Komplicirana dobrota – Miriam Toews

Izdavač: Naklada Ljevak

Komplicirana dobrota – Miriam Towes

Ovaj roman o jednoj neobičnoj obitelji me baš dirnuo,  kao već dugo nije nijedan do sada. Iako je ispričan s mnogo humora i hrabrosti “Komplicirana dobrota”  je jedna od najdirljivijih obiteljskih priča u posljednjih nekoliko godina.

Šestnaestogodišnja Nomi priča o svojem životu i odrastanju koje nije bilo nimalo lako. Nomina mladost je drugačija iz jednog razloga. Njeni su roditelji, kao i svi stanovnici kanadskog gradića na granici s Amerikom  menoniti. Menoniti su kršćanska zajednica poznata po svojim pacifističkim stavovima, ali i strogim moralnim stavovima neprilagođenim suvremenom dobu. Prakticiraju  život  bez struje, telefona, automobila i svih suvremenih čuda tehnologije. To su vjernici koji demoniziraju  sve što je zabavno. Dozvoljena je samo molitva, rad i smrt. Po njihovom život počinje iza smrti.  Iz obitelji prvo  pobjegne Nomina sestra Tash s dečkom Ianom  a ubrzo nakon toga i majci Trudie se gubi svaki trag. Kuda nestaju  nitko ne zna, ali to tako i tako nikoga ni ne zanima.  Vjerska zajednica šuti, a Nomi ostaje sama s ocem. Nomi itekako nedostaju majka i sestra. Iako se nada da su negdje slobodne i sretne ona je beskrajno usamljena i nesretna. Odaje se lakim drogama  i zapostavlja školu. Ali, tu je njen voljeni otac Ray, učitelj i prilično neodlučan i povučen čovjek bez kojeg  Nomi ne može zamisliti svoj život. Žive u maloj i skromnoj kući koja je sve praznija i tužnija. Bijeg za nju ne dolazi u obzir iako je u velikom raskoraku sa svime što ju okružuje.

Autorica je uspjela ovu tužnu priču ispričati s mnogo humora a bez previše optuživanja i samosažaljenja. Nomi  ipak ne gubi nadu i uvjerena je da će naći svoj put i da će sve dobro završiti.

Nakon što sam pročitala knjigu sretna sam i zahvalna da sam imala itekako lijepo i bezbrižno djetinjstvo.

Više o menonitima:

Menoniti su nazvani po katoličkom svećeniku iz Holandije, Mennu Simmonsu, koji je u 16. stoljeću  zaključio da nije u redu krstiti djecu dok su mala i ne razumiju šta im se čini, što se crkvenim ocima nije svidjelo, pa su Simmonsa i njegove sljedbenike progonili. Progonjeni menoniti potom su se selili u Rusiju, Ukrajinu, Meksiko, Argentinu…

U svijetu danas živi oko 1,6 milijuna menonita, a dio njih živi izoliranim kolonijama u kojima mogu nesmetano prakticirati tradicionalni, starinski način života, većinom vodeći farme i živeći od prodaje mlijeka, te doslovno slijedeći Bibliju.

U njihovim mjestašcima nema tržnice, kafića, kina ili bilo kakvog oblika društvenog života i zabave, a obiteljski se život odvija po strogo tradicionalnim pravilima: žena sluša muža, djeca slušaju roditelje. Zajednice menonita najčešće imaju i vlastite škole, što im omogućuju posebni dogovori s vladama zemalja gdje žive.

Najveći broj menonita danas živi u Indiji, Južnoj Americi, Etiopiji, Kanadi, SAD i DR Kongu.

Jedna takva zajednica, koja broji oko 50.000 članova, smještena je u Boliviji, nakon što su sredinom prošlog stoljeća bolivijske vlasti dozvolile menonitima iz Meksika i Belizea da se dosele u provinciju na istoku zemlje i žive kako žele: bez automobila, telefona i struje, vodeći farme i time pomažući ekonomiju Bolivije.

Kanadska spisateljica Miriam Toews rođena je u malom menonitskom gradiću Steinbach u Manitobi, autorica je pet bestselera i memoara o svom ocu. Primila je Nagradu generalnog guvernera za književnost, nagradu Libris za knjigu godine, nagradu za književnost Rogers Writers’ Trust, i nagradu Marian Engel/Timothy Findley. Toewsin treći roman “Komplicirana dobrota” proveo je više od godine dana na kanadskim listama najprodavanijih naslova, a 2006. je pobijedio na natjecanju Canada Reads, kao prva knjiga jedne autorice koja je osvojila to priznanje. Uz mnoge druge jezike, roman je ove godine objavljen u hrvatskom prijevodu. Živi u Torontu.

Ulomak iz knjige:

Mama je običavala otkvačiti žicu sa zvučnika u sobi za plakanje tako da ne mora slušati glavnog – svojega brata a mojega ujaka Hansa, odnosno Mračnoustog. Tash bi, kad je bila starija, donijela mali tranzistor pa smo slušali američke stanice dok smo mami pomagale čuvati djecu.

Dobro smo se zabavljale u sobi za plakanje. Vidjele bismo tatin zatiljak na muškoj strani crkve kako polako tone i opet se žurno uspravlja pokušavajući pozorno pratiti prijekore ujaka Hansa.

Obično sam ja trebala stražariti i gledati koja će majka s urlajućim djetetom ustati iz klupe, jer je to značilo da ide prema nama i da moramo ugasiti radio tako da mamu ne uhvate na djelu i da je ne kazni zloglasno oštar i potpuno pogrešan režim njezinog brata. To je, pretpostavljam, bio opasan rub po kojemu je hodao i još hoda moj otac. Rastrgan – barem je bio – između žene koju voli i vjere koja ga pokreće. Premda sada kad je mama otišla tog unutarnjeg sukoba više gotovo i nema. Rekla bih da se nad naš neprirodno miran dom nadvila aura prigušene rezignacije. Prije nekoliko tjedana ujak je došao od tate posuditi alat, a tata mu je na pitanje kako je, odgovorio: Ah, prosječno. Živim pomiren sa svojim razočaranjima. A ti?

Nikad nisam sigurna govori li takve stvari u šali ili ne. Svoje božićne čestitke uvijek potpisuje: U grijehu i zabludi žudeć’… Raymond.

Preporuka: svakako čitati