Čitati memoare, biografije i autobiografije – moja najveća strast.

Od svih književnih žanrova su mi najdraže biografije, autobiografije i memoari svih vrsta. Volim čitati priče ljudi koji su se borili s teškim bolestima, koji su imali teške živote, ali i onih koji su prošli kroz druge vrste katastrofa: razvod, oduzetost, ovisnost i drugo. Nekako si uvijek mislim da će mi koristiti to njihovo stečeno znanje koje su dobili uz toliko boli a ja ću kroz njih proći čitajući bez svih tih istih muka. Jer svi se nadamo da određene oblike duboke mudrosti nikada nećemo morati steći vlastitim iskustvom. Puno je lakše nesreće i gubitke iskusiti posredno.

Mnogi misle da je deprimirajuće čitati o tuđim porazima, nesrećama i razočarenjima. Ali nije. Tužno je ali na kraju mene to ipak razvredrava. Zahvaljujući čitanju tih dijela, osvještenije osjećam zahvalnost za svoj svakodnevni život i za svoju sreću.

Vrlo često takva dijela započinju opisom trenutka kad se je nečiji život preokrenuo naglavačke ili tragično završio. Zajednička tema religije i filozofije, ali i memoara katastrofe jest podsjećanje na potrebu potpunog i zahvalnog življenja u sadašnjem trenutku. Svi počnemo cijeniti ono što imamo tek kad nas snađe kakva nevolja ili patnja. Možda se pitamo je li pogrešno osjećati utjehu nakon čitanja o tuđim tužnim događajima? S jedne strane ta je neugodna usporedba jeziva – pomalo iskorištavanje tuđe patnje, koliko god bilo dobronamjerno. Ali osjećaj sretnog olakšanja, koji proizlazi iz uviđanja vlastite sreće je ustvari ono što većina tih autora želi stvoriti i u tome uglavnom uspjeva.

Osim toga volim autobiografije i memoare koji upozoravaju na prikrivene ili tabuizire nehumane strane ljudskih društava, autobiografije koje uznemiruju, zahtijevaju djelovanje, čiji su pisci, ali i recenzenti i izdavači, riskirali život objavljujući ih. Primjerice: Waris Dirie, “Pustinjski cvijet”; Ayaan Hirsi Ali, “Nevjernica – moj život”; Amon, “Mein Grossvater haette mich erschossen”; Randy Pausch, “Posljednje predavanje”; Kristine Barnett, “Iskra”.

Naravno volim i autbiografije koje nadahnjuju i koje su pune pozitivne energije. One koje se sastoje od lijepih sjećanja, sretnih djetinjstava i još uspješnijih karijera i poslovnih uspjeha. Primjerice: Richard Branson, “Kako sam izgubio nevinost”; Bear Grylls, “Blato, znoj i suze”; Diane Keaton, “Then again”. One te itekako mogu nečemu poučiti.

Spoznaja o tomu čemu se divimo na drugima divno je ogledalo našeg najdubljeg, ali još nerođenog jastva.