15 49.0138 8.38624 arrow 0 bullet 1 4000 1 0 horizontal https://citajknjigu.com 300 4000
Čitaj knjigu | Izvrsna stranica za knjigoljupce i sve one koji će to tek postati.

Knjige koje je važno pročitati! Ray Bradbury -pišem da spriječim budućnost

July 16, 2014
3633 Pregleda
Taj famozni Ray Bradbury Nedavno je originalni rukopis kojeg je Ray Bradbury “nakucao” na pisaćoj mašini prodan na aukciji za 4500 dolara. Možda se nekome čini mnogo, nekome malo, ali svakako je riječ o stranicama jednog od tri sjajna romana...

Taj famozni Ray Bradbury

Nedavno je originalni rukopis kojeg je Ray Bradbury “nakucao” na pisaćoj mašini prodan na aukciji za 4500 dolara. Možda se nekome čini mnogo, nekome malo, ali svakako je riječ o stranicama jednog od tri sjajna romana i stotina kratkih priča koje su upravo tako, na pisaćoj mašini, izašle iz “radionice” samoukog Bradburyja – rukopis je to “Fahrenheita 451”, jedne zaista važne knjige koju svatko treba pročitati bar jednom u životu. On je u njoj i kritizirao i alegorijom opisao te upozorio – što se može dogoditi. Ali, kroz cijeli svoj rad nije on bio samo zloguka ptica proročica, niti je on pisac mračnih i horor priča. Ne, on je tješio, poučavao, inspirirao i transformirao.

Pisac koji je utjecao na Stephena Kinga i J. G. Ballarda, Spielberga i mnoge druge, koji je spašavao knjižnice, ali i u književnost uveo znanstvenu fantastiku, obilježio 20. stoljeće i bio i za života voljen i cijenjen kod nas je manje više poznat, no svakako je za mlađe čitatelje važna informacija da se na kisocima za 39,90 kn može kupiti upravo “Fahrenheit 451”, u Algoritmovoj ediciji “Antilektire” u kojoj je već objavljen Goldingov “Gospodar muha” o kojem smo već pisali na “Čitaj knjigu”. Ovo je knjiga koju ne smijete propustiti!

 

Nakon Julesa Vernea ili Orwella možda i nije teško predvidjeti kako se civilizacija mijenja i postaje manje čovječnom no “Fahrenheit 451” nam je dao sliku što bi, ne pripazimo li, moglo doći. Uostalom, povijest ove naše civilizacije imala je lomače i lomače knjiga. (“Kradljivica knjiga”, iskustva Fallade ili Kastnera, Manna…). Možda to i nije roman o cenzuri (koja postoji i danas u mnogim djelovima svijeta) ali je svakako upozorenje.

“Ne morate paliti knjige da biste uništili kulturu. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati”, rekao je Bradbury kao da je predvidio tehnologiju u kojoj je zaslon računala, ipoda ili pametnih telefona postala i knjižnica. Srećom, “Čitaj knjigu” između ostalog, demantira trend tehnoloških novotarija jer uzeti knjigu u ruke, pomirisati je te okretati listove knjiga daleko je ljepši, intimniji i čarobniji doživljaj nego li prstom potezati stranice po ekranu. Čitati knjigu je i taktilno iskustvo ne samo intimno, edukativno, emotivno…

Vratimo se dobrom, starom Rayu. Mnogi su pisali o Bradburyjevom utjecaju, o zbirkama kratkih priča, kako nije studirao već se “sam odgojio” čitajući u knjižnicama ali važno je reći i kako je Ray Bradbury, privatno,  bio jedan, jako sretan i veseo čovjek. Do zadnjeg je dana bio “veseo dvanaestogodišnjak, pun energije i entuzijazma.”

Fahrenheit 451

Prvo, ukratko o knjizi: kratki distopijski roman o budućnosti u kojoj su knjige zabranjene, “Fahrenheit 451” izašao je 1953. Vrijeme je diktature i poseban je odred zadužen za paljenje knjiga. Svih knjiga! Ljudi koji čitaju opasni su za vladajuću diktaturu pa je spriječavanje čitanja ne samo osiguranje vladajućih već je i lakše vladati paranoičnom masom koja nema i ne može imati vlastito mišljenje. Znanstvena fantastika?

“Ja ne pišem znanstvenu fantastiku”, rekao je Bradbury, “napisao sam samo jednu knjigu tog žanra, Fahrenheit 451,  koja je utemeljena na stvarnosti” rekao je. Jer, ruku na srce, nije nevjerojatno, to nam je jasno. Naslov? To je temperatura na kojoj gori papir, a u Celzijusima bi iznosio 232,78 stupnjeva. Po nekima je to broj na kacigi glavnog junaka, Guya Montage koji je u odredu za paljenje knjiga. Srećom, ne moramo nagađati po onoj “što je pisac želio reći” jer je u ovom slučaju sam pisac objasnio da je naslov po temperaturi, a ne broju na kacigi. Vrijeme zbivanja je, budućnost, “negdje iza 1960.” dakle ne tako daleka budućnost u odnosu na 1953. kad je napisan. Montag ima ženu koja gleda beskonačne TV serije i umrtvljena je psihoaktivnim drogama. On radi kao spaljivač knjiga jer je država proglasila čitanje knjiga teškim zločinom. Sve knjige se plijene i pale na lomačama. Jednog dana, slučajno, pročita par rečenica iz knjige koju treba spaliti i sve se promijeni – počinje sakrivati i spašavati knjige, čitati ih i misliti. Upoznaje susjedu i djevojku Clarissu čija obitelj ne živi ispraznim životom zarobljenika televizije niti su ispranog mozga i….. a ne, nećemo reći što se događa. Morate pročitati ovu knjigu!

Relativno brzo, 1966. francuski je režiser Francois Truffaut snimio film i dogodilo se nešto zanimljivo. Svi koji nisu pročitali knjigu, nakon filma su požurili do knjižare ili knjižnice. I tako je do danas, barem u svijetu, svaka novostasala generacija otkrije Bradburyja i uvijek se oduševi.

No, nije “Fahrenheit 451” jedina knjiga i bila bi nepravda Bradburyja svesti ga na jedan roman. Napisao je mnogo priča i knjiga. Uostalom, jedan je od tri najboljih pisaca kratkih priča u povijesti: trolist su – Bradbury, Borges i Poe.

Bradbury je napisao i scenarij za “Moby Dicka” za režisera Johna Hustona koji je mladog i neiskusnog Bradburyja pozvao d radi s njim,  na opći šok pisca. “Zašto ja?” pitao je a Huston je rekao: “Ona kratka priča o dinosauru i svjetioniku… Namirisao sam duh Melvillea.” Bradbury je bio i scenarist kultne “Zone Sumraka”. Vrhunac slave doživio je 1950-ih i to je bio i najplodnije razdoblje njegove karijere a počeo je pisati 1940-ih i to je jedini posao koji je ikada radio. Pisao je svaki dan. Nepovratno je bio zaljubljen u film što je naslijedio od roditelja koji su mu dali srednje ime po glumcu Douglasu Fairbanksu.

Krenimo od početka.

Ray Bradbury je rođen u Waukeganu, zgodnom gradiću u Illinoisu 22. kolovoza 1920. i imao je lijepo, mirno djetinjstvo. Kasnije će u njegovim knjigama to biti Greentown, idilično mjesto koje je uvijek simbol sigurnosti i doma. Otac, Leonard Spoulding Bradbury, radio je za kompaniju koja je polagala žice za struju i telefone (“penjač” na stupove tzv. lineman) i oženio je švedsku doseljenicu Esther Marie Moberg. Ray im je bio treći sin. Familijarno su bili povezani s nizom poznatih ljudi, a zgodno je da mu je u precima i Mary Bradbury, jedna od osuđenih u suđenju vještica u Salemu što nije zanemarivo za maštovitog dječaka koji će pisati neobične, čudne, tzv. mystery i horor priče.

Obitelj je preselila u Tuscon, vratila u Waukegan i tako nekoliko puta između 1926. i 1933. jer je tata tražio posao kad je Amerika upala u Veliku depresiju. Za Raya se odmah znalo čime će se baviti jer je već s 11 godina pisao priče. On je, reći će kasnije mnogi bio rođeni pisac.

Tjerani potragom za boljim životoma tata zai poslom, Bradburyjevi 1934. sele u Los Angeles  sa samo 40 dolara što pokriva stanarinu i hranu. No sreća ih je malo podragala jer tata, na sreću, nađe posao u kompaniji žica i kablova za 14 dolara tjedno. Obitelj je mogla odahnuti, a selidbom je mali Ray oduševljen jer obožava filmove a sad živi u filmskom gradu. Na koturaljkama juri Hollywoodom, mota se oko studija MGM i Fox, koji su samo nekoliko blokova udaljeni od kuće, uvlači se ili čeka ispred studija, u kina i na premijere pa je tako upoznao majstora za posebne efekte, vršnjaka Raya Harryhausena (koji će mu kasnije biti kum na vjenčanju) i legendarnog glumca Georgea Burnsa, tada velike zvijezde radija i vodvilja. Burns je i dao prvi posao klincu – pisao mu je šale za show.

Ray i Ray osim imena i godišta dijelili su ljubav prema “King Kongu”, filmu Kinga Vidora “The Fountainhead”, knjigama i prijateljevali su 70 godina. Ray je počeo skupljati autograme zvijezda kao što su  Norma Shearer, Laurel i Hardy ili Stanley i Olio, Ronald Coleman,  gledao je kako u kantinu idu Cary Grant, Marlene Dietrich i Mae West. Bio je to za njega raj.

U srednjoj školi Ray je u kazališnoj grupi i sanja o glumačkoj karijeri. Na sreću, kad imate dobre učitelje i profesore neki mogu prepoznati talent a to se Rayu i dogodilo. Reći će jednom kako su najveći utjecaj na njega, od živućih, imale dvije žene: Snow Longley Housh koj ga je učila poeziju i Jeannet Johnson koja ga je naučila kako napisati kratku priču.

Ray je maturirao 1938. ali nije mogao na fakultet – nije bilo novaca. To ga nije spriječilo. Danju je prodavao novine na uglovima ulica a noći provodio u knjižnici. Uz to je svaki dan pisao. Na pisaćoj mašini. Autodidakt će kasnije reći kako su ga odgojile knjižnice i kako ne vjeruje u koledže i fakultete. “Vjerujem u knjižnice jer studenti nemaju novaca. Bilo je vrijeme Velike depresije, i nismo imali novaca. No išao sam tri dana u tjednu u knjižnice punih deset godina” rekao je. “Ne možete naučiti pisati u školama. Koledž je jako loše mjesto za pisce jer učitelji uvijek misle da znaju više od vas – a ne znaju.” Čitao je sve redom. “Naučio sam napamet sve John Cartere i pročitao sve Tarzane” reći će jer je uronio u pozamašan opus Burroughsa.” Nema svrhe ići u školu ako ne idete u knjižnice”.

Uzori

Prvi mu je uzor bio Edgar Allan Poe kojeg je donekle i kopirao kad je do 18.e godine pisao horor priče. Fascinira ga Edgar Rice Burroughs i osim njegove serije o Tarzanu guta seriju “John Carter od Marsa”, ali guta i stripove. Ray naime crta, sam ilustrira ali i oslikava cijele tabele stripova. Dok je u rodnom Waukeganu provodio vrijeme u knjižnici Carnegie čitao je i H.G. Welesa, Julesa Vernea. Nacrtao je i napisao nastavak “Tarzana” sa samo 12 godina! Sa 17 čita Roberta A. Heinleina, Arthura C. Clarka i rane radove od Theodorea Sturgeona i A .E. van Vogta. No, osim Poea, najveći su na njega utjecaj imali H.G.Wells i Jules Verne. U 20.ima, sam je rekao, prestao je čitati žanr i proučava Alexandera Popea i pjesnika Johna Donnea. Ray je od malena  želio biti pisac pa je pitao već etablirane pisce poput Henryja Kuttnera, Leigha Bracketta, Heinleina i Henryja Hassea što i kako, a oni su Rayu zapravo postali mentorima. Heinlein je imao 31, (Bradbury je taman maturirao), bio je poznat i pisao je humanistički sci-fi što je Raya, kako je rekao, “izazvalo da postanem ljudski a ne mehanički”. I onda je krenulo…

U amaterskom su mu magazinu objavili prvu priču 1938., a sam je izdavao svoj magazin “Futuria Fantasia” u kojem je skoro sve članke i priče sam napisao, no izašlo je samo četiri broja. Prva priča za koju je dobio i novac (15 dolara) bila je “Pendelum” 1941. Potom je uspio objaviti i drugu priču, a za tiskanje treće “Homecoming” mogao je zahvaliti mladom asistentu urednika kojem se priča dopala. Zvao se – Truman Capote. Za tu je priču 1947. Bradbury dobio nagradu The O. Henry Prize. A tada (i sada) za kratku priču nema veće nagrade.

Napokon je, 1942. napisao priču “Lake” u kojoj se vidi njegov stil, a zaradio je 13.75 dolara). Godinu dana nakon toga dao je otkaz, odustao od prodaje novina i posvetio se pisanju. Ako nastavi niz zaradit će više od tate koji se ubija poslom.

Najboljom američkom kratkom pričom proglašena je 1945. Rayeva “The Big Black and White Game” a iste godine putuje Meksikom gdje skuplja indijanske maske za jedan muzej Los Angelesa. Izbio je rat, no odbili su ga zbog lošeg vida pa je počeo pisati i objavljivati sci-fi priče inspirirane Flash Gordonom. Bio je i u raznim radionicama za pisanje, učio, tragao, pisao, pisao…

Ljubav se dogodi i u knjižari

U jednoj knjižari u koju je redovito zalazio upoznao je 1946. Marguerite McClure koja je taman diplomirala na UCLA i radila za pultom. Zaljubili su se , vjenčali 1947. a iste u godine izlazi mu prva knjiga kratkih priča, “Dark Carnival”.  Brak je bio sretan, imali su četiri kćeri, Susan (1949), Ramonu (1951.), Bettinu (1955.) i Alexandru (1958.) i cijeli su život proveli zajedno, van svjetla reflektora čuvajući svoju intimu. Kažu da je to jedna od ljepših ljubvnih priča u svijetu knjiga i književnika.

Kad je objavio “The Martian Chronicles”, (Marsijanske kronike) 1950. Bradbury je zacementirao položaj najboljeg i vodećeg pisca SF-a. U knjizi je glavni junak odlučan kolonizirati Mars što, naravno, utječe na domaće stanovništvo, na Marsovce. Posljedica je nuklearni rat na Zemlji. Ovdje se, osim kritike zbog nuklearne histerije vidi i aneksioznost zbog mogućnosti da jednim pritiskom na gumb sve ode k vragu.Vidi se i vapaj za jednostavnijim životom, a reakcija je i na rasizam i cenzuru ali i strah od vanjskih politika velikih sila. “Kronike” je u rukopisu dao u knjižari sjajnom piscu i uglednom kritičaru Christopheru Isherwoodu na kojeg je naletio i koji je, pročitavši knjigu, napisao sjajnu kritiku.

Najpoznatiji roman, po kojem ga svi pamte i koji mu je donio svjetsku slavu napisao je u knjižnici Powell, na UCLA.  “Vatrogasac” je imao 25 000 riječi, kasnije je narastao na 50 000 a naslov je promijenjen u “Fahrenheit 451”. Cijena je bila 9,80 dolara jer je toliko morao platiti iznajmljivanje pisaće mašine – deset centi za pola sata, svih devet dana koliko mu je trebalo da napiše roman.

Tako je, u knjižnici koja mu je bila najveća škola, nastao distopijski roman “Fahrenheit 451”. Knjiga je postala klasik, čim je izašla. Nije nevažno da tada u Americi “vlada” ludilo McCarthya koji proziva i propituje sve i svakoga vrišteći kako su komunisti i kako rade protiv Amerike. Sam je pisac, pedesetak godina nakon izdavanja kultnog romana rekao kako je to i njegov apel protiv televizije koja nas odvlači od čitanja rekavši, “televizija će vam reći osnovne podatke o Napoleonu ali ne i tko je i što je on bio”. Nije Bradbury bio protiv tehnologije, ni televizije, ali je predvidio da će se ljudi ulijeniti. Televizija je bila sve popularnije i on je sam pisao scenarije za film i TV, ali se uvijek plašio da neka mašina ne prevlada, hajdmo to tako reći. Dobro je poznavao ljudsku narav. Što se adaptacija njegovih djel tiče, s nekima je bio zadovoljan, a s nekima nije.  “Marsovske kronike” su ga strašno razočarale pa je nakon toga inzistirao da ih piše sam. Shvaćajući kako se s televizijom može svašta izroditi na kraju je razvio svoju seriju koja je išla do 1992. Možda se neki sjećaju kada je na našoj televiziji išao The Ray Bradbury Theatre, (1986. do 1992.).

Napisao je i “Something Wicked This Way Comes” (Nešto nam se zlo privlači), “Maslačkovo vino” (Dandelion Wineu) i “Oproštajno ljeto” (Farewall Summer), te kratke priče: Bili su tamni i zlatnooki; Zvuk grmljavine (jedna od najstrašnijih priča ikada napisanih); Cijeli grad spava; Pamtiš li, Sascha?; Junior; Patuljak; Vjetar; Malo putovanje; Sakupljač smeća; Čovjek; Posjetitelj; Svatko tko je prijatelj Nicholasa Nickelbyja nije prijatelj moj; Bum! Mrtav si;  Čarobna kuhinja; The April Watch; The Homecoming; Sezona nevjerice; Truba za maglu; Djeca sutrašnjice; Mesija; Dragi Adolf; Ljubavna afera Laurela i Hardyja; Zvuk ljetne kiše; Usamljeni; Zmaj… Svestran kakav je bio napravio je crtić o povijesti letenja “Icarus Montgolfier Wright” koji je bio nominiran za Oscara. Bio je i “idejni konzultant” za niz edukacijskih, zabavnih  projekta pa je radio i za američki paviljon na World Fairu 1964. i Disneyevom “Spaceship Earth” te Disneyland parkovima u Parizu i Anaheimu. Kreativni je konzultant za niz stvari ali i Glendale galeriju u Los Angelesu te Horton Plazu u San Diegu – to su inovativni centri, shopping centri koje je koncipirao kao trg u nekom malom gradu.

Kao mnogo pisca tako je i Ray imao svoja pravila pisanja a glavno je bilo da je pisao svaki dan. Za to su kriva dva događaja: kad je imao tri godine mama ga je odvela u kino i gledali su horor verziju filma “Zvonar crkve Notre Dame” s legendarnim Lon Chaneyom, a drugi je kada ga je karnevalski meštar, neki Gospodin Electrico sa svojim elektro-mačem dotaknuo po nosu i rekao mu “Živi zauvijek”. Bradbury je kasnije pričao kako se osjećao čudno i prekrasno – jer je sreo gospodina Electrica i jer mu je otkrio budućnost. “Počeo sam pisati stalno.” Ali, počeo je učiti i izvoditi čarobnjačke trikove i da nije otišao u pisce bio bi, rekao je, mađioničar. U kazalištu je pak otkrio druge uzore: Shakespearea, Roberta Frosta, Steinbecka, Aldousa Huxleya i Thomasa Wolfea. Rado je navodio što je od kojeg pisca naučio i da, uvijek je rekao – “ja sam pisac fantazije”. Sve što mu se događalo akumulirao je, sve što je čitao sakupljalo se u njemu i  izlazilo kao knjiga ili priča bradburyjevskog stila. Kad je bio malen, upoznao je djevojčicu na plaži koja je ušla u ocean i iz njega nije izašla. Godinama kasnije, kad je pisao o tome, plakao je i, shvatio je, sve se nekako složilo. “Sve što sam vidio i čitao izlazilo je u priče”. Naravno, uz veliku porciju mašte.

Napisao je više od 30 knjiga i skoro 600 kratkih priča. Ali i pjesme, eseje, scenarije i kazališne komade. Za života je dobio  sve moguće nagrade. Najneobičnije je priznanje iz 1971. kad su  u njegovu čast astronauti Apolla 15 jedan mjesečev krater nazvali – Dandelion krater po romanu “Dandelion Wine”, “Maslačkovo vino”. Po Rayu su nazvali asteroid koji je otkriven 1992., a na zZemlji je osim nagarada dobio i zvijezdu, na Stazi slavnih.

Ray je imao i neke neobične navike. Nikada nije položio vozački ispit pa je ili vozio bicikl ili koristio javni prijevoz. Nije volio avione. S roditeljima je živio dok se nije oženio s 27 godina. Sa ženom je bio u braku 56 godina i jedina je žena s kojom je ikada izašao na čvenk, koju je poljubio i ljubio. Prijatelji su ga opisivali kao “jednostavno veselog i sretnog čovjeka” a s kim se sprijateljio ostao je prijatelj cijeli život. Osim Raya Harryhausena kojem je i za 90.-i rođendan na dodjeli počasne BAFTA-e održao dirljiv govor, bio je prijatelj s tvorcem “Star Treka” Geneom Roddenberryjem, ilustratorom Charlesom Addamsom s kojim je i surađivao.

Iako ga je pogodila “devastacija bolesti i smrti” koje su odnosile njegove prijatelje i dalje je bio veseo djedica i uživao u sitnicama, u svakom danu, svojoj obitelji i pisanju. Doživio je moždani udar 1999. koji ga je djelomično paralizirao pa je bio vezan za kolica a izgubio je i vid na jedno oko. No, i dalje je pisao. Čak je objavio esej za “The New Yorker” a inspiracija je bio – moždani udar. Esej je objavljen tjedan prije nego je Ray Bradbury umro. Nikada nije gnjavio ljude niti se jadao, znao je postati sentimentalan kad je gledao neki stari film. Bio je sretan čovjek. Volio je svoje djetinjstvo, volio je svoku obitelj, kasnije ženu, djecu i unuke, prijatelje i uživao u životu.

Kad je Hollywood priredio veliku feštu za Sergeja Bondarčuka, velikog sovjetskog režisera, gužva je bila strašna i ljudi su stajali u redovima ne bi li ugledali slavnog autora epske serije “Rat i mir” i predstavili mu se ili, po važnosti, bili predstavljeni. Bondarčuk je prolazio i pozdravljao uglednike, izmađu ostalog Johna Forda, Gretu Garbo a na kraju dugačkog reda je stajao Bradbury. Bondarčuk ga je ugledao preko glava svih u redu i požurio prema piscu – “Ray Bradbury, jeste to vi?”. Zagrlio ga je, uvukao u neku dvoranu, usput zgrabio bocu votke Stolichnaya, posjeo zbunjenog pisca za svoj stol  i cijelu večer razgovarao i zabavljao Raya. Svi veliki režiseri i filmske face koji su ostali na pol reda bez stiska slavnog Bondarčuka bili su šokirani i pitali jedan drugoga “tko je taj Bradbury?”. Bondarčuk je svakako znao.

Svi se slažu. Ray Bradbury bio  je veliki pisac, simpatičan i uvijek nasmijan čovjek, osoba nevjerojatne životne energije. “Imamo previše tehnologije”, rekao je misleći i na mobitele i na internet, “i ljudi se moraju riješiti mašina”. Zbog toga je paradoksalno da su ga posljednji puta, za života, spominjali u kontekstu objavljivanja elektronskog izdanja “Fahrenheita 451”. Sve koji su dolazili s tom idejom slao je, kako je sam rekao, k vragu no, ne potpiše li,  gotovo su ga ucijenili, neće mu produžiti ugovor. Imao je 90 godina i pristao je na kraju, ali samo ako knjižnice imaju ekskluzivno pravo da besplatno “skinu” knjigu. Njegovi izdavači i danas imaju samo jedan takav slučaj – s Fahrenheitom. Zato je sasvim razumljivo da je Bradbury bio aktivist koji se neumorno zalagao za javne knjižnice, pomagao sakupiti novac kako bi se spriječilo zatvaranje nekoliko kalifornijskih knjižnica zbog rezova u budžetu.  Za računala je mislio da su dobra ali se protivio elektronskim knjigama. Uzrujao se kada je Michael Moore iskoristio njegov naslov u dokumetarcu o adminstraciji Busha mlađega, “Fahrenheit 9/11”.

Umro je s 91 godinom, 5. lipnja 2012. Imao je osmero unučadi i  četiri mačke. Godine 2012. u Los Angelesu je ugao 5. i Flower street nazvan ugao Raya Bradburyja, a na dodjeli Oscara 2013. odavanje počasti preminulom piscu i scenaristu izazvalo je ogroman pljesak.

I da, na nadgrobnom kamenu, a mjesto je za svoj grob sam izabrao, piše ovo: Ray Bradbury, autor “Fahrenheita 451”

Potražite pjesmu “The Veldt”, umjetnika deadmau5, koja je inspirirana Bradburyjevim kratkim pričama, a pjesmu “Groon na  https://vimeo.com/49873749

 

 

 

 

Sandra Veić Sukreški

Komentari 2

Odgovorite

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.