovoreno. Nitko nije otvarao vrata. Radnik koji je radio oko kuće pomogao je provaliti u Sylvijin stan. Plin je curio iz svih pipaca. Odmah su joj dali umjetno disanje ali bilo je prekasno.

Djeca su probuđena strašnom bukom plakala. Kad su ušli u sobu osim mlijeka, kruha i poluotvorenih prozora vidjeli su kako je mama svugdje oko vratiju brižno postavila ručnike kako slučajno plin ne bi mogao ući. Frieda je imala dvije godine a Nicholas samo osam mjeseci. Sylvia tek 30 godina.

Uspjeh je došao prekasno

A dva tjedna nakon što je “Stakleno zvono” izašlo, krenula je prava lavina pohvala i gotovo se odmah počelo smatrati kako je to prvi feministički roman. Ne u smislu žene koja ne treba muškarca i koja je neka super žena, već u smislu dubokog i iskrenog pogleda u nutrinu i objave misli, strahova, razmišljanja žene koja nije ukras mužu, koja nije poslušna kćer i sestra, majka, snaha već koja je samosvjesna, inteligentna, talentirana, pametna i obrazovana žena… Koja misli i razmišlja, poima svijet i na kraju, koja se svjesna mentalne bolesti o tome se ne plaši pisati. Sve pohvale i hvalospjevi za Plath su došli prekasno.

Mnogo se tijekom godina pisalo o Plath i njenom zdravlju. Djevojka koja je pokušala samoubojstvo toliko puta nije smjela biti sama. Kada je Ted otišao Sylvia je navodno autom sletila s ceste na neko napušteno uzletište i nazvala je taj događaj “prekinuto samoubojstvo”. Ali, na kraju je uspjela.

Sylvia je slomljenog srca napisala slavnu zbirku s više od 40 pjesama “Ariel” i danas se smatra zbirkom njenih najboljih pjesama, osobito Lady Lazarus (Ženski Lazar) i Daddy (Tatica). Ali nije doživjela njeno izdavanje.

Ako čitate o Sylviji Plath uvijek ćete naići i na pitanje – zašto je Hughes bio toliko slavan a ona je tek posthumno dobila priznanje i slavu? Mnogi će reći kako su njegove pjesme bezvezne i kako im nije jasno da je bio Poet Laureat. Kako god da bilo danas ga pamte kao muža Sylvije Plath pa je valjda svemir popravio sve nepravde koje su joj okolnosti nanijele.

 

Sylvia je pokopana 16. veljače 1963., na groblju Heptonstall, u zapadnom Yorkshireu, kao Sylvia Plath Hughes. Ono “Hughes” nekoliko je puta bilo –  izbrisano. A na grobu piše: “Čak i usred strašnog plamena – zlatni lotus može biti posađen”, ili “Even amidst fierce flames – the golden lotus can be planted.’

 

Post festum

A valja reći i ovo. Objavljivanje i “Bell Jara” za kojeg, da je malo pričekala znala bi da je priznata i da je napisala sjajno djelo, te zbirke “Ariel” koja je izašla dvije godine nakon što se ubila Sylviji su Plath dali mjesto koje zaslužuje, ali posthumno. “Crossing the Water and Winter Tales” objavljene su 1971. a “The Collected Poems” 1981. Obje je zbirke uredio i za tisak priredio Ted Hughes.

Plath je pjesnikinja koja istražuje samu sebe,  piše o halucinacijama, o duševnoj bolesti koje je svjesna a svoj život otkriva sloj po sloj, snažno i bez lažnog srama. Tema smrti prisutna je neprestano i dojam je da se ona ne može osloboditi krivnje koju osjeća, zgrožena je čovjekom koji je osuđen živjeti poslije Auschwitza, Hiroshime… Roman “Stakleno zvono” autobiografija je u kojoj se vidi kako je na van sve u redu, lijepo i uredno a unutra su vihori, osjećaj neprilagođenosti. Stakleno je zvono je funkcionalan svijet, uređen, organiziran ali je zapravo ludnica prepuna lažnih vrijednosti i neiskrenih ljudi. Istančani senzibilitet kažu poznavatelji i pročavatelji Plathove na takav svijet ne može pristati. Zato ona bježi od stvarnosti u bolest i tišinu koja je u staklenom zvonu. Sylvia je samo pola godine prije samoubojstva napisala kako se osjeća kao “izopćenica na hladnoj zvijezdi, nesposobna osjetiti ništa do li strašnu, bespomoćnu obamrlost: Gledam dolje, na topli zemaljski svijet, u  gnijezda ljubavnika, u dječje kolijevke, stolove za ručavanje, sve te čvrste tragove života na zemlji. A osjećam se odvojeno, zatvorenom u zid od stakla…” Danas kao i proteklih 50 godina u prvom je planu tužna Plath i potpuno se ignorira njen smisao za humor, vrckavost britkost i dragost jer nije uvijek bila žena koja se jedva kretala od tuge. To su bili “naleti” koji su dio te bolesti. Sama je rekla kako će svoju tugu uvijek pretvarati u ljepotu.

Omraženi Ted i Assia

Koliko nju vole toliko, toliko obožavatelji Plath mrze Teda kojeg smatraju krivcem za njen slom i samoubojstvo. Kada je Sylvia umrla ona i Ted su formalno bili u braku a kako nije ostavila oporuku Ted je bio nasljednik. Iako, neki tvrde kako je sva djela ostavila djeci kako bi ih osigurala tata Ted je preuzeo zakonsku skrb i o njima i o Sylvijinoj ostavštini. Djeca su bila mala. Uredio je njene pjesme, dodao neke koje je napisala posljednjih dana svog života pa su “Ariel and Other Poems” izašle 1965. i pobrale lovorike. Druga je priča koje je pjesme on odlučio objaviti i kako je zamislio prikazivanje Plath kao pjesnikinje i spisateljice – tu mu dosta zamjeraju. Zovu ga “talentiranim ubojicom”.

Djeca su živjela su s tatom, Assia je dolazila u posjete ali se nije odmah uselila. Doduše, doselila se u Devon i nije skrivala da je Ted ostavio Sylviju koja je još dojila Nicholasa zbog nje niti je dvojila reći u društvima kako je Ted “divljački ljubavnik”. Rekla je i da smrdi kao mesar kada su u postelji. Kada se Ted vratio Sylviji i odveo je u Irsku ne bi li pokušali spasiti brak nije se promjenila njegova zaljubljenost u Assiu. Vratio joj se, otišli su u južnu Španjolsku, na isto mjesto gdje je proveo medeni mjesec sa Sylvijom. Uvijek je fascinantno kako s “novom” ženom preljubnici i bivši muževi ili partneri obilaze mjesta koja su otkrili sa “starom”. Kada se Sylvia ubila jedna je prijateljica došla izraziti sućut, dva dana nakon strašnog događaja i nemalo se iznenadila kada je u stanu u Camdenu našla Assiju koja se odmara u Sylvijinom krevetu. Toj ženi, slažu se svi ništa nije bilo sveto i što je poželjela to je grabil, otimala i krala.

Ted se vratio u Devon, u kuću s djecom, baka Aurelia ih je posjećivala svakoga ljeta. Assia se uselila tek 1966. Iako se nikada nije razvela od Davida Wevilla s Tedom je imala kćer, Alexandru, “Shuru” koja je rođena 1967. Šest godina poslije Sylvijine smrti Alessija je shvatila da ne može živjeti u sjeni žene kojoj je  uništila život. Osim toga Hughesovi roditelji nisu je prihvaćali a Tedov otac nije želio sjediti s njom za stolom pa joj je bilo jasno da je i Tedova obitelj i ostali ljudi gledaju kao “onu ženu” koja je skrivila Sylvijinu smrt i uprljala reputaciju pjesnika i muža Hughesa.

Ted se brinuo o mami koja je poboljevala kada su on i Alessija već imali Alexandru. Ted je nakon nekog vremena savjetovao Alessiji neka sa Shurom ode u London dok se njegova mama ne oporavi dovoljno da se može vratiti doma, u Yorkshire, a onda će im se on pridružiti u gradu. Assiji je bilo jasno da je to početak kraja i da je Tedu dojadila. Znala je i da se nikada neće udati za njega. “Živjela sam svoj san da živim s Tedom – a to je otišlo k vragu” napisala je u oproštajnoj poruci svom ocu. “Ne postoji ni jedan drugi muškarac za mene.” Zdvojna oko Shurine budućnosti odlučila je ubiti i sebe i kćer.

Šest godina nakon što se Sylvia ubila i Assia je učinila isto. Plinom je  2. ožujka 1969. otrovala i sebe i malu kćer!! Možda je mislila svojim činom zsjeniti Sylvijin. Nedugo nakon njihove smrti Ted je napisao pjesmu u kojoj sam sebi prigovara da je pomogao uništiti one “koji su bili moj život”.

Ted se kasnije ponovo oženio, Poet Laureat je bio od 1984. sve do smrti 1998. a dugo očekivane “Collected Poems” Sylvie Plath napokon su objavljene 1981. za koje je, posthumno, dobila Pulitzerovu je nagradu 1982., prva koja je poslije smrti dobila Pulitzera.

Diskretan Ted

Ted nikada nije pričao o Sylviji, preljubu, Assijinoj smrti, osjećajima koje je imao. Bio je cijenjen, posvetio se djeci i koliko god kult Plath njega mrzio činjenica je da su ga djeca voljela, da je prema njima bio nježan i brižan otac koji ih je u Devonu želio zaštiti od govorkanja, sućuti i razglabanja o maminoj smrti… Voljeli su ga prijatelji, kolege. Nije bio gad.

Cijenjeni je Poet Laureate umirao od raka crijeva kada je priznao sinu kako je shvaćao koliko je dječak morao patiti zbog mamine smrti. Hughes je umro kada je Nicholas imao 38 godina i tek pred smrt je pisao o Sylviji. Čak i tada, iako godinama sretno oženjen, nije bio “daleko od toga da krivi sebe” za samoubojstvo Sylvie Plath.

Kako bilo da bilo, Ted je umro 1998. malo nakon što je objavio “Birthday Letters“, zbirku od 88 pjesama koje su pregled njegovog života sa Sylvijom i napokon, njegova reakcija na njenu smrt. Je li to bila tuga ili samo zdvajanje starca nad neokajanim grijesima i danas je predmetom rasprava… Ted Hughes je napisao, nakon Sylvijine smrti kako su oči njegovog sina: “postali mokri dragulji..” i nije bio neosjetljiv, samo diskretan što se već neko vrijeme u ovom podivljalom svijetu ne tolerira. Ako tuguješ, tuguj javno. A diskretan i zatvoren Ted na kraju je kroz poeziju pokazao kako ga je Sylvijina smrt i ružan završetak braka, nevjera i ružne riječi koje joj je uputio i te kako proganjala. Kako god da je njihov brak razbijen na ružan način, koliko god poklonici Plath mrze Teda, on je bio taj koji je osigurao mjesto za “Ariel” – zbirku oko koje se jako potrudio da izađe. Zamjeraju mu što je uništio i njen posljednji dnevnik što je frustrirajuća činjenica i za stručnjake i za obožavatelje. “Uništio sam ga, da, jer nisam želio da ga moja djeca pročitaju, rekao je 1982. i dodao, “u to sam vrijeme smatrao kako je zaborav esencijalni dio preživljavanja…” Ted je bio divan otac, bavio se s klincima, provodio vrijeme s njima, brinuo se o obrazovanju djece, skrbio o njima, volio ih, sasvim suprotno od slike koje o njemu plasiraju i dan danas.

Činilo se da je sa smrću Hughesa priča o Plath i njemu gotova.

Šokantna odluka sina

U ožujku 2009. odjeknula je grozna vijest. Nicholas Hughes, 47godišnji sin Sylvije Plath i Teda Hughesa, 46 godina nakon maminog samoubojstva napravio je istu stvar. Objesio se u svom stanu na Aljasci u kojoj je živio s djevojkom. Nicholasu se depresija “aktivirala” nakon niza nesretnih događaja. Sve do tinejdžerskih godina ni Frieda ni on nisu znali kako je mama umrla – tata im nije želio reći misleći da bi ih to pogodilo, da ne bi mogli shvatiti i nije ih htio opteretiti. Kada je novinarka Janet Malcolm pisala o Sylvijinoj smrti i sve objavila bijesno joj je rekao: “Sada ste definirali cijelu stvar, predali je javnosti. Zapravo ste ih (djecu) opljačkali za njenu smrt, opljačkali ste prirodan način suočavanja s njenom smrću. Ovo će ih pratiti kroz svaku godinu života koju prožive.”  Nicholas je bio beba kada se Plath ubila i bio je dječačić Sylvije i Teda koji nije naslijedio majčinu ostavštinu u smislu “gena samoubojice”. Bio je čovjek koji je zagazio u drugu polovinu četrdesetih, radio je kao morski biolog (profesor ribarstva i oceanologije) na University of Alaska Fairbanks. Nikada se nije oženio i nije imao djece a cijeli je život posvetio – ribama. Specijalizirao se za proučavanje potočnih riba i prevalio je tisuće kilometara uzduž i poprijeko Aljaske na istraživačkim putovanjima. Bio je cijenjen u akademskim krugovima, a kao profesor sa strašću je studentima prenosio znanje vukući ih po izletima i studijskim putovanjima. Imao je ženu koju je volio, oprezno doduše jer se često sretao sa zanimanjem drugog spola ali zbog slavne mame. Ova je napokon bila prava. Osim toga bio je drag, šarmantan, duhovit, omiljen u društvu i  imao je krug prijatelja. Studirao je na Oxfordu ali je sam našao svoj put, daleko od knjiga i pisanja, poklonika mame i satelita koji su kružili oko slavnog tate. Možda je kasnije pročitao što je mama napisala jutro nakon što ga je rodila: “Osjećam se jako ponosna na Nicholasa, i volim ga. Trebala je proći noć da sam sigurna koliko ga volim – glava mu je lijepo oblikovana, pločice lubanje preklopile su se kako bi mogao izaći kroz koštana vrata i popunjavaju se u zgodnu mušku glavu … Taman, crno-plave oči, busen kose kao da je kratko podrezan…” Kako je bila od prve sekunde zaljubljena u svoju kćer tako je i bilo sa sinom. Voljela je svoju djecu, svog muža i potpuno nam je nejasno da nitko nije shvatio kako su njeni, sasvim jasni pozivi u pomoć trebali odjeknuti bolje. Da je bilo tako možda bi život i Sylvije ali sigurno djece bio drugačiji a djeca ne bi odrastala u sjeni njenog posljednjeg dana života. Djeca su, naravno, saznala sve o mami i dobro pripremljeni nisu doživjeli šok.

 

Nije imao trauma jer je odrastao okružen tatinom i Carolininom ljubavlju a pomajka s kojom se Ted oženio 1970., sedam godina nakon Sylvijine smrti brinula za njih kao da su joj rođena djeca. Ted i Caroline bili su u sretnom braku. Caroline je devonaška kćer farmera koja je svoju ljubav prema umjetnosti i poeziji prenijela na djecu. Kćer Frieda je uspješna spisateljica i slikarica dok je Nicholas svoju poeziju nalazio u – moru. Na Aljasku ga je kao 16 godišnjaka prvi puta, baš na pecanje, doveo otac i začarao ga je taj komadić zemlje jer mu je mogao dati anonimnost. S tatom je često pecao, čak su išli pecati na Nil.

Kažu i da je Nicholasova strast prema ribama bila metafora mamine smrti. Pamte ga kao čovjeka koji je vodao je neumorno studente po terenu, znao milijun podataka i rado dijelio znanje, uvijek je bio optimističan i veseo, volio je pecati, biciklirati i kuhati… Ono što je Nicholasa smetalo je cirkus oko majke i strast ljudi koji, kao ni on, nisu upoznali Sylviju ali su o njoj pričali kao da su s njom najbolji prijatelji. Kada je tata umro Nicholas je počeo pokazivati znakove depresije a pogodila ga je smrt prijatelja koji je pao i poginuo. Dodatan udarac bio je izlazak filma “Sylvia”jer telefon nije prestajao zvoniti, svi su željeli s njim pričati, pisati mu a na kućni prag su mu dolazili ljudi pitajući ga je li na strani mame ili tate. Netom prije smrti napustio je posao da bi se posvetio izradi keramike. Prijatelji su rekli kako je imao peh – kao dijete poznatih roditelja uvijek su ga novinari, čudaci i proučavatelji djela Plath našli. Kada su ga upoznali neki bi rekli, “ah, ti si sin Sylvije Plath? Onda znamo što je s tobom…” Nije ga to prije smetalo ali sve se samo slagalo.

Sestra Frieda je, sa 80godišnjom tetom Olwyn stigla bratu na pokop. Frieda je poslije pogreba izjavila: “Bio je brat prepun ljubavi, odani prijatelj svima koji su ga poznavali i unatoč hirovima koje je život bacao na njega, uvijek je zadržao gotovo djetinju nevinost i entuzijazam za slijedeći projekt ili plan.”

Mnogi su se pitali bi li da je Hughes bio živ u vrijeme kada se Nicholas ubio, ponovo zdvajao nad smrću još jednog djeteta? Sam je Hughes, 1998. malo prije nego je umro od raka napisao pismo sinu u kojem je izjavio:” Ovo vam govorim u nadi da će vam pomoći u shvaćanju mnogo stvari…. Nemojte (pismo) ismijati jer (vas) je 1963. pogodilo više nego mene. Ali, morat ćeš se s time nositi, kao što sam se morao nositi i ja. I kako je morala Frieda:”

Slikarica Sylvia Plath

Frieda Hughes, koja danas ima 54 godine za TIME je pristala govoriti samo o slikama svoje majke, i to telefonski, iz svog doma u Walesu, 300-tinjak kilometara od Londona gdje živi posljednjih desetak godina. Prošle je godine bilo 50 godina od objavljivanja “Staklenog zvona” i svi su se natjecali u pisanju o Sylviji Plath. Ali, kao pjesnikinji i autorici “Zvona” a da nisu znali kako je Plath bila talentirana slikarica. Prije nego je umro, Ted je djeci dao više od 40 maminih crteža. Kada se Nicholas ubio 2009. Frieda je postala jedinom nasljednicom maminih radova. Sakupit će ih u knjigu koju će sama urediti, u Engleskoj je izdavač Faber and Faber, a u Americi HarperCollins. U Engleskoj su trebale biti na policama u rujnu a u studenom je najavljena američka promocija. Svi crteži su nastali za vrijeme sretnog djela braka i veze, netom prije vjenčanja 1956. i na medenom mjesecu u Parizu i Benidomiru. Frieda je mislila da je talent naslijedila od tate koji je jao dobro crtao “a skice su nastajale kao čarolijom”. Iznenadila se kada je, njoj i bratu, tata otkrio da je i mama imala talenta. Tako je i rekao – “Ne, ne, nisi to naslijedila od mene, već od mame, od mame, ne od mene.”

Frieda je prodala sve crteže osim jednog – onog na kojem je mama nacrtala tatu. “Odluka (o prodaji) nije bila laka”, rekla je, “ali imala sam mnogo vremena za razmišljanje. Prvo, ljudi se počinju skupljati kako stare. Uvijek je to bio vic ali stvarno je tako – drugo, kada navršite 50-u počinjete se riješavati nekih stvari. Ima istine u tome. Potom, nemam djece. Da imam, iskreno, vjerojatno bih čuvala crteže za njih, ali biti bez obitelji daje nov pogled na neke stvari”. Frieda je bila u braku 13 godina ali nije imala djece, nakon razvoda živi sama, rijetko se pojavljuje u javnosti, živi mirnim i tihim životom.

Sylvia slikarica? Da, to je manje poznati dio. Sylvia je crtala perom i tintom i napisala je majci 23. kolovoza 1956. iz Španjolske: “Čekaj samo da vidiš ove koje sam napravila u Benidormu – najbolji su koje sam u cijelom životu nacrtala. Jako sam stilizirano sjenčala i linije su jače…Osjećam kako razvijam neku vrstu svog osobnog, primitivnog stila koji mi se jako sviđa. Čekaj dok vidiš. Skice iz Cambridgea nisu ništa naspram ovog. Ted želi da crtam još i još….”

Jer, ono što je iznenadilo poklonike Sylvije Plath jest da je vagala hoće li se baviti pisanjem ili slikanjem. Do 20 godine nije bila sigurna hoće li se baviti slikarstvom a koristila je razne tehnike – od pastela, olovke, pera, ulja, kolaža, ugljena…”Mogla je sve, i oduvijek je bila vizualan tip” kažu a ipak, odlučila se za pisanje, za poeziju i postala jednom od najvećih pjesnikinja 20. stoljeća. Iznenađenje je bilo veće jer su slike i crteži vedri, zgodni, svježi i nemaju onu crninu u koju je posezala u svojim pjesmama i često okrvavljenih ruku, izlomljene nutrine, stavljala pred čitatelje. Nisu se svi oduševili crtežima. Neki su očekivali tamu no mnoge je osvojila upravo naivnost, sreća, veselje kakvo žena i treba osjećati kada je mlada, sretna, zaljubljena, sa svojim muškarcem na nekom toplom i sunčanom kutku Zemlje. Po nekima su crteži “uredni i pristojni” kakva je Sylvia bila i kako je odgojena, po nekima se vide “crne sjene” a po nekima je ovo “treća Plath”. Zapravo je to mlada i nasmijana žena. No, to je Plath kakvu neki ljudi ne žele pamtiti. Više im se sviđa izmučena i tužna žena, sa sjenkom smrti, koja izgleda slomljeno i tužno. A to je samo jedan dio velike Sylvije Plath.

“Sylvia”, film koji je napravljen 2003. možete pogledati iako su kritike oprečne. Plath glumi uvijek osrednja Gwyneth Paltrow a Teda Daniel Craig, a opisuje vrijeme od njihovog susreta do njenog samoubojstva. U filmu Sylvijinu mamu, Aureliu, glumi Blythe Danner, Gwynethina mama.

 

O crtežima je pisao i Ted ali mnogo kasnije, u sutonu svog života, u posljednjoj knjizi kada je podvlačio crtu i progovorio o braku, Sylviji… Ovo je pjesma koju je napisao.

CRTANJE

Crtanje te je smirivalo. Tvoj je žarač paklena olovka poput žigosanog željeza.

Predmeti su

Trpjeli u svom novom prisustvu

mučeni u završnom položaju.

Kada si crtala, osjećao sam se opušteno, mirno.

Vrijeme se otvorilo dok si crtala tržnicu u Benidormu

Sjedio sam pored tebe, škrabao nešto,

sati su izgorjeli.

Vratari su dilazili vidjeti jesi li ih ulovila dobro.

Sjedili smo na tim stepenicama, u našim potplatima od užeta

i bili smo sretni.