15 49.0138 8.38624 arrow 0 bullet 1 4000 1 0 horizontal https://citajknjigu.com 300 4000
Čitaj knjigu | Izvrsna stranica za knjigoljupce i sve one koji će to tek postati.

Gdje su pokopani Englezi, jedna Amerikanka i jedan Rus?

December 2, 2014
1879 Pregleda
  Englezi smrt shvaćaju jednostavnije. Nema velikih spomenika već samo ploča s imenom ili nadgrobni spomenik, ali bez grobnice u, recimo, mramoru. Imaju spomenike (stoje uspravno), tzv. slants (spomenik, malen zakopan), markere (obična ravna ploča), i benches (klupa na kojoj...

 

Englezi smrt shvaćaju jednostavnije. Nema velikih spomenika već samo ploča s imenom ili nadgrobni spomenik, ali bez grobnice u, recimo, mramoru. Imaju spomenike (stoje uspravno), tzv. slants (spomenik, malen zakopan), markere (obična ravna ploča), i benches (klupa na kojoj su uklesani podaci). Većina se pisaca odlučila za jednostavno obilježene grobove, ali ima i iznimki. Cijelo je more ljudi koji obilaze grobove svojih najdražih pisaca i na razne načine zahvaljuju na knjigama koje su ih tješile, osvajale, naučile..

William Shakespeare

Kad vam netko spomene Shakespearea onda se sjetite i mjesta Stradford-upon-Avon u kojem je rođen i umro. Naravno da iz svakog kuta gradć vrišti ime ovog slavnog pisca. Možda nije vjerovao onima koji bi mu mogli napisati epitaf pa ga je napisao sam. Umro je od nepoznate bolesti, imao je groznicu a neki tvrde da je to bil tzv. “nova groznica” kako su zvali tifus. Oko uzroka još spore, ali sigurno znamo da je umro s 52 godine što je za vrijeme u kojem su “divljale” bolesti poput kuge, sifilisa, tifusa, tuberkuloze, ospica, malarije, diezenterije, ali i skorbuta i kad se umiralo od rane i zubobolje bila sasvim pristojna starost. Uz njegov je grob i onaj njegove žene Ann i muža njihove unuke. Natpis je zpravo proročanstvo i kletva koja će baciti prokletstvo na onog “tko kosti pomakne a blagoslovljen onaj koji ih poštedi”. Piše ovko:

Good friend for Jesus sake forbeare,/To dig the dust enclosed here./Blessed be the man that spares these stones,/And cursed be he that moves my bones.

zapravo, piše ovako:

Good friend for Jesus sake forbeare,/To digg the dust encloased heare./Blest be ye man yt spares thes stones,/And curst be he yt moves my bones.”

Kletva i praznovjerje ili ne, Will i danas počiva tamo. Englezi se s tim stvarima ne šale za razliku od preko-kanalskih susjeda. Naravno da i ovdje ima nevjernika koji na spominjanje kletve samo odmahnu rukom. Znanstvenici su dali službeni zahtjev negdje 2011. da im se dozvoli ekshumacija Willova tijela kako bi ustanovili kako je i od čega umro. Ideja je bila da pomoću kompjuterske tehnologije pregledaju tijelo u 3D. Dakle, bez micanja kostiju. Želja im je da forenzika “otkrije” kako je umro po mnogima najslavniji pjesnik i pisac, a do 2016. kad će biti 400 godina od njegove smrti. Iza toga stoji profesor Thackeray s johanesburškog univerziteta koji je već uzbunio englesku javnost kad je 2000-ih koristeći moderne forenzične tehnologije “pregledao” 24 lule koje su bile u zemlji negdašnjeg Willovog vrta. Rekao je kako su to lule kojima se pušila trava koja se, nota bene stoljećima uzgajala i u Britaniji. To je razbjesnilo obožavatelje jer Will “ne bi mogao napisati sve te divne stvari kao ovisnik”. A ne možemo sasvim ozbiljni biti pri pomisli da je Shakespeare “naduvan” pisao.

Cirkus je ispao i s Willovom posmrtnom maskom koju su našli 1842. u dućanu nekog krpara u Njemačkoj. Ispitivana je nebrojeno puta, a problem je što se zapravo ne zna kako je Will izgledao. No i maska i neki portreti pokazuju napuhnuti lijevi kapak što bi ukazivalo na rijedak oblik raka tzv. Mikulicz sindrom. No, to su za sada sve ngađanja.

Roald Dahl (https://citajknjigu.com/?s=roald+dahl+) umro je 1990. Pokopan je na groblju St. Paul u Great Missendenu u Buckinghamshireu. Njegova je unuka rekla kako su mu napravili “vikinški sprovod” jer je spaljen s tenisicama, bocama dobrih burgundaca, čokoladama, olovkama HB i cirkularnom pilom. Do groba vode stope BFG, Velikog prijateljskog diva, lika iz jedne od njegovih knjiga.

Ograda oko groba Benjamina Disraelia koji je umro 1881. plave je boje. Jako, jako plave boje. Disreali, književnik i političar, dva je puta bio premijer Engleske. Pokopan je u Buckinghamshireu, na groblju St. Michael u Hughendenu, a možda je i jedini kojem je kao podaniku kraljevska glava podigla memorijalnu ploču u župnoj crkvi. Pokraj nje su i insignije obješene o zid.

Emily Dickinson američka je pjesnikinja koju mnogi Amerikanci znaju naizust. Nije čudno jer je i danas jedna od najomiljenijih i svakako najvećih američkih poetesa. Ona koja je za života, u 56 godina, objavila samo sedam pjesama poslije smrti ostavila je blago – preko tisuću pjesama. U tri je knjige izašla zbirka “The Poems of Emily Dickinson” tek 1955.  no kod nas je jako malo prevođena. Nosila je uvijek bijelo, povukla se iz javnosti, a toliko se o njoj ne zna da je i danas jedna od najizučavanijih osoba. Pogreb je bio skroman i nije dugo trajao, a njen je prijatelj pročitao pjesmu Emily Bronte “Moja duša nije kukavica” koju je Emily voljela. I kovčeg je bio bijele boje, ali ga do groba nisu dovezli već prenijeli kroz polje zlatica. Na nadgrobnoj je ploči ime je i prezime, datum i – “called back”:  to su riječi koje je napisala u posljednjem pismu svojoj rođakinji: “Mala rođakinjo, Called Back, Emily”. A riječ je o poznatom romanu Hugha Conwaya kojeg je ona jednom opisala kao impresivnom. Na prvom je spomeniku imala samo inicijale “EED” ali je njena nećakinja kasnije stavila ime, prezime, datume i taj “called back”. Dakle, ona je u posljednjem pismu preporučila knjigu. Nešto kao “Čitaj knjigu” iz 1886.

Daniel Defoe (https://citajknjigu.com/?s=daniel+defoe+) kojeg smatraju ocem novinarstva umro je siromašan i u bijegu pred dužnicima. Njegov je spomenik veleban pa je nakon smrti hvaljeniji i svakako priznatiji. Više možete pročitati na blogu “Čitaj knjigu”.

James Joyce pokopan je u Zurichu, s voljenom ženom Norom Barnacle. Nedaleko je Zoološki vrt… A zašto Zurich? Sam se Joyce prognao tamo nakon političkih previranja u rodnoj Irskoj 1902. a nakon što su živjeli u Trstu i Parizu Umro je nakon neuspješne operacije čira koji je perforirao – prvo se dobro oporavljao da bi mu se slijedećeg dana stanje pogoršalo i James je pao u komu. Kratko se probudio, oko dva ujutro i zamolio sestru da pozove Noru i sina, ali je ponovo izgubio svijest. (posljednje riječi su mu bile: “Does nobody understand?”). Nora je s malim jurila prema bolnici, ali je James umro 15 minuta poslije poziva. Koliko god je Nora pokušala prebaciti tijelo u Irsku, irska je vlada odbila njen zahtjev. Tako su zauvijek u egzilu ne samo James i Nora već i njihov sin Giorgio pokopan ovdje 1976. Na pogrebu je švicarski tenor Max Meili pjevao “Adio terra, adio cielo” (Zbogom zemljo, zbogom nebo) iz Monteverdijeve “L’Orfeo”, a nijedan od dvojice irskih starijih diplomata koji su tog dana bili u Zurichu nisu došli na sprovod. Do groba je kip pisca koji sjedi, prekiženih nogu rukom se drži za bradu, razmišlja i drži cigaru. Malo dalje počiva Nobelovac Elias Canetti. Obojica su na Friedhof Fluntern, groblju do kojeg vozi tramvaj broj šest. A lavovi? Da, Nora je rekla kako je to mjesto dobro za grob njenog Jamesa koji će tako moći uživati u rici lavova. Kažu, posjetitelji da baš nikada nisu čuli riku lavova.

Ted Hughes pokopan je 1998. u Nacionalnom parku Dartmoor u Devonu. Dvorski je pjesnik umro 1998. i nakon kremiranja pogreb je održan u krugu najbliže obitelji. Sasvim razumljivo, jer je gomila razjarenih Plath-fanova bila u stanju zagorčati mu i posljednje dane. Hughesa nikada nisu prestali zaista strašno mrziti što je Sylviu, kako misle, otjerao u smrt. Pepeo Teda Hughesa prosuli su na udaljenom djelu Dartmoora, nedaleko od izvora rijeke Taw. Velika je granitna stijena stavljena na mjesto s uklesanim imenom i datumima rođenja i smrti. Na pogrebu je pročitano nekoliko pjesama, dvije od Hughesa i onda od Dylana Thomasa: “Do Not Go Gentle Into That Good Night” (Ne idi nježan u tu dobru noć, starost nek gori i vrišti na zalasku dana; Krikom, krikom protiv smrti svjetla….”) a pročitao ih je kolega pjesnik, Seamus Heaney. Hughes je 2011. dobio i memorijalni kamen u Westimster Abbeyju, u tzv Kutku pjesnika, Poet’s Corner. Iznad njega je T.S. Eliot. No oznaku na vrištini mnogo su puta razjareni poklonici Sylvie jednostvno razbili maljem, izgrebli ili već nekako uništavali.

Njegova nesretna žena Sylvia Plath (https://citajknjigu.com/?s=sylvia+plath+), od 1963. kad se ubila, počiva na groblju crkve Heptonstall u zapadnom Yorkshireu u Engleskoj. Za života nije postigla slavu iako je vidjela prvo izdanje svog romana “Stakleno zvono” (Bell jar) koje je izašlo mjesec prije nego se otorovala plinom. Njena je “Ariel” najpoznatija zbirka pjesama bila tek u rukopisu. Samo je osam ljudi bilo na njenom pogrebu, a danas je gotovo svakim danom sve više posjetitelja. Na nadgrobnom je kamenu uklesano: “Čak i usred strašnog plamena – zlatni lotus može biti posađen”. Te je riječi za nju odabrao Ted Hughes. Ova rečenica je iz romana “Put na zapad” budističkog književnika iz 16. stoljeća, Wu Ch’eng-Ena ili, na hinduskom Bhagavada Gitae. Nebrojeno je puta s njega izgrebeno “Hughes” tako da je samo ostalo Sylvia Plath. (St Thomas the Apostle graveyard, Church Street, Heptonstall, West Yorkshire, HX7 7NT.) Od kako su stavljena brončana slova, tamo su i ostala.

Percy Shelley počiva u Rimu na protestantskom  groblju, cimitero Acattolico. Mladi se, lijep i talentirani pjesnik utopio u morskoj oluji, s prijateljem i mornarom, a danas će mnogi reći da je smrt bila čudna: ili su ga ubili misleći da je Byron, ili zbog politike ili su bili gusari ili je neki ribar slomio njegov brod (jer se vidjelo da je njegov čamac udaren od većeg broda). Sigurno je jedino da se podigla nenadna i velika oluja. Tijela su našli kasnije, kad ih je more izbacilo i morali su pjesnika kremirati na plaži zbog strogih zakona o karanteni. Zbog istog zakona žena Mary Shelley nije smjela biti na pogrebu. Potom je ekshumiran i prebačen na “bolje mjesto”. Kod Mary je nakon njene smrti nađena omotnica s pepelom – to je pepeo Shelleyevog srca koje nije izgorjelo i koje  je na onom spaljivanju na plaži ukrao prijatelj.

Mary (Wollstonecraft) Shelley koje je umrla 1851. pokopana je u Bournemouthu, između roditelja, iako mamu skoro da i nije znala, a od oca se udaljila. Tijela roditelja prenijela je s londonskog groblja Old St. Pancras a bizarno je ovo: uz njen nadgobni spomenik, u koji je tada bilo uklesano samo ime njene mame, udvarao joj se Percy Shelley. I njegovo je srce s njom u grobu. (St Peter’s Churchyard, Bournemouth, Dorset BH1 2EE). Žena koja je izmislila Frankensteina tako počiva sa srcem svog muža.

Orwell, (https://citajknjigu.com/?s=orwell) odnosno Eric Arthur Blair počiva na groblju Svih svetih, All Saint’s u Sutton Courtnay, u Oxfordshireu. Želio je da ga pokopaju na groblju seoske crkvice i da mu na grobu piše ime s kojim je rođen. Nema Orwell, nema stiha. Baš kako je htio. Na vratima  crkve doduše pišu uputstva kako do groba doći i napisano je pod kojim je imenom pokopan.

Rudyard Kipling, (https://citajknjigu.com/?s=rudyard+kipling+) kremiran je u Golders Greenu u Londonu, a sahranili su ga u Westminster Abbeyu pokraj, T.S. Eliota. Njegov lijes nosili su premijer, admiral, ravnatelj Cambridgea. Isti je dan pokopan kralj George V. kojem se Rudyard divio, a nakon njega je na isti način pokopan i T.S. Eliot.

Svašta se piše o Lewisu Carolu, ali njegov je grob kao iz neke bajke. U Surreyu, u mjestu Guildford na groblju Mount pokopan je matematičar i pisac koji nam je dao Alice i Zemlju čudesa, a nakon što je dobio upalu pluća što se pokazalo početkom influenze. Uvijek je na grobu zasađeno drugačije cvijeće, ovisno o godišnjem dobu.

J. R. R. Tolkien počiva u Oxfordshireu, Engleskoj. Na jednostavnom je spomeniku urezano njegovo ime i – Beren. Ispod imena Edith, njegove žene urezano je Lúthien. Profesor engleskog jezika na Oxfordu, specijaliziran za starije oblike engleskog tj anglosaksonskog do 1066., član grupe Inklings u kojoj je bio i C. S. (Narnia) Lewis dao je ugravirati ove dvije riječi. Ženu Edith oženio je čim je napunio 21 godinu i bio punoljetan jer je bila starija od njega i njegovim roditeljima neprihvatljiva. Ali imali su sretan brak, trojicu sinova i zajedno su proveli 60 godina. A što znače ta imena koje je dao uklesati? Lúthien je najljepša vilenjakinja u Međuzemlju, princeza koja se zaljubi u Berena, smrtnika. Nakon njegove pogibije smiluje se im Mandos i povrati Berena a njoj da smrtnost. Umrli su zajedno, ostarjeli, baš ko i Tolkienovi.

Grob u Novom Meksiku – bez  pisca

Englez David Herbert ili D. H. Lawrence  umro je od tuberkuloze od koje je cijeli život bolovao. Kremiran je i pepeo je trebao biti prenesen u Ameriku gdje je njegova žena napravila kapelicu na ranču Kiowa u San Cristobalu u Novom Meksiku. No, čovjek koji je urnu prenosio iz Europe od straha da ne bi imao problema s carinom istresao je pepeo iz urne u more s broda, negdje između Villefranche i Marseillesa. U Americi je napunio urnu s nekim pepelom i donio udovici. D.H. je želio da mu pepeo prospu po poljima Francuske, blizu Rajne, no završio je u moru. Poklonici koji putuju na ranč kako bi stavili cvijet na Davidov grob ne znaju da tamo ne počiva veliki pisac.

William Golding (https://citajknjigu.com/?s=william+golding+) pokopan je ispod starog drveta tise na groblju crkve Holy Trinity u Wiltshireu, Engleskoj. Njegov prvijenac “Gospodar muha” odmah je bio bestseller u Britaniji, ali ne i u Americi. No s vremenom je njegova knjiga postala rival “Lovcu u žitu”. Lijepo je mjesto tamo gdje počiva Golding, taman za čovjeka koji je najpoznatiji roman smjestio na prekrasan, ali izolirani otok. Natpis “It is the star to every wandering barque” iz Shakespeareovog je soneta 116.

Vladimir Nabokov, mislili smo, imat će barem jednog leptira uklesanog na grobu. Ali, nema. Pokopan je u Švicarskoj, na groblju de Clarens u Montreuxu. Rus kojeg Sovjeti nisu voljeli i koji je “Lolitom” šokirao zapad počiva ovdje. No nije ga lako naći jer Švicarci kao i da ne znaju da je ondje. Tako barem tvrdi jedna obožavateljica koja je u Zurich doputovala između ostalog i da posjeti njegov grob. Nabokov je s obitelji živio u Švicarskoj, u hotelu Monterux Palace i od tamo išao na svoje ekspedicije u potrazi za leptirima. Rus koji je pisao na engleskom na kraju je živio u Švicarskoj i to u djelu u kojem se govori francuski. Uvijek spominjan i slavljen do danas počiva tamo i nitko nije poželio premjestiti ostatke ili u Ameriku u kojoj je postao slavan ili u rodnu Rusiju.

Aleksandar Puškin je s 37 godina ubijen u dvoboju pištoljem. Pokopan je u Puskinskie Gory, na groblju manasitra Svyatogorsky. Osnivač moderne ruske književnosti kojeg smatraju najvećim pjesnikom Rusije strašno je bio osjetljiv na svoju čast. Za života se borio u 29 dvoboja. Onaj koji ga je došao glave bio je s francuskim časnikom Georgesom-Charlesom de Heeckerenom d’Anthesom koji je pokušao zavesti Puškinovu lijepu i mlađu ženu Nataliju (koju je pisac upoznao kad je imao 29 a ona samo 16 godina). Natalija je bila ljepotica, obožavana i od cara i krda mušakaraca, a izgleda da se s Francuzom spetljala. Puškinovi su imali četvoro djece (današnji potomci žive po cijelom svijetu – od Velike Britanije, Njemačke, Belgije i Amerike, a jedna se unuka udala u britansku kraljevsku obitelj) no to nije priječilo Nataliju da flerta i uživa u pažnji muškaraca. Puškin je sumnjao da mu žena nije vjerna, a da stvar bude gora, Francuz je bio njen šogor. Obojica su ranjena, no Puškinu je prostrijeljena slezena i dva dana kasnije je umro. Kako se car bojao političkih demonstracija na pogrebu, pjesnika su pokopali u malom i intimnom krugu obitelji i prijatelja – u tajnosti su ga u ponoć prebacili i pokopali na majčinom imanju.

Puškina je obožavao Henry James i na njega je jako utjecao iako većini zapadnjaka ovaj sjajan Rus nije bio poznat. No, James, velika figura tzv transatlantske književnosti bio je veliki Puškinov poklonik. Nikada se James nije ženio i navodno je bio zaljubljen u rođakinju, ali kako se stravično plašio seksa nikada joj nije rekao što osjeća. Proglasio se “neženjom” a kasnije, nmnogo kasnije se iz pisama i dnevnika razaznalo da je možda bio homoseksualac. Postoji i sumnja da je uslijed ozlijede bio impotentan. Kada je imao 56 u Rimu je upoznao 27 godišnjeg kipara i pisma koja mu je pisao podjednako su prepuna emocija kao i ona koja je pisao nekolicini prijatelja i prijateljica. Njegov “Portet jedne dame” i “Krila golubice” smatraju se velikim američkim romanima a “Okretaj zavrtnja” morate pročitati, ali samo ako imate dobre zalihe hrabrosti jer je priča horror od koje vam svaki šum u kući lomi živce. Iako je godinu pred smrt postao britanskim državljaninom Amerikanci nisu tražili da ga se “vrati doma”. Umro je od moždanog udara 1916. i pokopan je u (britanskom) Massachusettsu, na groblju Cambridge u istoimenom gradiću, u okrugu Middlesex. Zato i piše: “Pisac i građanin dvije države, interpreta svoje generacije s obje strane mora” te datum rođenja u New Yorku i onaj smrti, u Londonu.

Bram Stoker izmislio je Drakulu (iako mi znamo da je vampir, prvi onaj naš, iz Istre, Juraj Grando.) Umro je 1912. od sifilisa u 65. godini i pokopan u Londonu, na groblju Golders Green. Irac koji je pisao kratke priče i novele danas je najpoznatiji po gotičkoj priči iz 1897. Za života je bio poznatiji kao osobni tajnik Henryja Irvinga s kojim je i proputovao svijet iako nikada nije došao do Europe, a kamo li istočne Europe u koji je smjestio svoj roman. Istina, proučavao je nekoliko godina folklor, priče, legende i mitologiju. Njegov je grob na miru ali je njegov roman o grofu Drakuli u velike nevolje uvalila groblje St. Mary u Whitbyju jer je Lucy Westenra, nevina žrtva u knjizi postala žrtvom Drakule u tom mjestašcu. Tako je “mjesto radnje” u kojem je Stoker proveo jedno ljeto s obitelji postalo omiljeno okupljalište mladih “gotičara.” Naime, Mina u šestom poglavlju opisuje Whiteby. Uz to  je na jednom nadgrobnom spomeniku pomalo jeziva lubanja i kosti što je pisca, misli se nadahnulo. Sasvim dovoljno da klinci, gotici zaposjednu groblje. Od 1994. tu se održava i Whitby Gothic Weekend (oko Svih svetih i u travnju svake godine) koji donosi dobru zaradu pubovima, restoranima, gostionima, svratištima i hotelima. Je, to ne paše crkvi i sada je na groblje teško doći, a postavljene su kamere. Roman koji je Bram napisao 1897. vrlo je slobodno interpretiran u stotinama filmova. Kada je režiju preuzeo Coppola i 1992. snimio “Bram Stokerov Drakula”, daleko vjerniji knjizi, snimio je horor, ali i dirljivu ljubavnu priča sa sjajnim glumcima (Gary Oldman, Wynona Ryder, Anthony Hopkins, Keanu Reeves a jedna je vampirica tada nepoznata Monica Belucci). Groblje je ponovo ušlo u modu i naravno da dolaze gotičari što je nekima simpatično a nekima nepodnošljivo jer sjednu, a na pokoji grob neki i legnu. Ali kako ne rade ništa drugo svima je jasno da je za gospodarstvo dobro imati ovu, ciljanu, grupu turista.