Popis mojih želja – Gregoire Delacourt – O sreći koju nije moguće kupiti

Izdavač: Profil

Ova je knjiga za mene veliko iznenađenje. Naravno, ugodno. Oduševljena sam i dajem joj čistu peticu.  Mala, kratka ali slatka priča.

Jocelyne ima 47 godina i vodi kitničarsku radnju  u sjevernoj Francuskoj,  u Arrasu, gradiću koji broji 42.000 stanovnika, ima četiri hipermarketa, 11 supermarketa,  četiri restorana brze hrane, nekoliko srednjovjekovnih ulica i jednu memorijalnu ploču. Udata je za Jocelyna (razlika u imenima nje i njenog muža je u slovu e) koji radi u tvornici sladoleda Haagen Dasz.  Jocelyn je njen prvi i jedini dečko za kojeg se udala odmah nakon gimnazije. Imaju dvoje odrasle djece koja su već napustila dom. Kćer u Londonu gradi karijeru kao režiserka kratkih video filmića, a sin konobari po Francuskoj.  Jocelyn se stalno pita je li to život kakav je sanjala sa sedamnaest godina. Jocelynina sva strast postaje njen  sve uspješniji internet blog na kojem piše o vezenju, šivanju i štrikanju. Broj pratitelja bloga se iz dana u dan povećava. Ljudi vole njena piskaranja o naizgled beznačajnim aktivnostima i s njom, putem bloga, uspostavljaju veliku prisnost. Nekima na taj način promijeni i živote. Lokalna novinarka o tom fenomenu želi napisati ozbiljnu reportažu. Blog počinje biti i financijski isplativ. Jocelyne  voli svoj mali, običan život,  voli i svog „običnog“ supruga sve dok na Eurojackpotu na koji su je nagovorile prijateljice i kojeg je prvi puta odigrala ne osvoji 18 milijuna eura. Tada se sve iz korijena mijenja.

„Željela bih biti te sreće da mogu odlučivati o vlastitom životu, mislim da je to najveći dar što nam ga itko može dati.“

Jocelyn zapravo ne želi ništa promijeniti. Za to nema niti potrebe. Uočava koliko je sretna i zadovoljna. Unovčava dobiveni iznos ali ček sprema na sigurno. Popis želja svakodnevno mijenja:

“Popis stvari koje mi trebaju:

• Svjetiljka za stolić u predsoblju
• Vješalica za kapute (poput onih u buffetima)
• Plitica za odlaganje ključeva i prispjele pošte
• Dvije teflonske tave
• Nova mikrovalka
• Pasirka za povrće
• Nož za kruh
• Nožić za guljenje krumpira
• Kuhinjske krpe
• Posuda za pripremu kus-kusa
• Papuče za Joa
• Putna karta za London (i jedna za Joa – najmanje za dva dana)
• Mali radio za kuhinju
• Pegla
• Blackberry (zbog bloga)
• Nova torba (Chanel? Pogledaj i u Dioru)
• Novi kaput ………..”

Tko nije sanjao o toliko puno novca? Što se sve s toliko novaca  može napraviti,  promijeniti i započeti?  Jocelynine prijateljice znaju da je ženska osoba iz Arrasa osvojila jackpot ali ona im to naravno taji . Tu činjenicu taji čak i od svog supruga i svoje djece.  Ono što proizlazi iz toga  i ono što slijedi tjera vas da „bjesomučno“ brzo čitate ovu knjigu do samog kraja koji će vas itekako šokirati.

Mene je još k tome šokirala činjenica koju sam shvatila tek na kraju knjige. Gregoire je – pisac – muškarac a knjiga je pisana u ženskom prvom licu. Jako je dobra ta transformacija.

Preporučam ovu dirljivu i pomalo bajkovitu priču koja itekako ima  pouku.

Ovaj roman je u Francuskoj prodan u više od milijun primjeraka, a preveden je u više od 35 zemalja. Grégoire Delacourt  je rođen u  Valenciennesu, u Francuskoj  1960. godine . Njegov prvi roman , „L’Ecrivain de la Famille“, izdan je  2011. i osvojio je nekoliko književnih nagrada.  Delacourt živi u  Parizu gdje zajedno sa suprugom vodi uspješnu marketinšku agenciju.

Nadam se da ovo nije zadnje što sam pročitala od ovog zanimljivog i talentiranog pisca.