15 49.0138 8.38624 arrow 0 bullet 1 4000 1 0 horizontal https://citajknjigu.com 300 4000
Čitaj knjigu | Izvrsna stranica za knjigoljupce i sve one koji će to tek postati.

Stefan Zweig – Europljanin, zlatni dečko Beča, leteći Salburžanin i pisac koji nije mogao podnijeti zlo

October 10, 2014
14707 Pregleda
“Rođen sam 1881. u velikom i moćnom carstvu, u monarhiji Habsburg. Ali, nemojte je tražiti na kartama; pometena je bez traga. Odrastao sam u Beču, dvije tisuće godina staroj multinacionalnoj metropoli i morao sam ga ostaviti poput kriminalca prije nego...

“Rođen sam 1881. u velikom i moćnom carstvu, u monarhiji Habsburg. Ali, nemojte je tražiti na kartama; pometena je bez traga. Odrastao sam u Beču, dvije tisuće godina staroj multinacionalnoj metropoli i morao sam ga ostaviti poput kriminalca prije nego je degradiran na njemački provincijalni gradić. Moj je književni rad, na jeziku na kojem sam pisao, pretovoren u pepeo u istoj zemlji u kojoj su moje knjige imale milijune čitatelja. I tako sada ne pripadam nigdje, i svugdje sam stranac, u najboljem slučaju gost. Europa, domovina koju bi moje srce odabralo kao moju, izgubljena jer se raspala samoubilački i po drugi puta u ratu u kojem je brat išao protiv brata. Protiv svoje volje svjedočio sam najgorem porazu razuma i najvećoj pobjedi brutalnosti u dugovjekovnim kronikama. Nikada – i kažem to bez ponosa s mnogo više stida – nijedna generacija nije iskusila takvu moralnu retrogresiju od onih duhovnih visina koje je naša generacija imala. U kratkom vremenskom periodu između vremena kada je moja brada tek počela nicati i sada, kada je počela srebreniti, u pola stoljeća nije bilo radikalanijih promjena i transformacija nego li u generacijama ljudskoga roda; i svatko od nas osjeća: previše je. Moje danas i svako moje jučer, moji usponi i padovi toliko su drugačiji da ponekad osjećam kao da sam živio ne jedno, već nekoliko postojanja, a svako drugačije od prethodnih.”

Tako je svoj život opisao jedan od najvećih i najljepših tvoraca knjiga, Pisac, jedan od najmoralnijih u onom romatičnom, viteškom i samim time tragičnom smislu, Stefan Zweig.

Čudan je slučaj Zweig. Popularan, prevođen i kupovan više nego ijedan njemački pisac svog vremena bio je istovremeno prezren, možda i zbog uspjeha, od suvremenika. Uvijek su ga cijenili i čitali u Francuskoj, gotovo nikako u Britaniji a on je volio baš Englesku i živio tamo, čak uzeo državljanstvo. Novelu naime britanski izdavači nisu cijenili niti voljeli tiskati, a Zweig je baš u pisanju novela bio majstor. Pisao je biografije koje su bile međunarodni hit da bi danas pale u zaborav. Za neke je on inkarnacija humanizma, za druge lažnjak, čak ga je jedan nazvao “Pepsi Colom austrijske književnosti.” Imao je ogromne rijeke obožavatelja i jako glasne protivnike. Nisu mu oprostili što je rođen bogat, što nije gladovao pišući u nekom vlažnom sobičku, što ga nije nagrizala glad, tuberkuloza ili barem stjenice i što mu je u životu išlo – dobro. Djetinjstvo, uspjeh u školi i na studiju, doktorat, biranje pisanja kao životnog poziva i uspješna karijera pisca izazivala je zavist. Pisao je dok je ljetovao i odmarao uz smaragdna jezera ili bio na nekim dalekim meridijanima. Na primjer, opisao je bitku kod Waterlooa i pad Konstantinopola tako vjerno da su čitatelji mogli čuti krikove umirućih i zveket oružja i omirisati barut i krv. Nije imao spisateljske blokade, pisao je tečno, lako i brzo. Kad pročitate Zweiga, pročitate ga još jednom  opet jer njegov je rječnik čarolija nad čarolijama.

Otuda i napadi jer sve su to “grozni” grijesi nekoga tko se rodio da bude pisac. Zweig je pripadao onoj vrsti koja je već tada izumirala. Pisao je za obrazovanu srednju klasu, kulturnu i inteligentnu. S njim su u grupi i Galsworthy i W. S. Maugham i neki drugi, svi dobro načitani i svestrani pisci koji su pisali i drame, eseje, priče i romane, svi popularni i sa zaradom na kojoj im današnji pisci mogu samo zavidjeti. Čitateljima su više davali nego li su ovi od njih tražili, odvodili su ih na udaljena, sretna mjesta, razbuktavali im maštu, izmislili likove i junake kojima se vjerovalo. Pa čak i one tužne priče nisu bile uznemiravajuće. Pa gdje je onda problem?

ZAŠTO NE TISKATE ZWEIGA?

Problem je s Zweigom što se danas rijetko tiska. Tako je u Engleskoj teško bilo naći ijednu Zweigovu knjigu pa je jedna novinarka posudila knjigu od Johna Gielguda čiji je prijatelj bio Mađar i lud za Zweigom. Taj je imao američko džepno izdanje. Klub obožavatelja je tako posuđivanjem tog knjižuljka narastao do Colina Firtha, spisateljice Flore Fraser i Antonyja Beevora, pjevača Neila Tennanta i drugih, ali se i dalje nije mogla kupiti Zweigova knjiga u knjižarama… Uvijek je tako s Zweigom. Francuzi su tu malo mudriji pa imaju Livre de Poche, ediciju koji je objavila sva velika djela književnosti koja nije samo francuska, pa tako i Zweiga. Tek od 2000. Pushkin Press, specijalizirana kuća za strane pisce polako predstavlja Zweiga Englezima, a Review Books Amerikancima. Zweig se ponovo probija na police, ali nedovoljno i gotovo je paradoks i ironija da najčitaniji svjetski književnik u 1920-ima i 1930-ima čije su knjige nacisti tako revno palili u 21. stoljeću izlazi na svjetlo dana u naletima. No, on uvijek oduševi čitatelje. Pa knjiga nema. Kao u nekom začaranom krugu Zweig je pred nama, pa nestane. Uostalom, pokušajte naći izdanja na hrvatskom… teška misija.

ZLATNO DJETINJSTVO

Stefan Zweig je rođen, kako je sam napisao, u Beču, 28. studenog  1881., u bogatoj obitelji austrijskih židova, kao drugi sin uspješnog industrijalca Moritza koji je imao tekstilnu manufakturu. Majka Ida Brettauer potjecala je iz bogate talijansko-židovske bankarske obitelji i odrasla je u Anconi gdje je njen tata 20 godina trgovao. Stefan je imao djetinjstvo bogataškog djeteta. Još dok je bio u školi počeo je pisati pjesme i članke i objavljivati ih po novinama, a istovremeno je pisao svim živućim književnicima “fan” pisma. Kako su mu velikani odgovarali, Zweig je iza sebe ostavio više od 30 000 pisama. Počeo je sakupljati i rukopise. Kada je navršio 16 godina imao je originale rukopisa i Goethea i Beethovena, Napoleonova naredba vojsci, rukopis jednog Balzacovog romana (kojeg je Zweig cijenio i o njemu napisao studiju), Nietzscheov i Goetheov rukopis, pa notne zapise Bacha, Handela, Schuberta, Brahmsa, i Chopina. Imao je i Leonardove tekstove i crteže, a kasnije je ta kolekcija postala jednom od najvažnijih u Europi i sadrži prava mala bogatstva poput kataloga Mozartovih radova koje je skladatelj sam napisao ili Beethovenovog pisaćeg stola.

Djetinjstvo i mladost Zweiga doba je zlatnog Beča. Zweig je dio zlatne liberalne židovske mlade elite, poput Mahlera, Schoenberga, Maxa Reinhardta i Arthura Schnitzlera. Zweig nije prakticirao vjeru i rekao kako su njegovi roditelji slučajno rođeni u židovskoj obitelji. On se od mladosti osjećao Bečaninom, građaninom metropole koja vrvi intelektualnom elitom, ali i građaninom svijeta. Tim više će ga pogoditi okretanje svijeta naopačke. U mladosti je on bogataški sin, mnogo ga toga veže sa Schnitzlerom jer obojica opisuju neuroze u novelama, a prijatelji su i učenici Freuda. Razlikuje ih to što je Schnitzler kontroverzan i seksulanost iskreno opisuje, te se jasno suprotstavio antisemitizmu dok Zweig piše o unutarnjem svijetu likova, psihologiji, ne prakticira vjeru i nije toliko radikalan kao njegov prijatelj. Schnitzlera su obilježili kao pornografa a komad “Reigen” je kasnije Max Ophuls kao “La Ronde” prebacio na film iako je poznatija verzija Rogera Vadima “Circle of Love”.  Njegove će knjige, kao i Zweigove, Kafkine, Marxove, Einsteinove i Freudove Hitler paliti na lomačama kao “židovsko smeće”. Nama malo poznati Schnitzler bio je sin uglednog laringologa a majka je bila kći jednog od najpoznatijih bečkih liječnika. Doktorirao je medicinu i počeo raditi u bolnici u kojoj je dao otkaz da bi pisao. Malo smo stali kod njega jer neće biti prilike o njemu više pisati, pa dozvolite digresiju. Oženio je mladu glumicu i pjevačicu, Židovku, imali su sina i kćer, ali je brak propao.  Kći je s 21 godinom počinila samoubojstvo 1928. sedam godina nakon što su se roditelji razveli. Schnitzler je umro 1931. u Beču od krvarenja u mozgu i nije doživio raspad svijeta, slom domovine, progone Židova i Holokaust a njegov je sin odmah nakon Anschlussa otišao u Ameriku i do 1959. se nije vratio u domovinu. Zweigu je isto kao i prijateljevom sinu vrlo brzo bilo jasno da svijet koji poznaje nestaje i da je tragedija epskih razmjera ušla u njihove živote.

DOKTOR FILOZOFIJE ZWEIG

I Stefan je, nakon završene gimnazije studirao na bečkom univerzitetu germanistiku i romanistiku i doktorirao filozofiju s 23 godine (s radom o filozofiji Hippolytea Tainea). Pisao je prekrasne pjesme pod utjecajem Rilkea, dobio nagradu za poeziju Bauernfeld tada jednu od najviših nagrada u Austriji, objavio je knjigu stihova, preveo Verlaineove najbolje pjesme i pisao priče. Zweig je bio fasciniran s biografskim i psihološkim aspektima u stvaranju umjetničkih djela, rekao je da je otuda i njegova potreba za kolekcionarstvom, a Zweigova je žena Friderike kasnije rekla kako je to bila “Stefanova želja da pobjegne od svakodnevnih stvari u krug velikih postignuća..”

Još dok je studirao objavio je dvije knjige poezije a radovi su mu se pojavili u tadašnjim najtiražnijim bečkim dnevnim novinama. Bio je uspješan pa mu je to pomoglo da nagovori roditelja da mu dozvole da se ne bavi obiteljskim poslom već posveti književnosti, filozofiji i povijesti. Iz Beča je otišao na studij u Berlin gdje ga je zabljesnuo društveni život – potpuni kontrast bečkoj bogobojaznoj buržoaskoj atmosferi Berlin je mirnom bečkom neženji omogućio sasvim novi život. Mladić je upoznavao Berlin, trčao na sve premijere u kazališta, morao je pročitati sve nove naslove knjiga, proučiti sve nove forme kulture. Želio  je i upoznao sve važne umjetničke figure tog doba pa se u Bruxellesu sprijateljio  s francusko-belgijskim pjesnikom Émileom Verhaerenom i odmah počeo prevoditi njegova djela na njemački. U Parizu je upoznao Rainera Mariu Rilkea i Romaina Rollanda (koji je 1915. dobio Nobelovu nagradu za književnost), sreo je Rodina, Yeatsa, Pirandella, Valeryja i mnoge druge. Nevjerojatan je popis  ljudi koje je upoznao i s njima se sprijateljio.

Mislio je tada da je sve privremeno, a sve što je radio nije mu se činilo “pravom stvari” – ni rad koji je smatrao eksperimentiranjem dok ne nađe svoju kožu. Nijedna žena ga nije osvojila da bi poželio biti s njom nešto više od prijatelja. Tako je mislio i iako je dobar dio ranih radova eksperimentalan sve što je objavio bilo je popularno pa je vrlo brzo postao slavan. Počeo je pisati drame i čudio se što su kazališta postavila komade po njegovim djelima, a publika bila oduševljena. Napisao je i prve romane koji će zapravo dominirati njegovim književnim opusom.”Moj voljeni ali nesretni format” nazivao je svoje novele, “predugačke su za novine ili magazine, a prekratke za knjigu”. U njemačkoj je književnosti tada naime nedostajao trend velikih romana 19. stoljeća koji je cvao u drugim državama i žanr je imao ranjiv literarni pedigre. Više-manje ga je izmislio Goethe, nastavili su Heinrich von Kleist i Paul Heyse. Zweigu je novela pasala, odgovarala je njegovom senzibilitetu kao format čija atmosfera strogo kontrolira senzacionalizam, a fokus ima na jednom, dramatičnom preokretu. Najpoznatija i najuspešnija rana novela bila je “Goruća tajna” o dječaku koji na ljetovanju u toplicama s mamom ne prepoznaje kako muškarac, koji se s njim sprijateljio, koristi to poznanstvo samo kako bi zaveo njegovu majku. Kako se veza razvija mali je isključen malo po malo iz odnosa mame i njegovog znanca i bijesan odluči osujetiti odrasle. Zweig je nevjerojatno opisao razmišljanje dječaka, imao uvid u dječakovu glavu a bijes “odbačenog” sina dovodi do strašnih posljedica koje pisac Stefan opisuje, ali ga ne može shvatiti. Kao ni ikakav nasilni čin.

U Pariz je Zweig otišao 1904. i vraćat će se u Grad svjetla često. S Rollandom koji mu je bio guru zamišljao je ujedinjenu Europu. Snove mladića, kako je rekao, ostvarilo je druženje sa Sigmundom Freudom koji je najviše utjecao na Zweigovo pisanje, ali i natjerao mladog pisca da zagrebe u psihologiju. Najviše se družio s Jules Romainsom. Zajedno su napisali komad “Volpone” koje je vidjelo na desetke tisuća Parižana a to mogu i – danas. Mnogo je putovao pa je u Belgiji posjetio Emilea Verhaerena s kojim se toliko sprijateljio da mu je bio i blizak prijatelj, prevoditelj i biograf. Zweig je živio u Rimu, Firenci (gdje je upoznao Ellen Kay, tada slavnu švedsku autoricu), u Provansi, Španjolskoj, Africi…. Posjetio je u Engleskoj London i Bath, putovao po Centralnoj i Sjevernoj Americi 1912. (SAD, Kanada, Kuba i Meksiko), a godinu 1910. je proveo u Indiji. Tu je još i Moskva i SSSR 1935. i 1938. pa Južna Amerika 1935. (Rio de Janeiro, Buenos Aires). Uostalom, Herman Hesse ga je zvao Leteći Salzburžanin.

PRVI SVJETSKI RAT 

Zweig je volio Europu. Smatrao je to mjestom nevjerojatno talentiranih i kreativnih umjetnika koje će izroditi i koje je izrodilo velebne ideje, velike umove. Sve je pokvarilo izbijanje Prvog svjetskog rata. Postao je pomalo pacifist, pomalo internacionalist. Nisu ga unovačili za front već ga poslali da radi u Austrijskom ratnom arhivu gdje ga je šokiralo sve što je vidio – razorene gradove na sjevernom djelu austrijskog carstva i osakaćene vojnike koje su prevozili u bolničkom vlaku. Odmah je napisao proturatnu dramu “Jeremija” koja se temeljila na životu proroka Jeremije koji preklinje populaciju Jeruzalema da se pomiri s osvajačkim kaldejskim snagama. Danas se taj komad čini staromodnim i grandioznim, ali tada je doživio uspjeh a Thomas Mann nazvao ga je “najznačajnijim poetskim voćem koje je je ove godine rođeno”. Za vrijeme rata nije doduše moglo biti izvođeno pa je Zweig otputovao u Zurich kako bi tamo radio na produkciji. Kad je izbio Prvi svjetski rat bio je u Beču pa se priključio švicarskom krugu “intelektualnog internacionalizma”. Postratna atmosfera ga je užasavala i zgadila mu se pa je otišao u Salzburg, ali sjene Drugog rata počele se sve jače zaklanjati europsko sunce. Iako nije bio prakticirajući Židov bavio se temom Židova i židovstva, bio blizak prijatelj s osnivačem cionizma Theodorom Herzlom.

Zweig je o sebi sam napisao kako nije podlegao “trovanju iznenadnim patriotizmom” ali prava priča je malo drugačija. Prvo ga je opio nacionalistički zanos pa je objavljivao članke u slavu (prvog) rata i suspendirao prijateljstva s piscima iz neprijateljskih država. Rad u arhivu udaljio ga je od pisanja, ali je atmosfera na poslu bila uznemiravajuća jer su malo po malo radnici oko njega dobivali pozive za front. Postoji cijeli niz veza koje je Zweig potegnuo da ode u Švicarsku, ali i ostane u arhivu do kraja rata što svakako umanjuje sliku koja je Zweiga kasnije prikazivala kao pacifista. Izgleda da je bio svjestan svog nejunaštva i da se toga stidio. Napisao je priču koja je u neku ruku dala glas panici i nesigurnosti koje je kasnije u memoarima umanjio. Priča koju je napisao 1918., “Compulsion” govori austrijskom umjetniku koji živi u Švicarskoj ali zna da ga svake sekunde mogu poslati na front. Kad napokon stigne poziv on odlazi u konzulat s namjerom da održi govor službeniku i očekuje sukob, no dočeka ga uobičajeno “nadam se da ste uživali u Švicarskoj…. stvarno morate otići sutra ali ne mislim da je tako hitno… nek se boja na vašem posljednjem remek-djelu osuši malo. Trebate li još koji dan kako biste pozavršavali poslove, preuzimam odgovornost. Par dana više ovdje neće škoditi Fatherlandu…” Poražen junak se vraća doma, žena mu kaže da je beskičmenjak a junak je tvrdokorni pacifist iako je do pacifizma došao kroz svoju slabost. S Zweigom nije bilo tako, ali je bio svjestan da nije za vojnika ni za ratovanje.

U Švicarskoj je boravio od 1917. do 1919. putujući amo tamo i nije imao nekih problema oko toga zbog onih veza koje su i otac i on potezali kako ne bi završio u nekom rovu. Kraj rata u njemu je izazvao osjećaj da mora nešto napraviti. Oženio je 1920. Friderike Mariu von Winternitz, povremenu spisateljicu s dvije kćeri (Alix Elizabeth i Susanne Benediktine) iz prethodnog, nesretnog braka a zbog Stefana je i ostavila svog muža. Upoznali su se jer mu je poslala pismo kao obožavateljica njegovih romana još 1912. a kada su se sreli odmah mu je zapela za oko te je uskoro uslijedila ljubav, njena rastava i brak sa Stefanom. Završila je književnost i francuski, a Zweigu je zapela za oko i njena knjiga “Ptica”.

LUDOVANJE PO BEČU

Kad je preselio u veličanstvenu kuću u Salzburgu 1919. dovoljno daleko od postratnog Beča, Zweig je odlučio da je njegovo pisačko šegrtovanje gotovo. Slijedeće je desetljeće pisao uglavnom romane, biografske eseje u čemu je bio i ostao majstor. Ono što je radio možda virtuoznije od ikoga pa i do danas je opis odnosa muškaraca i žena, psihologiju žena i naravno, besprijekorne biografije znamenitih ljudi. U 1920-ima je napisao “Pismo nepoznate žene”, “Amok”, “Strah”, “Confusion of sentiments”, “Dvadeset i četiri 24 u životu jedne žene”. Knjige su se prodavale kao halva a njegova je slava bila upravo nevjerojatna. Uzor mu je bio Maupassant u onom marketinško-izdavačkom smislu – dao bi priču izdavaču koja je pokazala kakav će biti roman, kao neki preview, pa je 100 000 riječi romana smanjio na barem pola.

Ubrzo je iz Salzburga odlazio na “putovanja” i jurio po Beču. Točnije, po određenim kvartovima Beča tražeći jedini osjećaj koji ga je stimulirao: sram. Pokupio bi siromašnu prostitutku, dozvolio si pregovaranje sa svodnicima i na kraju, u ekstazi od poniženja molio ih da ga ne prijave policiji. I o tome je napisao priču. Što je to bilo, stid, želja da ga ulove ili da ipak klizne neokaljan? Stvarnost je bila zapravo malo drugačija – obožavao je seksualno podzemlje. Nije skrivao od Friderike da su njegova putovanja zapravo potraga za seksualnim avanturama, a biograf koji je proučavao Zweigove mladenačke dnevnike našao je zapise o ménage à trois kao i homoseksualnim kontaktima. Jedan je Zweigov poznanik rekao kako je on bio seksualni egzibicionist, a kada je Thomas Mann, mnogo kasnije čuo da je Zweig umro prvi mu je komentar bio kako ga je “valjda dokačio seks, a i valjda je uz to umiješan u neki sočan skandal”. Dakle, svi su znali za njegove pustolovine. Kako god bilo Zweigova noćna lutanja sigurno su mu poslužila u kasnijim opisima atmosfera nalik na noćnu moru.

Zweig je volio francusku književnost do te mjere da je gotovo napravio kult od nje pa nije čudo da je maestralno preveo na njemački Baudelairea, Verlainea, Rimbauda, prijatelja  Verhaerena, Suaresa i Romaina Rollanda. Rollanda je zapravo upravo Zweig predstavio njemačkom govornom području, a na njega samoga je Rolland imao ogroman utjecaj, osobito moralni.

Zweig je 1920-ih i 1930-ih jedan od najprodavanijih pisaca Europe i svijeta, među najprevođenijim je književnicima njemačkog govornog područja sve do Drugog svjetskog rata (preveli su ga na 30tak jezika). Čitali su ga u Americi, Europi i Južnoj Americi ali su ga i dalje Britanci – ignorirali. Na vrhuncu karijere Zweig je bio predmet obožavanja, zavisti, prijezira i snishodljivosti. U njemačkoj književnosti granica između komercijalnog i vrijednog bila je kruća nego li u engleskoj, a popularnost je automatski izazivala sumnju. Veliki je pjesnik, Hugo von Hofmannsthal rekao kako je Zweigova karijera plagijat njegove. Gotovo se urnebesan okret dogodio nešto kasnije – Hofmannsthal je umro, a Richard Strauss je trebao novog libretistu za svoje opere pa je kontaktirao Zweiga ne bi li on preuzeo taj zadatak. Huga bi to zaista potreslo. Zavidni ili ne, ako je Zweig doputovao u mjesto s više od 5000 stanovnika priredili bi mu doček: urednik lokalnih novina, vlasnik knjižare, knjižnice i član lokalnog književnog društva dočekali bi ga na platformi vlaka, predstavili publici na književnoj večeri, a drugi su dan u novinama bili hvalospjevi. Ostatak je pisaca mogao frktati nosom, rogoboriti ali da, Zweig je bio zvijezda čiji je sjaj ostale bacao u tamu.

POČETAK PROGONA

Sa Straussom je zaista radio, na libretu za operu “Tiha žena”, (Die schweigsame Frau), ali je nacizam već ušao u sve pore društva pa je izbio skandal. Na premijeru opere trebao je doći Goebbels ali kako je libretto napisao Židov nije se pojavio, a opera je svoje odpjevala nakon samo dvije ili tri izvedbe. Potom je Zweig s Josephom Gregorom napisao libretto za “Daphne” 1937. i zapravo bio “tihi suradnik” ne bi li poštedio Straussa od progona. Bilo mu je sasvim jasno da sam, kao Židov, progon neće izbjeći. U to je vrijeme napisao “Trijumf i tragika Erazma Rotterdamskog” (Triumph und Tragik des Erasmus von Rotterdam) ali što god da je i o čemu god da je pisao nacistima nije bilo važno. Za njih je on bio samo Židov čija djela nisu smjela izlaziti niti se tiskati, a kamo li čitati. Strauss je dao ostavku na mjesto nacističkog Instituta za glazbu nakon što mu je Gestapo poslao prijeteća pisma da prekine suradnju sa Židovom. Zweig je bio u klopci.

SPALJIVANJE KNJIGA I BIJEG

Nad Europom se nadvio novi rat a Hitler se sve brže uspinjao na političkoj ljestvici. Zweigove knjige su kao židovske ubrzo osudili i kasnije zabranili. Nakon Njemačke i u Austriji su nacionalsocijalisti bili u usponu i agitirali za uniju s Njemačkom. Nacizam se počeo širiti i prvo su u Munchenu na lomačama spalili Zweigove knjige. Potom je za vrijeme previranja 1934. policajac došao u salzburšku kuću Zweigovih i zahtjevao da ga puste unutra kako bi provjerio ima li oružja. Čim su otišli Zweig je spakirao kofere, na brzinu spremio stvari, podjelio na čuvanje svoje rukopise, većinu iz kolekcije prodao i otišao za London u listopadu 1933. gdje je nešto prije već boravio i imao iznajmljen stan. Nikada se više nije vratio u Austriju. Predvidio je Anschluss, a Englesku je odabrao jer mu je davala anonimnost, nevažnost i izolaciju. Ni u jednoj drugoj europskoj državi zbog popularnosti to ne bi imao. Vratio se u Austriju samo da stavi kuću u Salzburgu na prodaju i posjeti mamu u Beču ali je njegov austrijski život bio završen.

Friderike je ostala, kao i mnogo Židova, u Austriji do Anschlussa 1938. a potom je s kćerkama i zetovima pobjegla u Francusku, Portugal i na kraju u SAD. Osim što je bježao od nacista imao je Zweig i jedan osobni razlog – želio je pobjeći od Friderike. Ona mu je bila tajnica, žena, ali mu je dojadila –  mrzio je njene kćeri i shvatio je d je “neprikladan za bračni život” a jednom je tvrdio da će se upucati ostane li Friderike trudna.

Bijeg iz voljene zemlje, strah, paljenje knjiga, zabrana rada, rat – sve je to pogodilo Stefana kao i mnoge druge. Ali, uspio se izvući. No u Austriji je ostala mama. Iz Londona i Salzburga Zweig je redovito posjećivao mamu a kada je pobjegao u Englesku nadao se da će je uspjeti izvući iz Austrije. Stara i bolesna mama Zweig nije odustajala od svog dnevnog rituala – šetnje. Kako se brzo umarala morala bi sjesti već nakon pet ili deset minuta. Osam dana nakon Anschlussa u Austriji je stupio na snagu zakon koji je već postojao u Njemačkoj – Židovi nisu smjeli sjediti na klupi na javnom mjestu. Mamu Stefan nije uspio izvući iz Beča a užasno ga je pogodilo što su se nacisti na njoj iživljavali.

CHARLOTTE I LUTANJA

Ubrzo nakon što se smjestio u Londonu Zweig je počeo vezu s 27 godina mlađom njemačkom Židovkom Charlotte Lotte Elizabeth Altmann. I ona je izbjegla u Englesku. U nju se Stefan zaljubio bezglavo, a i nju je osvojio pisac. Zweig je tražio tajnicu koja podjednako dobro zna njemački i engleski i poznaje književnost pa su mu preporučili Lotte. Ona je zaslužna za biografiju Mary Stuart jer je tipkala, pomagala u istraživanjima, putovala sa Zweigom i ispunila ga novom energijom. Mnogi opisi o Mary zapravo su opisi Lotte. Tada je Friedrike bila još u Austriji, ali brak je bio gotov i nije bilo nikakvih drama. Iako je volio biti u Londonu poželio je putovati. Posjetio je Ameriku,  pa u Južnu Ameriku. Bio je gost PEN-ovog ogranka u Argentini i gost brazilske vlade jer su njegova djela prevedena na španjolski i portugalski bila jako popularna. Dočekao ga je u Riu brazilski ministar vanjskih poslova, dobio je limuzinu, imao svog domaćina i vodiča šarmantnog aristokrata Jimmyja Charmonta i Zweigu se Brazil dopao. Napisao je Friderike kako je Brazil “prekrasan od jutra do večeri… ljepota, boje, veličanstvenost gradova je nezamisliva”, ali i kako “nema rasnih pitanja jer crni i bijeli, Indijanci i mulati i kreolci, židovi i kršćani, svi žive u miru…” Bio je opijen bojama, prijateljstvima, potpisivao knjige, upoznavao ljude i bio uvjeren kako je ovo zemlja snova koja je i te kako u kontrastu s Europom koju je pomela etnička i religijska mržnja. Vjerovao je da židovske izbjeglice ovdje mogu biti sretne. Najvažnije mu je poznanstvo bilo s Abrāhaom Kooganom, brazilskim izdavačem porijeklom Ukrajincem koji je imao obiteljsku izdavačku kuću koja je prevela i Zweiga i Freuda. Komunicirali su na francuskom i njemačkom i iako je Koogan bio 30 godina mlađi sprijateljili su se. Tog je kolovoza 1936. prvi puta posjetio i planinski gradić nedaleko Ria de Janeira, Petrópolis, ljetovalište stanovnika Ria u kojem su ljetovali brazilska kraljevska obitelj i car, vladini službenici, strani diplomati, poslovnjaci, aristokrati. Grad je imao ne samo vile, bungalowe i hotele već i pekarnice i dosta njemačkih useljenika pa ga je gradić podsjetio na Semmering, planinski gradić kod Beča. Brazil ga je osvojio (Argentina nije). Sreo je mnoge već izbjegle prijatelje, sreo se s agentom Alfredom Cahnom, oduševljen i očaran Zweig se ipak vratio u Europu.

Nastavio se viđati s Lotte i u javnosti su se pojavljivali sve češće. U veljači 1937. s njim je otputovala u Napulj i Milano gdje je istraživao Magellana o kojem je pisao biografiju. Do kraja godine je brak s Friederike bio gotov, kuću u Salzburgu je prodao a ona je s kćerima preselila u Beč. S Lotte putuje u Estoril, portugalski gradić na obali, kraj Lisabona, u kojem je diskretno stvarao kontakte pomoću kojih će kasnije mnogima pomoći. Friderike je izvukao iz Austrije i osigurao joj mirovinu. Kasnije će prva gospođa Zweig napisati Stefanovu prvu biografiju,  objaviti jednu poput foto-albuma, raditi kao novinarka, spisateljica,učiteljica i prevoditeljica Anatolea Francea. S Zweigom je ostala prijateljic sve do njegove smrti. Umrla je 1971. u Americi s 89 godina. Bila je osnivačica Američko-europske udurge prijateljstva i počasna predsjednica Međunarodnog društva Stefan Zweig.

Lotte i Stefan vratili su se u London.

Prvo je Zweig ostao bez austrijske putovnice jer je Njemačka anektirala Austriju i odmah donijela niz antisemitskih zakona a Židovima ukinula sva prava. Umrla je Stefanova majka, a brat koji je od 1919. radio u Čehoslovačkoj uspio je emigrirati u New York. Sva je imovina Zweigovima oduzeta, kao i njegovom izdavaču  pa Zweig nije imao tantijeme. Zapravo, nije imao ništa osim njemačke putovnice koja je bila bezvrijedna jer u Njemačku nije mogao. Zato su i Lotte i Stefan podnijeli zahtjev za britansko državljanstvo iako je želio otputovati u SAD. Britanski Home Office izdao mu je papire pa se krajem 1938. ukrcao na brod SS Normandie i otplovio za New York.

UŽAS RATA

Obišao je 30 gradova u SAD-u i Canadi, bila je to dosta frenetična turneja na kojoj je predavao i potpisivao na tone knjiga. Vratio se u London 12 dana prije nego je Njemačka napala Čehoslovačku. Ludilo je započelo. Lotte i Stefan otišli su u ljeto u Bath koji je Stefana podsjećao na njegov salzburški dom (Kapuzinerberg), pisao je, a Lotte mu je pomagala. Ali, bio je svjestan da se svijet mijenja. Na gore.

Par dana nakon što je Engleska objavila rat Njemačkoj u Bathu su se skromno vjenčali Stefan i Lotte. On je obožavao mir i udaljenost od Londona, ali dleko do toga da su samovali. Posjećivali su ih prijatelji koji su kao i on, bježali od ludila. Lottina obitelj postat će Stefanova što mu je bilo jako važno i održavali su nježne odnose prepune poštovanja i ljubavi. Pisao je biografiju Balzaca. Uživali su u ljubavi i osjećaju sigurnosti. Nisu znali da je Lotte bila krhkog zdravlja. Imala je astmu koja će postati sve veći problem uprkos liječenjima, tretmanima i lijekovima. Lotte se gušila, bila iscrpljena, gubila na težini, patila od nesanice, a od stalnog straha da će ih nacisti uloviti i seljakanja pala je u depresiju.

Europa je svijet razoren 

U Londonu se Zweig svaki tjedan viđao s 83 godišnjim Freudom koji je uspio pobjeći nacistima. Salvadora Dalija odveo je u posjetu Freudu 1938. ali se nije usudio starcu pokazati skice na kojima je Dali nacrtao Freuda. U posljednjem je pismu Freudu, 14. rujna 1939. samo devet dana prije nego je Freud umro napisao “moramo čvrsto stajati sada – bilo bi apsurdno umrijeti bez da vidimo kako kriminalci odlaze u pakao.”

Kada je izbio rat rekao je “Europa je gotova, naš je svijet razoren” samo tjedan dana poslije invazije kad mnogi nisu željeli prihvatiti činjenicu da će sve postati pepeo. Zweigovi su razmišljali da presele u Francusku. Stefan je uzeo britansko državljanstvo, a ideja o Parizu je pala u vodu kako je opasnost rata bila sve bliža. Zato su se Zweigovi ukrcali na brod i otplovili za Ameriku koja im se činila dovoljno udaljenom. Ostavio je, po drugi puta sve, čak i bilješke vitalne za njegove knjige. Uplovili su u New York, živjeli po hotelima i iznajmljenim kućama u i oko New Yorka, ali je egzil teško padao Stefanu i postao je tužan i depresivan.

Uvijek je bilo tako, svugdje gomile obožavatelja i novinara. Kad je 1935. Stefan došao u SAD shvatio je kako on nije “materijal za imigranta”. Davao je autograme, interviewe, posjećivao turističke atrakcije, bio na brojnim konferencijama, dopala mu se miješavina kultura, ali bilo je premalo kavana, interviewi koje je jedva izdržao bili su mu grozni i uvijek mu izazivali blagi užas. Kao slavnog egzilanta često su ga molili da posudi svoj glas protiv nacista ili za Židove. Nije bio baš razgovorljiv što je frustriralo pisce tog vremena, a zbog toga ga i danas kritiziraju. Zweig se jednostavno nije želio pridružiti nijednoj političkoj organizaciji, ni potpisati ijednu peticiju. Optužili su ga da je bio naivan i pacifista, da je trebao iskoristiti popularnost i govoriti protiv nacista. Zweig je kasnije pokušao opravdati svoju šutnju i rekao kako mrzi emocionalne javne geste o načelima. Rekao je i kako nije želio stvarati probleme Richardu tik pred premijeru njegove opere. Tvrde i da je mislio da će, ne skreće li pozornost na sebe, moći raditi ili će bar njegova djela ostaviti na miru jer je pisao na njemačkom. Njegovi su postupci ukazivali na poricanje i naivnost iako neki zlobnici tvrde da je bio kukavica. Ali Zweig je želio samo pisati i maknuti se daleko od te gomile koja je vrištala, od kanonade rata koji ga je užasavao.

Bizaran je detalj  da je 1933. Zweig, tada marljivi sakupljač rukopisa kupio govor na 13 stranica koji je napisao Hitler. Tada on još nije bio zločinac i ubojica, ali  bizarno je da je kasnije baš zbog njega pisac morao bježati preko pola svijeta.

Zweig je od ranih 1930-ih napisao mnogo biografija uglavnom povijesnih ličnosti koje su živjele u opasnim vremenima. Istovremeno on živi u opasnim vremenima pa će ga to nagnati da napiše biografsku knjigu. Napisao je i dva najbolja djela “Nestrpljvo srce” jedini roman koji je završio i novelu “Priča o šahu” (Šahovska novela) koja je u Engleskoj poznata kao “The Royal Game”.

Napisao je niz studija – o Stendhalu, Balzacu Tolstoju i Dickensu, biografija mnogih poznatih ličnosti (biografije Marie Antoinette i Mary Stuart bile su međunarodni hit, a cijeni se i ona o Erazmu), prevodio djela mnogih pisaca, pisao svoja djela, korespondirao s mnogo ljudi, imao ogroman krug znanaca, prijatelja, kolega, ženu koju je volio i koja ga je voljela, ali ništa nije moglo umanjiti osjećaj da je on sada čovjek bez zemlje.

Odlučili su napustiti Englesku.

I NA KRAJU  BRAZIL

New York je vrvio izbjeglim intelektualcima Europe i iako bi takvo mjesto po svemu sudeći bilo idealno za Zweiga njega je to bacalo u depresiju jer nije mogao ne misliti o sudbini Europe. Tako je nakon Londona i New Yorka s Lotte dvije godine lutao po svijetu. Nakon turneje po Južnoj Americi, putovanja simo tamo preko oceana, odselili su – u Brazil. Činilo mu se to idealnim riješenjem, a Brazil zemljom budućnosti. Kako već izbjeglice biraju tražili su zemlju koja najviše podsjeća na domovinu. Uostalom, iz glave mu nije izlazio onaj ljupki gradić tako sličan njegovom salzburškom domu.

Osim toga Brazil je 1920-ih i 1930-ih imao kulturnu revoluciju, bum u umjetnosti, Zweigu se sve to dopalo, buka, kafići, barovi, cabareti a bio je i jeftin. Mislio je kako je to njegova nova domovina i napisao je “Brazil, zemlja budućnosti”, (Brasilien. Ein Land der Zukunft) ali se svejedno nije mogao otresti osjećaja jada i tuge što je njemu dobro, što je jeftina i hrana i smještaj dok njegovi Europljani prodaju zlato i bogatstvo za papir koji ih može spasiti od smrti.

Mnogi su Židovi već došli u Brazil, naučili jezik i brzo se asimilirali. Za Stefana je jezik bila odrednica njegova bića i tu je početak problema. S uma je smetnuo nekoliko stvari – klima je bila loša za njegov duh i za Lottino krhko zdravlje; Brazil je imao diktaturu koja je sve više naginjala antisemitizmu; bio je daleko od svega što je volio i što mu je davalo smisla – knjiga, istomišljenika, intelektualnog kruga po kojem se kretao, prijatelja i kolega. Nije imao kontakte s njemačkim izdavačima a za britanske i američke je mislio kako nemaju interesa za njegova djela. Iako su Zweigovi bili poligloti pa je do kraja 1941. njihov portugalski bio odličan, nijedno u tom jeziku nije našlo užitka. Lotta se već prije žalila kako je “grozno što ne govore španjolski u Brazilu” i taj je osjećaj imala do kraja. Stefan je najviše komunicirao na francuskom i španjolskom, naravno njemačkom, poznavao je jidiš… Mučilo ga je i što je obvezan misliti i pisati na njemačkom, jeziku a kojim je po svijetu divljao Hitler. Bilo je vlažno, nije imao prijatelje, nije imao svoju knjižnicu a i ona u Petropólisu nije bila nešto. Osjećali su se usamljeno i izolirano. Pet dana prije posljednjeg dana života sredili su svoju ostavštinu jer su donijeli strašnu odluku.

Iako je Brazil bio ponosan na slavnog emigranta neki su Zweiga napadali zbog saučesništva. “Jučerašnji svijet” završio je u Brazilu i u tom djelu daje jezivu procjenu o nadi kako bi se europske izbjeglice mogle smjestiti u Novom svijetu. Prisjeća se kako je u Londonu vidio grupu židovskih izbjeglica – duhova usred jadnih ruševina njihovih života koji grčevito pokušavaju dobiti papire za neku daleku zemlju. Vidio je i istaknutog bečkog industrijalca i kolekcionara umjetnina kojeg je poznavao a koji je pokušavao dobiti vizu za Santo Domingo ili Haiti. “To je iscijedilo moje srce”, napisao je, “stari iscrpljeni čovjek s djecom i unucima koji drhti s nadom da će se preseliti u zemlju koju jedva da može pronaći na karti, samo kako bi mogao isprositi svoj put do tamo, stranac kojem ni jedan cilj nije u životu ostao…”

To je samo jedna od slika koju Zweig vidi i opisuje, tu poraznu objektivnost o uzaludnosti situacije. To je možda prevagnulo da Stefan Zweig odustane od borbe. Čovjek koji je bio najprevođeniji pisac Europe, koji je pisao romane, biografije, drame, pjesme, kazališne drame, prevodio i pisao putopise i eseje, bio ugledan član PEN-a, predavač na nekoliko jezika, mentor mnogim piscima kojima nije pomogao samo savjetom već i financijski više nije vidio smisao u daljenjem življenju. Ta njegova knjiga-biografija neobično djelo jer se samo “okrznula” intimne djelove života, poput brakova a više je svjedočanstvo jednog vremena koje je nestajalo…

Postoji još jedna stvar a to je depresija od koje je Zweig patio od kako je bio odrastao čovjek. Često je govorio kako će se ubiti, u jednom je očajanju tražio Friderike da mu se pridruži u smrti, a u knjigama je samoubojstvo posvuda i često je povezano s izlaskom, spasom. U romanu “Sumrak” koji je napisao s 20ak godina junakinja se, razočarana nekim događajima ubije; u “Poštarici” mlada se žena planira ubiti s voljenim muškarcem; u “Incidentu na Ženevskom jezeru” ruski se vojnik utopi.. Sada je sve oko njega počelo gubiti smisao. Gotovo da ga je ubijao svijet ili barem pravac u kojem se svijet kretao: rat, rastuća netolerancija, nacizam, osjećaj bespomoćnosti za budućnost ljudske rase. Njegove su knjige zabranjene i zapaljene, njegov je jezik, mislio je ukaljan. Pisao je o tome koliko je očajan. Lotte je natipkala i “Priču o šahu” i “Jučerašnji svijet” i radio na desetljeće dugom projektu, biografiju o Balzacu. Rukopise su, biografije i priče poslali poštom prevoditelju i izdavaču Cahnu u Buenos Aires, izdavačiima Huebschu i Fischeru u New York a primjerak ostavili i Kooganu, prijatelju u Brazilu. Onda su Zweigovi napisali pisma nekolicini prijatelja i poznanika a Lotte i pisma bratu i šogorici Hannah u kojima se ispričava zbog onog što će učiniti. U pismu daje neke savjete nećakinji Eve. Novac je položila za brata u banku kao i skromnu zbirku nakita a za odjeća, cipele i osobne stvari, napisala je, neka se podijeli siromašnima. Stefan je napisao kako je Lotti sve gore i kako se osjećaju grozno u egzilu u kojem on ne može obavljati učinkovito svoj posao. Nikada se nisu svađali, imali su prekrasan život, rekao je.

Napisao je pismo i prvoj ženi Friderike, Ernestu Federu, Afonsu Arinosu de Mello Francu, Victorom Wittkowskom i Margaridi Banefild, gazdarici kuće koju su iznajmili i kojoj se ispričava za sve neprilike koje će imati zbog njihovog čina. Na portugalskom je napisao “Deklaraciju” s nastavkom na njemačkom, gdje se zahvaljuje na gostoprimistvu Brazilu te pozdravlja sve prijatelje.

Ovo su, u jednom prijevodu posljednje riječi Stefana Zweiga: “Prije nego što odem iz života svojom slobodnom voljom, moram izvršiti svoju posljednju dužnost, moram zahvaliti ovoj čudesnoj zemlji Braziliji, koja me tako gostoljubivo primila. (…) No kako sam doživio da je propala zemlja mog jezika, i moja duhovna domovina Europa koja uništava samu sebe, i pošto sam dosegao šezdesetu godinu života, bila bi potrebna neizmjerna snaga da obnovim svoj život, a moja je energija iscrpljena mnogim godinama beskućničkog lutanja. Zato hoću završiti život, koji cijeli bijaše posvećen djelima duha, smatrajući ljudsku slobodu i svoju vlastitu najvećim blagom na svijetu. Svim prijateljima srdačni zbogom. Pozdravljam sve svoje prijatelje! Neka dožive zoru kada ova duga noć mine. Ja, previše sam nestrpljiv, pa odlazim sam..”

Lotte je patila od depresije i straha od sljedećih napada astme koje su bili bolni i danima je vezali uz postelju, ali je Stefanovo stanje na nju najviše utjecalo. Lotta nikad nije razmišljala o samoubojstvu i nikad se nije željela ubiti, ali patila je jer je s Zweigom morala putovati iz zemlje u zemlju i nikako da se negdje smjeste… Na kraju je ipak posustala i odlučila s mužem poći u smrt.

Stefan je legao na postelju u spavaćoj sobi kuće koju su iznajmili u Petropólisu, planinskom gradiću 68 km sjeverno od Ria.  Zna se da je bio odjeven u hlače, košulju i uredno svezane kravate popio je prvi tablete, ležeći na leđima i gledajući u strop, a ruke je prekrižio na prsima. Je li umro prvi i je li joj i što rekao ne zna se, ali se pretpostavlja da ga je ona popivši tablete, odjevena u kimono zagrlila, već mrtvog, i legla na bok. Mislila je da “otići ovako je najbolje i za Stefana.. i za mene” napisala je bratu. Njih su dvoje popili ogromnu količinu barbirutata (veronala) i zaspali zauvijek, držeći se za ruke.

Tako su ih našli, zagrljene, mrtve, u postelji, ujutro 23. veljače 1942. u zemlji koja im je dala utočište, ali koju nisu mogli prihvatiti kao svoju.

Tako se dogodilo da smrt Stefana Zweiga postane svjetsku vijest broj jedan, ali i snažna politička izjava, a njegov kraj postane dio legende. vijest je bila na naslovnicama svih svjetskih novina kao važna vijest, velika, tragična i od svjetskog značaja. “The New York Times” je na naslovnici objavio vijest o samoubojstvu Zweiga uz članak o kretanju japanske vojske na Baliju i predsjedničke adrese Roosevelta. Svijet je bio zaprepašten. Ali, nakon šoka naslovnice su preplavle mnge srašnje vijesti i Zweig je umro kao i njegova Europa koju je tako volio. No dok se Europa nekako oporavila, na njegovu povratak još čekamo…

ZWEIGOVA OSTAVŠTINA

Rukopisi koje je sakupljao danas su dio British Library i u State University of New York at Fredonia. Britancima su dio zbirke donirali nasljednici 1986. i tu su note Bacha, Wagnera, Haydna, Glucka, Debussyja, Schoenberga, Ravela, Weberna, Berga i Schütza, Mahlera te taj slavni Mozartov “katalog” – “Verzeichnüß aller meiner Werke”.

Akademska godina 1993. – 1994.  na College of Europe nazvana je po Zweigu, kojeg svako malo “nađu”. Osim “Pisma” i “Marie Antoinette” nedavno je na film Wes Anderson prebacio i “The Grand Budapest Hotel”. Film počinje scenom u kojem tinejdžerica posjećuje oltar Piscu koji je “nacionalno blago”. To je – Zweig.

Zweig je uporno želio biti skroman, a zbog posla morao je biti glasan i bučan i savladao je samoreklamiranje, dvije nespojive osobine u jednoj osobi. Cijeli je život proveo pod svjetlima pozornice pa nije čudno da je i njegova smrt postala javnim događajem. Dan nakon što su tijela Lotte i Stefana nađena brazilske su vlasti organizirale državni pogreb. Predsjednik Getúlio Vargas je došao, kao i skoro svi ministri a Petrópolis je zatvorio dućane dok je povorka s lijesovima prolazila ulicama grada. Zweigovi su pokopani u parceli blizu mauzoleja bivše brazilske kraljevske obitelji. Dan ili dva kasnije, prijatelj je dobio Stefanovo oproštajno pismo. U njemu Zweig traži da pogreb bude “što je moguće više privatan i skroman”.

Njegova biografija “Die Welt von Gestern, Erinnerungen eines Europaers”, “Jučerašnji svijet, sjećanje jednog Europljanina” izašla je 1942. i u njemu je svjedočanstvo o ljudima i njihovim mukama i veseljima, o građanskom životu između dva velika rata, sjećanje na Beč kojeg je toliko volio, ali i opis dolaska nacizma, sve većeg antisemitizma u Austriji i na kraju kako se sve pretvorilo u prah.

S Zweigom postoji samo jedan “problem” – kad primite knjigu teško ćete je pustiti iz ruku dok je ne pročitate. U nas je najpoznatija knjižica od samo 38 stranica “Pismo nepoznate žene” po kojoj je snimljen i film s Louisom Jourdanom i Joan Fontaine, a po biografiji Marie-Antoinette snimljen je film s Normom Shearer.

“Novela.. ili “Knjiga o šahu” posebna je priča. Najčešće je vežu uz njega pa ako spomenete Zweiga znalci će uskliknuti: “Schachnovelle!“ (Novela o šahu)” ali tu je i Buchmendel, “Mendel knjigoljubac”, biografije, a dugo izgubljeno “Putovanje u prošlost” nađeno je i objavljeno.

Nekoliko biografija koje su nekada izlazile u bibliotekama prevedene su kod nas (Antoinette i Mary Stewart) i svakako je šteta što mnoge generacije, ne nađu li Zweigove knjige u kućnim bibliotekama svojih roditelja ili baka i djedova, te ne skrene li im netko pozornost pa ih zatraže u knjižnicama, neće upoznati ovog majstora.

On je, kako je jednom napisano u eseju, dio kulturne amnezije i nalazi se u društvu glazbenika, pisaca, humanista, umjetnika, mislilaca i filozofa 20. stoljeća koji su zaboravljeni, svjetski zaboravljeni pa ih, svako malo, netko negdje otkrije. Tu su, kažu, i Kafka, F. Scott Fitzgerald, Louis Armstrong, Walter Benjamin, Sigmund Freud, Ludwig Wittgenstein… Ali, Kafku slave u Pragu, film “Veliki Gatsby” u svijetu je probudio zanimanje za Fitzgeralda, Freuda razvlače psihijatri no Zweiga nije ni “Grand Budapest Hotel” svijetu ponovo predstavio. Utonu mnogi u zaborav… Naravno da je šteta za sve ali s tugom moramo reći kako se to Zweigu nije smjelo dogoditi i kako bi svakome dobro došla porcija Zweiga. Redovito.

 

Sandra Veić Sukreški

 

 

Komentari 34
  • January 11, 2015 3:07 am

    tawiz

    […]Sites of interest we’ve a link to[…]

  • January 11, 2015 9:22 am

    legitimate work at home jobs

    […]Here is a good Weblog You may Uncover Intriguing that we Encourage You[…]

  • January 12, 2015 1:52 pm

    audi performance tuning perth

    […]we came across a cool web-site that you just could possibly take pleasure in. Take a search in case you want[…]

  • January 12, 2015 4:12 pm

    fifa 15 coins

    […]please stop by the web pages we follow, like this one, as it represents our picks from the web[…]

  • January 12, 2015 9:26 pm

    industrial window cleaner perth

    […]The facts talked about within the post are some of the very best accessible […]

  • January 13, 2015 5:25 am

    aluminium slat fencing cost

    […]just beneath, are numerous totally not connected web pages to ours, nevertheless, they may be surely worth going over[…]

  • January 13, 2015 12:09 pm

    contracting in the goldfields

    […]Here is an excellent Weblog You may Come across Fascinating that we Encourage You[…]

  • January 14, 2015 4:18 am

    paintless dent repair perth

    […]that may be the end of this article. Right here you’ll locate some websites that we believe you’ll appreciate, just click the hyperlinks over[…]

  • January 14, 2015 6:51 am

    joanna shields twitter

    […]Wonderful story, reckoned we could combine a handful of unrelated data, nevertheless actually worth taking a appear, whoa did one study about Mid East has got more problerms as well […]

  • January 14, 2015 7:02 am

    achieve better business online

    […]usually posts some very intriguing stuff like this. If you’re new to this site[…]

  • January 15, 2015 8:28 pm

    fair local artists fairs

    […]usually posts some very exciting stuff like this. If you are new to this site[…]

  • joanna shields Digital Business Academy

    […]The information mentioned inside the article are a few of the top out there […]

  • January 17, 2015 5:37 pm

    Extraenergie Strom

    […]we came across a cool internet site which you could possibly get pleasure from. Take a appear should you want[…]

  • January 18, 2015 1:49 am

    Public Speaker

    […]Every as soon as in a when we select blogs that we read. Listed beneath are the most current websites that we opt for […]

  • January 18, 2015 1:51 pm

    Photocopier

    […]Here are some of the websites we advise for our visitors[…]

  • January 18, 2015 6:52 pm

    Property Investment

    […]just beneath, are various totally not related web sites to ours, nonetheless, they may be surely really worth going over[…]

  • January 19, 2015 8:28 pm

    entrepreneur

    […]here are some hyperlinks to sites that we link to because we consider they are worth visiting[…]

  • January 20, 2015 4:37 am

    Public Speaker

    […]below you’ll uncover the link to some web-sites that we consider you should visit[…]

  • January 20, 2015 7:23 am

    Public Speaker

    […]always a big fan of linking to bloggers that I adore but do not get a whole lot of link really like from[…]

  • January 21, 2015 12:45 am

    Samsung UE40H6470

    […]we came across a cool internet site that you may possibly love. Take a look for those who want[…]

  • January 21, 2015 9:13 am

    Hubungan Seks

    […]that will be the finish of this report. Here you will obtain some web-sites that we think you will value, just click the links over[…]

  • January 21, 2015 7:31 pm

    gold rings

    […]check beneath, are some absolutely unrelated web-sites to ours, however, they’re most trustworthy sources that we use[…]

  • January 22, 2015 10:49 pm

    water ionizer reviews

    […]Wonderful story, reckoned we could combine several unrelated information, nonetheless genuinely worth taking a search, whoa did one study about Mid East has got additional problerms as well […]

  • January 23, 2015 12:40 pm

    legit online jobs

    […]just beneath, are a lot of entirely not related internet sites to ours, even so, they’re surely worth going over[…]

  • https://www.menage-poly.com/service-de-menage-residentiel.html

    […]although internet sites we backlink to below are considerably not associated to ours, we really feel they are actually worth a go as a result of, so possess a look[…]

  • https://www.menage-poly.com/service-entretien-menager.html

    […]please pay a visit to the sites we comply with, such as this one, because it represents our picks from the web[…]

  • January 26, 2015 11:18 am

    website design

    […]always a large fan of linking to bloggers that I like but really don’t get a whole lot of link like from[…]

  • January 27, 2015 3:55 am

    online shopping in bangladesh

    […]here are some hyperlinks to web pages that we link to due to the fact we believe they may be worth visiting[…]

  • https://www.menage-poly.com/nettoyage-menage-montreal.html

    […]we came across a cool web site which you could enjoy. Take a search for those who want[…]

  • January 27, 2015 11:06 pm

    chinese product

    […]Sites of interest we have a link to[…]

  • January 28, 2015 4:29 am

    dating plusize

    […]Wonderful story, reckoned we could combine a handful of unrelated data, nonetheless truly worth taking a search, whoa did 1 understand about Mid East has got more problerms as well […]

  • January 28, 2015 11:59 pm

    https://www,aftonbladet.se

    […]here are some links to web sites that we link to since we consider they are really worth visiting[…]

  • January 29, 2015 1:52 am

    dating big girls

    […]always a big fan of linking to bloggers that I like but do not get quite a bit of link like from[…]

  • January 30, 2015 11:12 am

    https://www.google.com/4tbsfcr4543

    […]the time to read or stop by the content or internet sites we have linked to beneath the[…]

Odgovorite

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.