Djeca džakarandinog drveta – Sahar Delijani

U mojoj omiljenoj sarajevskoj izdavačkoj kući buybook pronašla sam fascinantnu priču o postrevolucijskom Iranu uz žestoku optužbu tiranije koja je svima, ali i mnogim mladim ljudima, u godinama kada su trebali raditi, stvarati obitelj i biti najproduktivniji u svojoj domovini ostavila trajne i mučne ožiljke. Ti ožiljci ostavili su trag i na njihovoj djeci . Ovaj potresan roman, vrlo poetski napisan, panorama je nekoliko generacija ali i velika izjava ljubavi prema ljudima koji su ostali u svojoj domovini. Na kraju ovo je priča o životu, smrti, progonima i opstanku. Ali i kako čovjek ne osjeća zauvijek ni bijes, ni tugu, ni stid nakon što vrijeme učini svoje. Jednostavno mora sve to preživjeti i “probaviti”.

Priča prati majke, očeve, djecu, i ljubavnike, u postrevolucijskom Iranu, od 1983. do 2011. godine, od kojih su neki povezani obiteljskim  vezama, a drugi naletom povijesnih zbivanja. Opisuje najbolje čuvanu tajnu postevolucionarnog Irana – smaknuća političkih protivnika 1988. Ne samo da pratimo likove žrtava već i njihovih obitelji s najviše uperene pažnje na – djecu. Roman pokušava opisati genezu diktature, kako počinje, kako djeluje na ljude i što znači oduprijeti se takvom nasilnom sistemu. Po meni, Sahar je uspjela u tome a dokaz više je što je roman preveden na 27 jezika i objavljen u 75 zemalja.

Knjigu sačinjava sedam pripovjedača koji svaki daju drugačiji pogled na ono što se događa. Prvi dio kjige opisuje život političkih aktivista koji su pohapšeni i zatvoreni 1980ih godina. Dolazak na vlast novog islamskog režima opisan je kroz živote likova, djece koja se rašaju u zatvorima ili gledaju kako njihove roditelje odvode u zatvor. Tu djecu odgajaju bake, djedovi, tete. Drugi dio romana opsiuje događaje 20 godina kasnije, za vrijeme protesta oko izbora i Iranskog Zelenog pokreta. Ona djeca, rođena u prvom djelu knjige sada su, 2009. odrasli mladi ljudi i moraju se suočiti s vlastitim odlukama. Neda, Omid i Sheida su samo tri lika među mnogobrojnim licima i likovima ovog romana a počinje 1983. kada Azar u teheranskom zatvoru Evin rađa kćer Nedu. Malo biće “s okruglom glavom i čudesnim plavocrnim očima” u njenom je zagrljaju provelo samo tri mjeseca. Sve dok u predvečerje nisu zaškripala vrata ćelije i netko je povikao Azaraino ime. Vrata su bila dovoljno otvorena da dijete prođe. Drhtave ruke mlade žene pružile su se kroz taj otvor. Prvo su držale malo tijelo koje je nosilo život. A zatim su bile prazne. Četiri godine kasnije, na drugom kraju Teherana, trogodišnjem Omidu su uhapsili roditelje…

Možemo zaključiti da je ovo roman s biografskim elementima iz života spisateljice Sahar Delijani  koja je rođena 1983. u Teheranu,  u zatvoru Evin, nakon što su njezini roditelji, politički aktivisti, bili uhićeni. Njena je majka provela dvije i pol a otac četiri godine u zatvoru. Očev mlađi brat, stric pogubljen je i pokopan 1988. u nekoj od masovnih grobnica, kao i  4485 Iranaca.

Evin inače zovu i Evin University zbog broja političkih zatvorenika – intelektualaca koji su od 1979. bili ovdje zatvoreni.

Sahari, njenog starijeg brata i rođaka podigli su djed i baka te teta dok roditelje nisu pustili iz zatvora. Većina tog iskustva u i van zatvora Evin Sahar je utkala u svoj prvi roman.

Godine 1996., obitelj je napustila Iran i otišla u SAD. Sahar, nakon što je diplomirala komparativnu književnost na Sveučilištu u Kaliforniji, Berkley, 2006. sa suprugom se preselila u Italiju, gdje i danas živi. Nakon brojnih objavljenih  pripovijetki  “Djeca džakarandinog drveta ” je njezin prvi roman.

“Fascinantan roman Sahar Delijani žestoka je optužba tiranije, dirljiva počast onima koji nose ožiljke od nje, i veličanje vječne ljudske čežnje za slobodom.”

Khaled Hosseini

Odlomak iz knjige:

To nije bilo mjesto za sreću. To je bio Evin. Mjesto straha, sumornog, ključalog, vatrenog straha. Ako Azar želi zadržati dijete, to znači da se više ne boji; vrijeme je da joj oduzmu dijete.

“Već smo pozvali tvoje roditelje. Dogovori su napravljeni.” Sestra je malo podigla prst. “Sad možeš ići.”

Azar je ustala. S druge strane vrata su dvije Sestre, koje su čekale da je vrate u ćeliju, razgovarale. Nešto u vezi s večerom, o kupovini hljeba, dječijim domaćim zadacima. Azar je pružila ruku prema kvaki. Vrtjelo joj se u glavi. Nešto joj je izašlo iz usta. Nije znala je li to bio jecaj, kašalj, kapi pljuvačke. Čula je grmljavinu u daljini. Pritisnula je kvaku.

Poslije tog dana, prestali su joj davati lavor s toplom vodom da opere dijete.

Džakaranda (jacaranda) je drvo koje raste u tropskoj i suptropskoj klimi Srednje i Južne Amerike te Kubi, na Bahamamia. Ima je u Aziji, osobito u Nepalu. Guarani su ovo čarobno drvo nazvali po svojoj riječi za – miris. Naraste do 2o, 30 metara u visinu, ljubičastog je cvijeta.