Za Čitaj knjigu piše: Tatjana Barat
Tijekom života susrela sam se s cijelom paletom različitih književnih likova, analizirala ih s aspekta književne teorije, raznih književnih pravaca i razdoblja, psihoanalize, sociologije i brojnih drugih područja. Neki od njih posebno su mi prirasli srcu, o nekima sam razmišljala danima i tjednima nakon prvog čitanja, nekima sam se uvijek nanovo vraćala. Među svima njima bili su i oni likovi koji unatoč tome što su protagonisti određenog romana, kod većine čitatelja ne ostavljaju dobar dojam. Bez sumnje su svi oni proizašli iz vrhova svjetske književnosti i nude nam primjere izuzetne nijansirane psihološke karakterizacije, no u nekima od njih zaista postoji nešto zbog čega im publika nije pretjerano naklonjena. Neki čitatelji čak odbijaju uzeti u ruke određeno djelo zbog nekog lika, a na društvenim mrežama redovito izražavaju svoje zgražanje njima.
Zato smo ovaj put odlučili usmjeriti se baš na takve likove. Na one koji su arogantni, koji su uvjereni u svoju vrijednost bez ikakvog realnog temelja i koji sami sebe uzdižu u nebesa. Dakako da je u životu potrebno imati vjeru u sebe jer je bez nje nemoguće išta ostvariti, no likovi koji slijede prekoračili su tu neku tzv. granicu i prešli na stranu arogancije.
Jay Gatsby (Veliki Gatsby – F.Scott Fitzgerald)
Jay Gatsby, pravim imenom James Gatz, protagonist je jednog od najboljih američkih romana svih vremena, “Velikog Gatsbya”, proizašlog iz pera F. Scotta Fitzgeralda. Autor je u njemu dao dramatičan prikaz života bogataša u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata koje je po raskalašenosti i dekadenciji ostalo upamćeno kao razdoblje jazza. Radnja se vrti oko Jaya Gatsbya, čiju nam životnu priču pripovijeda Nick Carraway, bratić Daisy Buchanan u koju je Jay godinama zaljubljen.
U kratkim crtama, Jay u godinama nakon Prvog svjetskog rata organizira grandiozne zabave u svojoj vili koja se nalazi točno preko puta zaljeva kuće u kojoj živi Daisy sa svojim suprugom Tomom i kćeri. Sve te zabave koje postaju legendarne i na kojima nema kraja rastrošnosti osmisljene su s ciljem privlačenja Daisy. Naime, pet godina prije nego što započinje radnja romana, Jay je bio siromašan mladić, a Daisy privilegirana članica visokog društva koja je umjesto siromašnog Jaya odabrala siguran brak s Tomom. Kako bi je ponovno osvojio, Jay (James) u potpunosti mijenja svoj identitet i postaje dijelom američkog visokog društva.
Jay ima nevjerojatan dar za nadu, kako kažu neki kritičari. Naime, uvjeren je da će sve sjesti na svoje mjesto kada opet pridobije Daisy. Ona postaje objektom svih njegovih aspiracija i svom snagom želi vratiti vrijeme unatrag pet godina. Poznata je njegova rečenica: “Ne možeš ponoviti prošlost? Ma naravno da možeš!”. U njoj je zapravo sažeto sve čemu Jay teži. Pritom ne bira sredstva pa se ne libi ni ulaziti u sumnjive poslove kako bi svojim bogatstvom zadivio Daisy.
Iako su na prvi pogled svi zadivljeni njegovim zabavama, većina nema dobro mišljenje o njemu. Čak i ne tako bistar Tom odmah na njemu prepoznaje laž i aroganciju.
No, ipak u njemu ima nešto zbog čega ga gotovo žalimo. Zbog žene koja ga nije zaslužila preokrenuo je svoj život naglavačke te na kraju i sam povjerovao u mrežu laži koju je stvorio o sebi, što ga na koncu i stoji života. Nemoralnost, korupcija i lažne iluzije dovele su ga do smrti. Dakako, Daisy zbog koje je sve to učinjeno, nije se ni pojavila na sprovodu.
Emma Bovary (Madame Bovary – Gustave Flaubert)
Emma Bovary zasigurno je jedna od književnih junakinja o kojima sam čula najviše oprečnih mišljenja. Dok je jedni žale i shvaćaju njezino nezadovoljstvo običnim životom, drugi joj ne mogu oprostiti to što je zanemarila dijete i dobrog supruga u potrazi za ljubavnim uzbuđenjem. Kakve su bile reakcije čitateljske publike kada je roman “Gospođa Bovary” objavljen, dovoljno govori i to što je njezin autor Gustav Flaubert zbog nje završio na sudu.
Iako je radnja ovog realističkog romana vrlo jednostavna, a vrti se oko Emme i njezinog života na selu te želje za uzbuđenjima, Flaubert je od toga uspio sastaviti savršeno djelo. Mudro se poslužio elementom čitanja književnosti kao utjecajem na percepciju stvarnosti, baš kao što je to bio slučaj kod Cervantesovog “Don Quijotea”, a ujedno ukazao i na nerealna očekivanja koja mnogi imaju baš zbog iskrivljene slike u romanima.
Emma je zato cijelog života težila onome što nije mogla imati. Kupovala je skupe haljine, namještaj i ukrase nalik onima iz pariških časopisa. Svim je silama željela biti poput francuskih gospođica iz visokog društva. Pokušala se baviti slikarstvom, no nije imala talenta, baš kao ni za sviranje klavira, ali je samu sebe uvjeravala da je daleko bolja od okoline u kojoj se nalazi. Svoje je sluškinje gledala s prijezirom, a jednako se odnosila i prema suprugu Charlesu koji je, prema njezinom mišljenju, jednostavno bio preobičan za nju.
Takva nemoćna čežnja osrednjih duhova prema visinama i prema neostvarenim ambicijama prožeta nesvakidašnjom dosadom s vremenom je poprimila naziv bovarizam.
Humbert Humbert (Lolita – Vladimir Nabokov)
Humbert Humbert pripovjedač je kontroverznog Nabokovljevog romana “Lolita”, a već je na prvim stranicama romana vidljivo da Humbert kao rijetko koji lik ima nevjerojatno pozitivno mišljenje o sebi koje itekako prelazi u aroganciju.
Razbacuje se učenim izrazima, hvali se svojim znanstvenim radovima, docira čitatelju i u nekoliko navrata ponavlja rečenice o svojoj vanjštini kojom je oduševljen. Pa tako kaže: “Ne znam jesam li dovoljno istaknuo u ovim svojim neveselim bilješkama poseban, upravo čaroban dojam koji je autorova interesantna vanjština – pseudokeltska, privlačno majmunska, muževna, s primjesom nečeg dječačkog u sebi – budila u žena svih godina i iz svih sredina.” Nadalje u nekoliko navrata govori kako mora čitatelja podsjetiti na svoju vanjštinu i “čari sjetnih crta svoga lica”. Kao da time na svakih nekoliko stranica pokušava opravdati svoje pedofilske namjere.
U drugim situacijama također pokazuje svoju aroganciju pa tako smještaj u trošnoj kući kod gospođe Haze smatra nedostojnim sebe sve dok, dakako, ne vidi da tamo živi i djevojčica Lola. Jednako je i sa svim ženama njegove dobi koje su prošle kroz njegov život. Nitko nije dovoljno dobar za njega osim djevojčica.
I do današnjeg dana “Lolita” izaziva oprečna mišljena kritike i čitatelja. Iako je bez dvojbe riječ o vrhunski napisanom romanu i prema mnogim ljestvicama jednim od najboljih u povijesti književnosti, roman je u mnogim državama bio zabranjen (u nekim je tako i danas) zbog svoje provokativne teme.
Sherlock Holmes
Omiljeni, a ujedno i najkontroverzniji detektiv svih vremena koji je zaživio se samo na stranicama knjige, nego i na malim ekranima u nebrojenim verzijama serija, svakako je Sherlock Holmes, produkt književnog ostvarenja Arthura Connana Doylea.
Fascinacija njegovim likom ne jenjava od kraja 19. stoljeća kada je osmišljen pa sve do danas. Riječ je o iznimno darovitom pojedincu koji može riješiti i najzamršenije detektivske slučajeve i koji je uvijek daleko ispred policije koja pokušava riješiti određeni zločin. Njegove sposobnosti nadilaze sposobnosti svih koji ga okružuju, a u tome mu svakako pomaže i široko znanje koje ima iz gotovo svih područja znanosti.
No, dok se s jedne strane nalazi njegova genijalnost, s druge strane tu je njegova nevjerojatna arogancija. Čak ga je i sam Doyle nazvao “proračunatim strojem”, a i njegov suradnik Watson smatra ga “najboljim strojem koji je ikada vidio”. U njemu je Doyle ujedinio sve stereotipe koji se vežu uz briljantne znanstvenike. Naime, on je genijalan, ali i lišen bilo kakvih emocija, vuk samotnjak opsjednut znanošću, a povremeno i okrutan. Njegov je lik čak i poslužio kao inspiracija za znanstvena istraživanja u smislu poveznice genijalnosti i arogancije, no za sada ne postoje čvrsti dokazi da su te dvije stvari uistinu povezane.
No, kako bi Holmesa prikazao kao uvjerljivo ljudsko biće, a ne samo kao genijalni stroj, Doyle je unio elemente koji pokazuju i njegovu mekšu stranu. Tako Holmes uživa u zvucima violine, u svojoj luli, a povremeno pokazuje i svoju svjetlu stranu karaktera prema prijateljima. Ipak, do današnjeg dana njegov je lik mnogima i dalje prava enigma.
William Collins (Ponos i predrasude – Jane Austen)
Iako za razliku od dosada prikazanih likova nije riječ o protagonistu, William Collins svakako upada u oči kada je riječ o aroganciji. Riječ je o rođaku obitelji Bennet iz romana “Ponos i predrasude” Jane Austen.
Williama upoznajemo u trenutku kada saznajemo da zbog strogih zakona o nasljeđivanju ni jedna od Bennetovih kćeri neće moći naslijediti očevo imanje zato što su žene pa se William Collins javlja kao jedini muški rođak. Riječ je o članu Crkve koji u dom obitelji Bennet dolazi s jasnom misijom ženidbe za jednu od kćeri. S obzirom da vlada mišljenje kako je najstarija Jane na neki način zaručena, William se okreće Elizabeth. Iako mu ona ne daje nikakvog povoda, William joj nudi brak, a upravo je u tom trenutku vidljivo da njegova arogancija nema mjeru,
Na stranu to što ne zna razmišljati svojom glavom, nego sve radi po nalogu lady Catherine koja mu je i omogućila obrazovanje, no William je uvjeren da je brak s njime najbolje što se može dogoditi cijeloj obitelji Bennet. Na taj način, kako on kaže, imanje će ostati u obitelji, a Elizabeth će dobiti muža kakvog samo može poželjeti. Iako u Williamu nema namjerne zlobe, pristup njegovoj ženidbi ipak nadilazi granice dobrog ukusa, a sve je ovijeno u izuzetno formalno ruho. Tako Elizabeth nabraja sve prednosti braka s njime, no ni u jednom trenutku ne dotiče se ljubavi ili bilo kakvih naznaka nježnosti. Ne. Njemu je brak potreban isključivo zato jer kao član Crkve mora imati dobar i siguran dom i suprugu koja će to reflektirati.
Kada pak ga Elizabeth odbije, ne žali dugo za time, nego naglašava da su sada ionako ona i njezina obitelj na gubitku, a ne on.
Svi su ovi likovi zanimljivi na svoj način i ni jedan od njih nije prikazan crno-bijelom tehnikom karakterizacije. Baš zato što u njima ima i arogancije i dobrote istovremeno, uvjerljiviji su kao likovi i upravo zato već desetljećima, pa i stoljećima intrigiraju čitatelje diljem svijeta ali i filmsku industriju!!!!
