Još malo zanimljivosti o Gabriel García Márquezu – ako vas još nismo uvjerili da ga čitate.

Ako vas još nismo uvjerili da pročitate Marqueza dodat ćemo: Čileanac i Nobelovac Neruda rekao je kako je GGM “najveće otkriće na španjolskom jeziku od Don Quixotea” a ugledni je američki kritičar rekao kako je “jednim skokom Márquez zauzeo mjesto uz Grassa i Nabokova.” Stvarno ga trebate čitati, a evo nekoliko zgodnih priča koji vas možda uvjere da postanete član kluba poklonika velikoga Gabe.

Primajući Nobelovu nagradu Márquez je rekao:

“Usuđujem se misliti kako je ova preuveličana stvarnost, a ne samo literarna ekspresija ona koja zaslužuje pozornost švedske Akademije za književnost. Stvarnost ali ne ova na papiru već koja živi u nama i određuje sve trenutne, od mnogih naših dnevnih umiranja, ona koja njeguje izvor nezasitne kreativnosti prepune tuge i ljepote, od koje je ova lutajuća i nostalgična kolumbijska satkana, ali je i jedan kod više, izdvojena srećom. Pjesnici i prosjaci, glazbenici i proroci, ratnici i skitnice, za sva ta bića neobuzdane stvarnosti, moramo zamoliti samo malo mašte, jer naš je ključni problem pomanjkanje konvencionalnih sredstava koja bi naše živote učinila uvjerljivijima. To je, prijatelji moji, srž naše samoće.”  

Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu švicarske banke, Márquez je kupio, danas vrlo cijenjene, kolumbijske novine Cambio kojima je s 15 000 primjeraka naklada odmah skočila na 50 000.

U proljeće 1999. je obolio od ne-Hodgkinova limfoma. Terapija je bila uspješna, a Márquez se bacio na posao iz straha da neće završiti sve što je naumio.

U jesen 2002. objavio je prvi dio autobiografije “Živjeti da bi se pripovjedalo” a prvih 50 000 primjeraka prodano je u svega dva tjedna. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955. objavljivanjem prve priče. Knjiga otkriva porijeklo likova i pripovijesti iz “Sto godina samoće”, “Pukovniku nema tko da piše” ili “Kronike najavljene smrti”. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja kultnog romana, a treći o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, od Castra do Clintona. 

Kao novinar zapadao je u sukobe s vlastima pa je postao najpoznatijim kolumbijskim prognanikom. 

U braku je od 1958. s Mercedes inače unukom egipatskog doseljenika i ona je njegova spona s realnim svijetom. Imaju dva sina. Rodrigo živi u Los Angelesu i TV je i filmski scenarist i režiser, a Gonzalo je grafički dizajner i živi u Mexico Cityju.

Márquezovi žive u Mexico Cityju ali i nekoliko drugih gradova u kojima imaju uvijek isto namještene “domove” – u  Cuernavaci, Barceloni, Parizu, Havani, Cartageni i Barranquilli, na karipskoj obali, kako bi u svakom, gdje god bio, mogao pisati.

Kad je pisao “Sto godina samoće” zatvorio se u sobu i pisao svakodnevno punih 18 mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobi i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje te je na kraju založio preostale stvari u kući da bi mogao poslati rukopis izdavaču. Mercedes je uzimala hranu na dug  a dugovali su i stanarinu. Krenuli su na plažu s djecom kad je Gabi sinulo nešto. Okrenuo je automobil, odjurio kući i napisao “Sto godina samoće”.

Sebe smatra novinarom koji piše fikciju. 

Srednje ime njegove bale je Iguaran. Otac mu je bio umirovljeni pukovnik. 

Studirao je, na nagovor obitelji, pravo ali nije završio.

Njegovi su najdraži pisci bili Virginia Woolf, Sofoklo, Faulkner, Kafka, Joyce i Hemingway. 

Piše na macintoshu !

Ustaje u pet ujutro, do sedam čita knjigu, odjeva se, pročita novine, odgovori na poštu, i “bez obzira na sve” sjedne i piše do 14.30 kada se pridružuje obitelji na ručku. Poslije ručka više ne sjeda za Mac već poslijepodne i večer posvećuje obitelji, sastancima i prijateljima.

Svi ga, u zemljama španjolskog govornog područja zovu Gabo ili el maestro a u Kolumbiji ga zovu i  Nuestro Nobel, naš Nobelovac jer, kako kaže Gabov prijatelj, “u zemlji koja je otišla k vragu Gabo je simbol našeg nacionalnog ponosa.”

 Na slikama: Gabriel  sa ženom, Mercedes. Gabriel  koji se odjeva za primanje Nobelove nagrade. Stariji Gabriel. Nekoliko naslovnica knjige Sto godina samoće. 

Uskoro mu je rođendan –  6.3. i napunit će 87 godina.

Sandra Veić Sukreški