15 49.0138 8.38624 arrow 0 bullet 1 4000 1 0 horizontal https://citajknjigu.com 300 4000
Čitaj knjigu | Izvrsna stranica za knjigoljupce i sve one koji će to tek postati.

Sin slastičara, nesuđeni pravnik, pisac i gradski senator – August Šenoa – Sretan 176 rođendan

November 14, 2014
8934 Pregleda
Sin slastičara koji nikada nije postao pravnik kako je želio njegov krut i strog otac, novinar i pisac, gradski senator koji je o svom gradu brinuo do zadnjega daha, a u arhivima otkrio priče koje danas svi znamo… sve je...

Sin slastičara koji nikada nije postao pravnik kako je želio njegov krut i strog otac, novinar i pisac, gradski senator koji je o svom gradu brinuo do zadnjega daha, a u arhivima otkrio priče koje danas svi znamo… sve je to August Šenoa koji je rođen prije 176 godina i kojeg i danas jednostavno volimo.

PISAC ZA SVA VREMENA

I nismo rekli ništa. Toliko bogat život, toliko častan čovjek bio je taj naš Šenoa da nije čudo da se o njemu i danas piše. Ovo je samo pregled biografskih činjenica a vama predlažemo ponovno čitanje, šetnju gradom kojeg je toliko volio.

U zagrebačkoj Vlaškoj ulici na broju 43 malen je dječačić 14. studenog ugledao svijet, svoju mamu Theresu i tatu Alojza Schönoa. Godina je 1838. i dan kasnije, kako je bio običaj, dječak je kršten u crkvi svetog Martina u Laškoj, Vlaškoj ulici: Augustus Johannes Nepomuk Eduards. Ova zagrebačka obitelj porijeklo je vukla iz Češke iz koje je, trbuhom za kruhom neki predak krenuo prema ovim krajevima iako se pričalo da potječu od francuskih hugenota pa je Augustov profesor francuskog zvao dječaka Šenoá, onak, po francuski. Prezime je, kako koja generacija, različito pisala: Schöynoha i Schenoha pa Schönoa sve do onog – Šenoa. Sam August rekao je da, kad bi se prezime prevelo na hrvatski, ono glasilo Šepec ili Šepak.

AUSTRIJA I MAĐARSKA U BIOGRAFIJAMA PREDAKA

Malo je više podataka o djedu po ocu. Johannes Schöynohe rođen je 1769. u Beču ili možda Budimu u kojem je živio i osnovao obitelj,  negdje krajem 18. ili početkom 19. stoljeća. Pradjed je bio mlinar s malo sreće. Dva puta je Dunav poplavio i gotovo uništio mlin pa je otvorio pekaru u njemačkom djelu Budima. Kuća je i danas tamo, u ulici Fö-utza 20. U ta se vremena rađalo mnogo djece jer se nikada nije znalo koliko će ih preživjeti pa je pradjed imao 12 djece no preživjelo je samo četvero. Možda se prabaka Antonia s tim beskrajnim pogrebima dobro nosila, ali nama se to danas čini užasnim. Djed je cijeli život živio u Budimu, a umro je iste godine kad se, malo dalje, u Zagrebu rodio njegov prvi unuk, August.

Augustov otac Alojz je  rođen u Budimu, a prezime je prmjeno prvo u Schenoha, pa u Schönoa. I on je naukovao za pekara ali se ipak odlučio za slastičarstvo pa otišao u slovačku Trnavu i radio kao slastičarski pomoćnik na nadbiskupskom dvoru. To je bio važan potez jer je upoznao Aleksandara Alagovića, budućeg zagrebačkog biskupa koji će Schönou pozvati u Zagreb, 1829. Tako je Alojz došao kao slastičar, sladopek, na zagrebački biskupski dvor. Ni majka Theresa Rabats nije rođena u Zagrebu već u Trnavi a njen je otac, Eduard s obitelji došao na poziv istog čovjeka, biskupa Alagovića. Radio je na zagrebačkom biskupskom dvoru kao “aulae episcopalis praefectus” odnosno majordom. Kad je biskup umro i sladopek i majordom su ostali raditi kod novog biskupa Haulika.

MAMA, BRAĆA I HRVATSKI U RIBNJAKU

Kad je August imao tri godine dobio je brata Theodora. Kod kuće se govorilo isključivo njemačkim jer roditelji nikada nisu naučili hrvatski. Nikada! Mama je voljela pjesništvo i često sinu čitala na glas. Svo vrijeme Šenoe žive u Vlaškoj 45 – mali se igra s vršnjacima iz ulice, kroz igru u Popovom parku (Ribnjaku) nauči je hrvatski i kada je imao sedam doma govori njemački a s klincima hrvatski. Kad je imao pet godina dvgdšnji je Theodor umro. Kad je imao sedam gdina August je dobio brata Julija. Otac je oštar i grub čovjek, neće se s Augustom slagati kasnije ali da je sposoban i vrijedan, o tome nema spora. Radi kao sladopek kod Haulika, jedan je od dioničara “Prve hrvatske štedionice” radi od jutra do mraka da bi obitelj mogla normalno živjeti. tada je to bio posao glave obitelji, a za nježnost su bile zadužene mame. A onda je uslijedila tragedija.

Kad je August imao osam godina, 1847. na porođaju još jednog dječaka, Aurela, umire Theresa. Shrvani otac i dječaci sahranili su nježnu Theresu na groblju svetog Petra u Vlaškoj. August je neutješan i ne može shvatiti da mame više nema.

BUNTOVNI SIN

Desetogodišnji August ima privatnog učitelja, igra se na vježbalištu Narodne straže i obale potoka Medveščak i ponosan je i što mu je učitelj pripadnik Narodne straže o čemu će kasnije napisati pripovjetku “Dusi narodne straže“. Otac je tražio da ga razriješe službe pri biskupu da bi mogao postati samostalni slastičar. Biskup Haulik mu je, za nagradu za dobro službovanje poklonio livadu Kopanjak i jednu kod današnjeg Maksimira koje, poduzetni Schőnoa, daje u zakup seljacima koji ih pretvore u njive. On sam u Dugoj ulici, danas Radićevoj, otvara slastičarnu na mjestu nekadašnje apoteke na Trgu bana Jelačića i ova postaje omiljeno mjesto Zagrepčana.

NEVOLJE S NJEMAČKIM

Kad je August imao 11 godina u hrvatske je škole uveden njemački kao službeni jezik, no buntovni ga August odbija govoriti pa ga otac, da bi ga naučio redu, šalje u prvi razred gimnazije. Ali, u Pečuh, u cistercitski samostan.  August govori njemački i hrvatski a brzo je naučio i mađarski ali uvijek, uvijek u rubriku nacionalnosti upisuje – Hrvat.

Tata je dobio “građanski list”,  prodao slastičarnicu nekom Katzu i sa samo 44 godine odlazi iz službe. Živi od novca od zakupa i ima dionice. August je u školi sjajan i niže same petice a tati za rođendan šalje čestitku na mađarskom. S Bachovim apsolutizmom u Zagreb je njemački vraćen kao službeni jezik, jasno i u škole pa otac Augusta vraća doma i upiše u gornjogradsku gimnaziju. I u Zagrebu je August među najboljim učenicima, ali se stalno svađao s profesorima jer i dalje ne želi govoriti njemački. Otkrio je časopis na hrvatskom, “Neven” a prijatelj iz razreda posudio mu je Gundulićevog “Osmana”. Prvo ne razumije o čemu je riječ pa ga prevede na njemački, s njemačkog na hrvatski i nagovara prijatelja da mu za forintu proda knjigu. Stalno traži knjige na hrvatskom i tako je upoznao Ljudevita Gaja koji mu je dozvolio da posjećuje njegovu knjižnicu u Gospodskoj (Ćirilmetodskoj) ulici. Mladi Šenoa je čak postao instruktor Velimiru, Gajevom sinu a često posjećuje Gajeve u ljetnikovcu (na današnjem Mirogoju). Gaj ne samo da posuđuje Šenoi knjige na hrvatskom, već ga i podupire da govori hrvatski. Nije Gaj u tome usamljen. Narodu je dosta njemačkog pa i u školama neki profesori, iako riskiraju otkaz, potiču u učenicima domoljublje i naravno, da čitaju na svom jeziku. Ali ravnatelj gimnazije je germanofil, izvjesni Premr koji je Augustu predavao grčki i koji je ostavio veliki trag – ali loš. August je najviše učio grčki i to mu je bila takva trauma da je kao odrastao čovjek u noćnim morama u snu recitirao na grčkom stihove iz Ilijade. Oni koji su mu uvijek ostali pri srcu bili su profesori  Adolf Veber Tkalčević, Antun Mažuranić, Matija Mesić i Vjekoslav Babukić.

August je sedam razreda gornjogradske gimnazije briljirao, uvijek je odličan učenik a u sedmom razredu, 1855/56. objavio je “Suze”, djelo koje je posvetio Gustavu Madjaru, prijatelju koji je umro. Posljednja godina školovanja protekla je mirno, Veliku maturu položio je s odličnim 1857. i s prijateljem, Alfonsom Mošetom odlazi na putovanje u Sloveniju i Italiju. U Sloveniji su posjetili grob Franca Prešerna i otud inspiracija za pripovjetku “Karanfil s pjesnikova groba” i  pjesmu” Bohinjsko jezero.”

Do mature nadareni je August znao njemački i mađarski (od kuće), hrvatski, ali i latinski, grčki, francuski i talijanski. Potonja dva je učio privatno kao gimnazijalac. S takvim znanjem razmišlja o diplomaciji, ide na prijemni na Kraljevsku orijentalnu akademiju u Beču i prijamni prolazi bez problema, dapače, hvale ga. No, nije plemićkog roda, Slaven je i na kraju ga – odbiju. Vratio se doma, u Zagreb i upisao Pravoslovnu akademiju, a ispite ponovo položio s najvišim ocjenama. August je odlučio studirati medicinu i 1858. u Beču upisuje medicinu. Ali na prvim vježbama, na živim pacijentima shvatio je kako ne podnosi krv pa medicina otpada. U Zagrebu završava 4. semestar  Pravoslovne akademije, naravno, s odličnim. Pomalo izgubljen odluči studirati pravo, a biskup Strossmayer mu daje stipendiju od 300 forinti godišnje 1859.. August putuje u Prag gdje upisuje studij prava. Upoznao je mnogo studenata, bacio se aktivno u život i naravno, savladao češki. Problem je što nema dovoljno novaca za preživljavanje pa je počeo raditi kao novinar da bi zaradio. Kad je netko rođen za neki posao onda se dogodi ono što se dogodilo Augustu Šenoi.  Pisanje je njegov poziv i on ubrzo piše za novine “Osvĕta”, “Zlatá Praha”, “Národni listy”, „Hlas“ i puno uz to prevodi. Godinu kasnije i dalje studira u Pragu dok brat Aurel iz Zagreba odlazi živjeti kod tatine sestre, u Budim. Iako su braća razdvojena, August i Julije i Aurel cijeli su život povezani i bliski.

Na Staro ljeto 1860. s August je u okršaju i sukobio se s redarstvenicima u Pragu. Bajunetom je ranjen Augustov prijatelj, Bugar i strpaju ih u zatvor pa je August je proveo noć iza rešetki i dobio policijski dossier. Napisao je te godine i članak za “Pozor” i tako je počela suradnja. Za zagrebačke će novine August pisati o kulturnim i političkim događajima o Pragu.

Pravo je apsolvirao 1861. i dalje piše za “Pozor” a u jednom se članku zalaže za slogu Hrvata i Srba,. Piše feljton, tzv. Praške listiće, ali piše i Račkom i tajniku Strossmayera jer te veljače 1862. priznaje da ima financijskih problema i da nije završio studij. Radi za novine pa iz Praga putuje za Zagreb kako bi izvjestio za “Hlas” o dolasku prvog vlaka iz Beča u Zagreb. Osim što piše za hrvatske novine, prevodi, piše i za češke a koristi mnogo pseudonima – osim mnogo inicijala potpisuje se kao Veljko Rabačević, Petrica Kerempuh, Branislav, Kopriva, Onofrius, Milutin… Mnogo čita, uglavnom klasike i to na “originalnom” jeziku, uz to je redovito u praškom kazalištu što će biti važno za njegov kasniji život.

APSOLVENT PRAVA BEZ RIGOROZE

August je apsolvirao na Pravnom fakultetu ali nije položio tzv rigorozu, zadnje i teške ispite jer više čita i piše, druži se a pravo ga baš i ne zanima. Zbog toga je izgubio stipendiju, otac se naljutio i prestao mu slati novac a planirana budućnost pada u vodu: Strossmayer je naime namjenio Augustu profesuru na budućem zagrebačkom sveučilištu. Istovremeno, potpuno nacionalno osvješten August ima svoje ideje i misli a bratu Aurelu poslao je fotografiju – August je pozirao u ilirskoj surki. Zgodan mladić!

Uvijek kratak s novcem August treba posao pa je dva je put apliicirao za posao kod hrvatske dvorske kancelarije u Beču ali je oba puta odbijen. Gladan i jadan vratio se u Zagreb 1866. i radi za “Pozor” kao kazališni kritičar. Jer, možda niste znali, ali Šenoa je u životu napisao mnoge kritike i bio cijenjen kazališni kritičar. Ono po čemu ga većina danas poznaje, dolazi kasnije.

kao kritičar Šenoa nije blag niti idealizira situaciju u kazalištu – predstave su na njemačkom, situacija je u Narodnom zemaljskom kazalištu (tada na Gornjem gradu) loša i on o svemu tome kritički piše. Zalaže se da se daju predstave na hrvatskom jeziku i manje opereta na njemačkom, a više opera. Upravitelj kazališta i dramaturg, Dimitrije Demetar te kritike nije prihvaćao dobro i njih su se dvojica zakrvila.  Šenoa istovremeno piše i feljton “Zagrebulje” koji izlaze u nastavcima u “Pozoru”, a napisao je i komediju “Ljubica“.

NAPOKON LJUBAV

Krajem siječnja bal je u Velikoj Gorici, pri svratištu “Bijela ruža” i Augusta dođe na poziv prijatelja Đure pl. Leder. Tamo ga je dočekalo veselo društvo, lijep glazba i – ljubav. Slava pl. Ištvanić, kćer  Đure pl. Ištvanića velikogoričkog bilježnika i asesora (suca porotnika) turopoljska je ljepotica plemenita roda i zna jako dobro tko je August Šenoa kojeg čita i želi upoznati. Niti jedno od njih nije moglo znati da će se pri prvom susretu, na prvi pogled roditi ljubav. Iako se redakcija “Pozora” seli u Beč August je toliko zaljubljen i osvojen da ostaje u Zagrebu. Za Uskrs su objavili zaruke, ali do vjenčanja moraju čekati sve dok August ne nađe ozbiljan posao jer to je uvjet Slavinog oca. Kako će inače uzdržavati i skrbiti o svojoj obitelji? Mladi je par razdvojen, on je u Zagrebu a ona u Velikoj Gorici i iako August često posjećuje Slavu često ne može do nje pa odšeće do obale i gleda, čeznutljivo drugu stranu. Dopisuju se.  August je napisao i ciklus pjesama Slavi koje je i u nastavcima objavio u “Dragoljubu”. Pokušava naći posao, postao je početkom 1868. članom kazališnog odbora i napokon, u ožujku dobije posao. Služba gradskog bilježnika ispunjava uvjet plemenitog Ištvanića pa je vjenčanje u Velikoj Gorici, 20. lipnja, u crkvi Majke božje Snježne. Njegov je kum Dežman.

Prije toga morao je August pregrmiti veliku neugodu. “Ljubica” je zgodna komedija i nema razloga da je se s uspjehom ne prikazuje, ali , komedija propada i skidaju je s repertoara. Razlog? Prevjerno je opisao osobe tadašnjeg Zagreba, osobito glavni lik pa su, prepoznavši se, ti ljudi jako potrudili da se predstava i osudi i makne iz kazališta. Pero Augusta Šenoe bilo je prevjerno u opisu.

Mladi se bračni par nastanio u Svilarskoj, današnjoj Preradovićevoj i taj je dio života Augusta Šenoe nalik ljubavnom romanu koji nikada neće imati muka, svađa, cirkusa. Sve ostalo.. uh… roman i pol.

Samo dva mjeseca nakon vjenčanja, a već je kolovoz, August je dobio mjesto kao artistički direktor  Narodnog zemaljskog kazališta. Politički je nesigurno vrijeme a ban Levin Rauch, Mađaron želi u stranku pridobiti Šenou. Inače beskrupulozan Rauch provodi hrvatsko-ugarsku nagodbu ako treba i silom, a Augustu nudi odlično plaćen posao: “Preuzvišeni, previše tražite od mene. Ja radim i pišem onako, kako mislim da je pravo. Ovo je moje osvjedočenje, a drugačije ne mogu i neću” napisao mu je August i Rauch se razbijesnio i namjerava bezobraznom Šenoi dati otkaz. Na svu sreću u prosincu je ban Rauch pao pa su Šenoe odahnuli jer su već mislili otići u Prag.

U “Viencu” izlaze “Kameni svatovi“, “Kakvu Hrvati djecu jedu“, “Kugina kuća” i “Dusi narodne straže“, koju su inspirirali oni davni događaji . Slava 2. srpnja rađa prvo dijete, sina Milana. Mladi je par u sedmom nebu, ali malo ih poljulja razriješenje Šenoe s mjesta umjetničkog direktora. Srećom dobio je posao dramaturga, a prevodi Shakespearea, Racinea, Sardoa i Scribea. Ima ideju da se uvede hrvatska opera pa pozove Zajca za direktora opere. I Zajc dođe nagovoren od starih prijatelja, Šenoe i Dežmana. Tako je August osim prijevoda važnih djela u HNK doveo i operu na hrvatskom! Kod kuće je ponovo veselje jer dva dana pred Badnjak stiže kćerkica Draga.  U “Viencu”, u nastavcima izlazi, od kolovoza do prosinca 1871. roman “Zlatarevo zlato“. Odmah ćemo reći i ovo: osim što je to možda i najpoznatije djelo Šenoe, to je i njegov prvi povjesni roman. Preveden je na njemački (1874. i 1880., “Das Goldkind)”, češki i poljski (1880.) a na francuskom izlazi u “Monde illustre” 1879. Na esperanto je preveden 1911., tiskan je i na Brajici kao i “Turopoljski top“, a s prijevodom Zlata na njemački nije bio zadovoljan pa je poslije, sam, preveo “Diogenesa”.

Što se “redovnog” posla tiče napokon je u miru jer su ga 31. prosinca imenovali velikim gradskim bilježnikom.

BILJEŽNIK-SENATOR ŠENOA I SUDNJI DAN

Šenoa je postao gradski senator od 15. siječnja 1872. i zadužen je za četiri  radna mjesta jer je štednja u magistratu. Od devet do 12 ujutro pa poslijepodne, od 16 do 18 Šenoa nadzire obrtničke cehove (do njihovog ukidanja), riješava tekuća pitanja seoskih zadruga, upravlja socijalnom skrbi i nadzire ubožnice, kontrolira rad građevnog redarstva i  političke referade. Kada sve završi vrati se kući, poigra s djecom, blaguje, a onda dok njegovi usnu piše. Godišnje je sam odradio preko 2500 predmeta za plaću od 130 forinti mjesečno a svakog je utorka, bez ikakve naknade, radio kao mjesni sudac (sudac za prekršaje) i taj mu je najteže padao jer je morao donositi presude – kako je u kronologiji napisala praunuka gđa Jasmina Reis, za bagatelne stvari – kad su se posvađale kumice na harmici, potukli pijanci u Pivskoj ulici,  skitnice na Dolcu…  Ti sukobi su Šenou umarali jer se sve mogl riješiti s malo zdravog razuma, ali ljudi vole istjerivati pravdu pa je obitelj Šenoa mrzila utorke jer je August dolazio doma nervozan i premoren. Djeca bi u utorak ujutro pitala: “Kaj je danas opet sudnji dan?”

Na svom uredskom pisaćem stolu u gradskom magistratu (stol je danas u Muzeju Grada Zagreba) napisao:

O moj stole birokratski,/Ljuto li si meni drvo,

Oteo si mene tatski/Čilih ljeta doba prvo.

Toliko ga je to iscrpljivalo, uz pisanje kod kuće kojeg se nije mogao odreći, da je napustio posao dramaturga. Taj drugi stol na kojem je uz petrolejku pisao obitelj Šenoa čuva i danas. Uz stol je i naslonjač Augustovog profesora i prvog rektora zagrebačkog sveučilišta Matije Mesića koji je August kupio nakon njegove smrti.

Izlaze priče “Prijan Lovro“, i “Lijepa Anka“, piše i feljtone, pjesme i članke i prevodi. Za bečku Svjetsku izložbu priredio je “Vijenac izabranih hrvatskih i srpskih pjesama” i putuje sa Slavom tamo, član je ophodne komisije pa je i na otvorenju željezničke pruge Karlovac-Rijeka, i radi na sve strane. Istovremeno kod kuće je tužno i bolno jer je mali sin Teodor kojeg su zvali Radica, umro kao beba, nakon tri mjeseca života. Umro je i Augustov kum, prijatelj i pobratim dr Ivan Dežman. Da nesreće dolaze u nizu August vidi kad Stanko, sin koji ima samo godinu i pol teško oboli.

VIENAC

Početkom 1874  godine August  postaje  urednik “Vienca” i on se baca na posao. Iako je situacija loša, uredništvo se osulo, novaca nema Šenoa ipak uspije “Vieanc” dovesti u mnogo hrvatskih kuća, pretplatnika je 1500, jako pazi da objavljena djela imaju umjetničku vrijednost, prima mlade pisce, daje im priliku, a hrvatska se riječ širi. Ima i nekoliko loših stvari. Inzistiranjem da su djela i dobra i pametna i umjetnička, da je visoka kvaliteta mnoge odbija koji mu to zamjere. Ali, Šenoa smatra da književnik ne smije svoj poziv shvaćati kao zanat jer je to ozbiljna i sveta zadaća u službi domovine.

Nesreća koja je slijedila slomila je Augusta jer je krajem siječnja umro mali Stanko. Tata mu posvećuje pjesmu “Na poklade”, objavljen je “Barun Ivica” a na njemačkom izlazi “Zlatarevo zlato”. Šenoin brat Aurel koji se oženio Mađaricom Ilonom na bračno putovanje stigao je, iz Budima u Zagreb i jasno, borave kod Šenoinih. Dobro se slažu, bliski su a iako je sve te godine živio u Mađarskoj, Aurel ne samo da nije zaboravio hrvatski a radio je kao direktor štedionice, već je i predsjednik hrvatskog  kluba, član Matice hrvatske  i abonent “Vienca. ”

Pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera u Zagrebu je napokon osnovano Sveučilište, (na drugom katu  Gornjogradske gimnazije) i August piše pjesmu “Pjev hrvatskih đaka” a uglazbio ju je Ivan pl. Zajc. Odmah je popularna i pjevala se po cijelom gradu. Kada je krajem 1874. došao na otvorenje ceste Ogulin – Novi Vinodolski, tzv. Rudolfine a na koju ga je svečanost pozvao prijatelja Buda Budisavljević, Šenoa o tome napiše “Preko Jasenka“, u Ogulinu posjeti prijatelja Vladimira Mažuranića koji je postao tata. Tako August prvi puta vidi sedmomjesečnu kćer, Ivanu. (Da, Ivanu Brlić-Mažuranić). Iz Novog Vinodolskog preko Kraljevice došao je do Bakra a od tamo kreuo, parobrodom “Hrvat” u Senj. Ovdje moramo spomenuti kako je Senj prekrasan grad i ako niste svakako se prošetajte, malo proučite grad koji je nepravedno zapostavljen.. No, Senj u kojem je ljeti užareno a u kojem je pod burom nemoguće proći cestom, na dan kada je August trebao oploviti bio je okovan – burom. Brod nije mogao pristati pa su August, kapetan Akačić i jedan član posade cijelu noć proveli kartajući – tarok. Ujutro se bura smirila i brod je mogao pristati a August je taj događaj pretvorio u fenomenalan opis slavne senjsle bure u “Čuvaj se senjske ruke“. Kako nije bilo telefona obitelji, Slavi i djeci August piše pisma i šalje telegrame u kojima opisuje što je vidio gdje je bio i kako ga svugdje lijepo primaju.

O tom putovanju  August ženi Slavi  i djeci  Milanu i Dragi šalje pisma i telegrame opisujući mjesta kroz koje je prošao i kako je svugdje lijepo primljen. U “Viencu” u nastavcima 1875. izlazi “Čuvaj se senjske ruke” i pripovjetku “Mladi gospodin“. Ljeto 1875. donijelo je Šenoi razočarenje. Ušao je u politiku s idealizmom, kao kandidat za narodnog zastupnika ispred Narodne stranke ali su ga Mađaroni grubo izigrali (to je roman za sebe) i Šenoa je izgubio izbore i po zapisima vidimo kako nije mogao shvatiti što su ljudi u stanju napraviti za slavu, moć, političku poziciju… ne, to nije bio njegov svijet.

Dva tjedna prije  Uskrsa 1876.   August i Slava na mjesec su dana otputovali u Italiju. August se za put pripremio, pročitao je povijest, vodič Theodora Gsell-Felsa i bilješke Lacka Mrazovića. Ideja je bila što više vidjeti, što manje potrošiti i evo intinerera puta; Trst i dvorac Miramare, vlakom do Venecije gdje su par dana. Put do Bologne i Firenze, a na Veliki petak su u Pisi. Uskrs i uskršnji ponedjeljak su u Genovi, pa dalje, Torino, Milano, Verona, natrag u veneciju i preko Trsta za Zagreb. Inspiracija? Da, pjesme “Propast Venecije”,  “Veliki petak u Pizi”, “Lanac” i  “Liberat”  (samo je fragment pjesme sačuvan).

Šenoa je bio principijelan, moralan a to je rijetka odlika u svim vremenima. Kada je počeo pisati roman “Seljačka buna” vlasnik dvorca u Mokricama, grof Auersperg pozvao je Augusta da s familijom dođe na dva mjeseca k njemu u goste, u zamak. Grof je pročitao  “Das Goldkind” i oduševljen ponudio dvorac Šenoi jer je grof na putu. Sjajna posnuda, svi se vesele, osobito klinci, a kako se dio romana odvija u dvorcu, može koristiti obiteljski arhiv Auerspergovih i za pisca je to sjajna prilika. Ali, kako je grof ružno govorio o Slovencima August mu je poslao dopisnicu u kojoj je zahvalio na gostoprimstvu: “Autor Zlatorova zlata ne može primiti  gostoprimstvo od neprijatelja Slovenaca” a doma je objavio: “Djeco, otišle Mokrice rakom fućkat!”.

Šenoa je 1877. potpredsjednik Matice hrvatske a u  “Viencu” objavljuje  pjesmu “Smrt Petra Svačića” i u nastavcima “Seljačka buna”. Priča koju sam čula je da do tada nitko nije znao za Matiju Gupca sve dok Šenoa nije kopajući po arhivima našao zapis sa suđenja i oživio sjećanje na Seljačku bunu koja je stvarno nevjerojatan događaj, na ponosne i hrabre kemtove i Matiju… Zamislite, tko danas ne zna za Matiju Gupca a koliko je malo falilo da taj dio povijesti bude zauvijek pokopan. Još jedna nesreća – jako brzo nakon što su dobili kćer Ljubicu malička je umrla, kratko poslije rođenja

Kamo god išao i što god doživio August pretvara u knjigu, priču ili pjesmu. Izlazi “Karanfil s pjesnikova groba”, “Pruski kralj”, “Turci idu” i “U akvariju” – inspiraciju je dobio dok je s familijom odmarao u Sloveniji, u Dobrni kod Celja. Šest dana nakon

39. rođendana u Ljubljani je na proslavi 70og rođendana Janeza Bleiweisa i zanimljiv je njegov govor:

“Veleučeni gospodine doktore.  Dne 19. studenoga 1878.  je za bratski slovenski narod svetak. Sav narod slavi sedamdesetogodišnjicu vašeg rođenja. I pravo je tako. Vi ste probudili taj narod, koja je tuđinstvo poplavilo bilo, vi ste ga spasili za slavenstvo, vi ste neustrašivo podpirivali sveti plamen rodoljublja, da je planuo srdcem cieloga naroda. I dok su drugi pregnuli za tuđom slavom, koracali ste vi kroz svoj viek putem strmim i mučnim, da podignete na vrhu slovenskih gora luč domaće prosvjete, poklonili ste vi svoje srdce onoj skromnoj kolibici, u kojoj ori vaš slovenski mili jezik. Slava doktoru Bleiweissu! Slovenskomu narodu slava! I mi Hrvati radujemo se uz našu braću Slovence, s kojima nas veže krv, od kojih nas ne dieli ništa, nego mali potok. Evo mi se razumijemo bez tumača, vaša krv je naša krv, među nami je Sutla, a Sutla je voda – krv pak nije voda!”

Dr. Janez Bleiweis zahvalio se Augustu Šenoi  ovim riječima:”Podvarujem pa tudi jaz besede ko ste mi ih izrekli. Z vami bodemo stali, z vami Hrvati – bez vas propadnemo!” Zgodno.

“Vladimir” je recimo, najdraža knjiga moje mame a izašla je 1879. kao i “Prosjak Luka.” Neka djela izlaze “u komadu”, neka u nastavcima u “Viencu”, neka kao zasebne knjige.  Šenoini su dobili još jedno dijete, sina Branka koji je rođen 8. kolovoza

Ovo nije jako poznat podatak: Osnovan je klub “Kvak”, jedan je od osnivača Julije Šenoa a svaki član ima svoje “klupsko” ime. Kada August 1879. postane članom ime koje su mu dali je Knjigokvak.

Godinu poslije izlazi “Kanarinčeva ljubovca”, roman “Diogenes” preveo je sam Šenoa na njemački a napisao je i predgovor. Sa Milanom August odlazi u Hrvatsko Zagorje. Dečki obiđu Klanjec, grob Antuna Mihanovića, planinare do Cesargrada, pa preko Zelenjaka do Tuhelja i Pregrade i sve do Velikog Tabora. U Rogaškoj su Slatini (tada je pola Zagreba odlazilo na liječenje, ljetovanje i odmor) i do Dobrne. Posjet Mihanovićeom grobu inspirirala ga je za pjesmu a nakon Cerova i za jednu posvećenu Stanku Vrazu. Nitko nije slutiti mogao da je to posljednji odmor Augusta s familijom. Jer sve se počelo odvijati brzinom filma i isto tako, velikim zapletom. Rasplet je bio – tragičan.

Na tom putu, u Dobrni Šenoa počinje pisati roman “Kletva” kojeg je prvo nazvao “Zagreb prokleo Zagreb” i kako je rado čitan pisac odmah počinje izlaziti u “Narodnim novinama”, u studenom 1880. u nastavcima.

Rano ujutro, 9. studenog 1880. Zagreb je pogodio jak potres. Prenosimo dio prezentacije jednog zagrebačkog gimnazijalca:

U 7 sati, 33 minute i 52 sekunde, 9. studenog 1880. Zagreb je pogodio strašan potres. Trajao je deset sekundi a po Richetru jačina je bila 6,3 stupnjeva – jedan od najjačih ikada zabilježenih u Hrvatskoj. Razorio je brojne zagrebačke zgrade a veliki je dio stanovništva pobjegao u druge gradove tadašnje Austro-Ugarske monarhije, u Beč, Graz, Maribor, Celje, Ljubljanu i Trst. U prvih 24 sata na Glavnom je kolodvoru prodano 3800 putničkih karata!!! Srećom, nije bilo mnogo žrtava, poginula je samo jedna osoba a 29 je ranjeno. Tada je u Zagrebu je bilo 2483 stambenih i 1187 gospodarskih zgrada a grad je imao oko 30 000 stanovnika. Gotovo su sve zgrade bile oštećene. Stara zagrebačka katedrala bila je teško oštećena i trebala joj je potpuna obnova. Potres je srušio svodove u katedrali, zdrobio oltare, probio pod i oštetio zvonik. Slično je bilo i s drugim crkvama. Šteta koja je nastala u Zagrebu bila je polovica tadašnjeg državnog proračuna i posebno je povjerenstvo utvrdilo kako u Zagrebu nema nijedne kuće koja nije imala štetu od potresa. Koliko je god ovaj događaj bio strašan, potaknuo je veliku obnovu i izgradnju grada. Osim obnove katedrale koja kasnije postaje simbolom Zagreba grad je dobio nove palače, parkove i fontane. Oni koji su kupili onih 3800 karata, a i drugi imućniji Zagrepčani otišli su iz uništenog grada a siromašniji su ostali i pomagali su pri saniranju ruševina.  Zima je bila blizu i moralo se obnoviti što više zgrada kako bi ljudi bili pod krovom. Među njima bio je i August Šenoa koji je danima i noćima pomagao unesrećenim ljudima te je obolio od upale pluća..”

Koja požrtvovnost! Slava je u nekoliko razgovora a svjedočio je i sin Milan u svom dnevniku, rekla kako je Augusta ova nesreća pogodila. Kao gradski senator dan i noć je obilazio ruševine, penjao se po razrušenim kućama, tavanima, procjenjivao štetu, što je za rušenje, što se može spasiti, zima je bila pred vratima a ljudi su ostali bez krova nad glavom. I za njih se brinuo jer je i za to bio zadužen. Smjestili su neke u barake na Zrinskom trgu.

Šenoa nije bio zdrav. Dnevni posao koji nije bio “stolni”, on odgovoran i na sto strana, uz to noću pisanje narušilo mu je zdravlje. Ali to veranje po ruinama, neprospavane noći i briga pogoršali su mu zdravlje, dobio je upalu pluća. Sam je zapisao: “Pokvario sam se  za vrijeme potresa.”  Uz to je opisao te dane u “Viencu” a kada je vidio katedralu koja je bila ruševina, njemu je to nanijelo užasnu bol. Branko, sin, slikama i grafikama, a tata August perom opisali su katedralu kakva je bila i to je vrijedno svjedočanstvo.

Posljednja pripovjetka koju je završio je “Branka”, meni jedna od dražih knjiga, o mladoj učiteljici koja je dobila posao u malom mjestu, izlazila je u “Viencu” od veljače do rujna. Postao je August počasnim članom  Hrvatskog  pedagoškog književnog zbora.

Njegovo carsko i kraljevsko veličanstvo Franjo Josip za zasluge oko skrbi poslije potresa odlikuje Šenou priznanjem 8. srpnja 1881. a postao je i počasni građanin Zagreba. No, cijelu 1881. Šenoa boluje. Upalu pluća koju je dobio nije preležao pa je došlo do komplikacija. Loše mu je i mora mirovati a on sjedi u naslonjaču i piše “Kletvu”. Žuri se, kao da osjeća, Kada više nije mogao držati pero u ruci diktira ili Slavi ili Milanu.

U Mesnićkoj, u svom domu, umro je 13. prosinca 1881. a ima netom navršenih 44 godine. Slava ima samo 31 godinu  a djece je troje – Milan ima 12, Draga 11 a Branko samo dvije godine.

Zagreb je u šoku i kažu da nakon sprovoda bana Josipa Jelačića grad takav sprovod vidio nije. Položili su ga u lijes od mjeda, četveroprežna mrtvačka kola vuku tijelo omiljenog pisca a na ulicama su ljudi, u tuzi. Šest tisuća osoba, mnogo mladih, uvaženi i važni ljudi, otpratili su Šenou do posljednjeg počivališta.

 

Šenoa je prvi pravi hrvatski romanopisac, napisao je zavidan broj romana, uveo roman u hrvatsku književnost, odgojio je čitateteljsku publiku koja je zavoljela roman i iščekivala roman, inovator je proze i stvorio je “razvijeni urbani jezični standard.” Uz to on sa starih i prašnjavih arhiva izvlači povijesne priče, istinite, oblikuje ih i odgaja Hrvate da zavole svoju povijest i na nju budu ponosni. Da govore svojim jezikom i da njime pišu. Ako Englezi imaju svoje zlatno doba, elizabetansko kada je procvejtala i književnost imamo i mi nešto vrijedno – razdoblje oko Augustove smrti naziva se Šenoino doba.

Slava je cijeli život bila Udovica koju su voljeli i poštivali, divili se predanosti da održi uspomenu a premilog muža. Branimir, Branko bio je slikar i nastavnik Umjetničke škole u Zagrebu a Milan je pisao drame, pripovjetke, romane. Iza njihovog oca ostalo je natuknica za 40ak pripovijesti i romana

 

“Ljubite se do groba,

Samo ljubav uzvisuje čovjeka do zvijezda.

Ali ljubite i cijeli svijet,

A prije svega taj divni kraj koji vas je rodio.

Siromašan je, mnogo mu ljubavi treba.

Na ovoj grudi trajte pošteno dane svoje,

Za nju radite, nju mi branite;

Ne mami vas tašta čast,

Ne zaslijepi vas sjajno tuđinstvo.

Ostajte što jeste,

I ne dajte da vam djeca budu drugo

Nego što ste vi!”

 

August Šenoa (iz Diogenesa)