Zarazne knjige

Zarazno napeti i uzbudljivi krimići, trileri, a ponekad i horori romani su čiji je sporedni junak virus, pandemija ili epidemija. I o toj se temi oduvijek pisalo. Jer tema je odlična, a povijest je pokazala kako su epidemije ne samo ubojite pošasti. Već i pozornica na kojoj se odvijaju nevjerojatne ljudske drame koje su piscima, naravno, uvijek privlačne. Evo nekih, iz mora romana o pandemijama, kugama, groznicama i virusima, pa ako ste za napetice, svakako odaberite koju.

Bjesnilo, Borislav Pekić, 1983.

Virus u obliku metka pogađa u srce civilizacije! Nitko nije siguran jer bjesnilo je bolest kojoj nema lijeka. Sve počinje na londonskom Heathrowu usred ljetne sezone. Virus bjesnila je mutirao u jednom laboratoriju, izašao u svijet i širi se strašnom brzinom – za njega nema cjepiva. U karanteni su deseci tisuća putnika i zaposlenika aerodroma. Ali, nije nam potrebno ludilo da se ponašamo ludo već samo strah koji u ljudima budi najbolje, ali i najgore. Sjajan roman o užasu bez iskupljenja iz londonskog opusa Borislava Pekića, dinamičniji od Huxley, bolji od Forsytha i uzbudljiviji od Kinga, tako opisuju ovaj roman koji je stvarno sjajan primjer apokaliptičnog romana u kojem glavnu ulogu ipak ima – virus. 

Decameron, Giovanni Boccacio, između 1348. i 1353. Slavno djelo koje nam je i u lektiri treba pročitati od prve do zadnje stranice. Naslov, Decameron, Boccacio je uzeo zbog svoje ljubavi prema grčkoj filologiji: δέκα, déka je deset, a  ἡμέρα, hēméra, dan pa je ovo zbirka priča koje likovi u deset dana pripovijedaju. Događa se u Italiji za vrijeme Crne smrti, kuge, kad grupa od sedam djevojaka i tri mladića pobjegnu iz Firence u napuštenu vilu u Fiesoleu na dva tjedna. U stotinu priča o bogatstvu i sreći, snazi ljudske volje, ljubavnih priča s tragičnim ili sretnim krajem, prevarama.. Knjiga je tiskana u Veneciji 1492.

Dnevnik kugine godine, A Journal of the Plague Year by Daniel Defoe (1722.) Od 1665. do 1666. bubonska se kuga vratila u Britaniju i devastirala London i ubila otprilike četvrtinu stanovništva u 18 mjeseci. Pedeset godina kasnije Daniel Defoe je napisao realističan prikaz kuge i kako je utjecala na grad. Da, napisan je u 18. stoljeću, ali roman će vas uznemiriti – kad piše o obiteljima koje su bile prisiljene ući u karantenu jer je jedan član obitelji već bio zaražen:"…iz takvih smo kuća čuli  tužne vriskove i urlike siromašnih ljudi, prestravljeni i izbezumljeni od straha jer su gledali svoje najmilije u agoniji, i jer su s njima bili zatvoreni."  Roman nije fikcija, već događaj iz Defoeovog djetinjstva koji je na njega ostavio duboki trag. Složeni je to povijesni roman objavljen 1722., a koji nam priča sedlar koji nije želio pobjeći iz zaraženog grada. Defoe je majstorskim realizmom opisao teror i nemoć ljudi uhvaćenih u epidemiju, opisao je slabe i umiruće, pljačkaše koji koriste bezvlađe i bogate koji se pokušavaju spasiti, grješnike pune cinizma i vjernike koji mole ne bi li se spasili. Za sva je vremena Defoe zabilježio nevjerojatnu priču o kojoj inače znamo iz povijesnih zapisa. Posegnete li za tom knjigom danas, ne očekujte zaplet i u tome je čar. U ovom je zapisu zabilježeno vrijeme u kojem se isprepliću tuga, smrt, užas običnih građana, poput nas, koji svjedoče užasu kuge. I nijedno djelo nakon Defoeovog ga nije nadmašilo. Iako fikcija, stotinu se godina smatrala – pravim i točnim dokumentom.

Canterburyjske priče, The Canterbury Tales, Geoffrey Chaucer, 1476. Engleska inačica Decamerona zbirka je priča većinom u stihovima napisanih između 1387. i 1400. i jedno je od temeljnih djela engleske književnosti. Po uzoru na Decameron Giovannija Boccaccia, a s čijim se djelima Chaucer upoznao za boravka u Italiji, imamo priču o 30-ero hodočasnika koji iz okolice Londona kreću u Canterbury u pokrajini Kent, kako bi se poklonili grobu Thomasa Becketa. Hodočasnici su iz različitih društvenih staleža, zanimanja i osobnosti, a okupljaju se u gostionici Tabard i dogovaraju da će se na putu do Canterburyja i natrag natjecati u pričanju priča. Chaucer je planirao napisati stotinjak priča, po dvije za hodočasnika u odlasku i povratku, ali ih je do smrti napisao 24, od čega 22 u stihu (jampskom desetercu), i dvije u prozi. Od viteških romansi, narodnih priča, svetačkih legendi i basni do himne, alegorije i alkemičarskog računa Chaucer je kopirao talijanskog majstora, a neke priče posudio iz francuske književnosti i lokalnih legendi.

Bijela bolest, Bílá nemoc, Karel Čapek, 1937.

S ovom je dramom - alegorijom slavni češki pisac želio upozoriti svijet na porast nacizma. Njemu je sve bilo jasno. U Palestini je premijera Narodnog kazališta Habima u Tel Avivu 29. rujna 1938., a idućeg je dana potpisan Münchenski sporazum koji je omogućio njemačku invaziju na Sudetenland, Sudete, pokrajinu u Čehoslovačkoj. Kad su nacisti stigli u Prag, potražili su Čapeka no on je, "srećom", umro od upale pluća 1938. i nije doživio vidjeti ispunjenje svog proročanstva. Priča se vrti oko izbijanja misteriozne bolesti u Europi koja je neki oblik lepre i ubija ljude, ali samo starije od 45 godina. Umjesto da se bore s epidemijom, vlada, odnosno diktator-maršal prezaposlen je pripremanjem rata i osvajanja, a doktor Galén otkrio je lijek, ali, liječi samo siromašne. Ostale će izliječiti kad vlada obeća da će zaustaviti rat… 

Grimizna kuga, The Scarlet Plague, Jack London, 1912.

Starac James Howard Smith hoda uz napuštene željezničke pruge, davno nekorištene i obrasle. Uz njega je i mladi pomalo divlji dječak koji mu pomaže. Prošlo je 60 godina od kad je velika Crvena smrt uništila čovječanstvo, a šačica preživjelih iz svih slojeva života uspostavila je vlastitu civilizaciju i vlastitu hijerarhiju u divljačkom svijetu. Umjetnost, znanost i sva učenja su izgubljeni, a mladi zdravi potomci ne znaju ništa o svijetu koji je nekada postojao - ništa osim mitova i nešto mašte. Starac je jedini koji može prenijeti čuda tog davno minulog doba i strahote kuge koja je dovela do kraja. Ono što čeka čovječanstvo, ili ono što je od njega ostalo, može se samo pretpostaviti - njihovo neznanje, divljaštvo i bezobzirnost jedine su nade koje imaju.

Posljednji čovjek, The Last Man, Mary Shelley, 1826.

Osim Frankensteina, Mary She lley napisala je mnoga djela, ali i Posljednjeg čovjeka, koji je među prvim modernim romanima koji su predvidjeli (ili izmislili) scenarij u kojem je čovječanstvo uništeno kugom. Lionel Verney je posljednji čovjek – siroče osiromašenog plemića, van zakona je, ogorčen na plemstvo koje je zbog kockanja i dugova odbacilo njegovog oca, uz to i samovoljan – on je na putu prema strašnom kraju. No kad upozna Adriana, vojvodu od Windsora poželi steći znanje i civilizacijske dosege. Ima ovaj roman i nešto sasvim osobno: Mary je nastojala spomenuti svog pokojnog muža, pjesnika Percyja Bysshea Shelleya, stvaranjem čudesnog lika vojvode od Windsora koji je bio i herojski i tragičan - ali koji, naravno, nije mogao spriječiti epidemiju i bio svjedok kraja svijet. Naravno, tu je i Byron, privatno veliki prijatelj Sheleyevih, a ovdje u liku Lorda Raymonda koji je slavan zbog svog grčkog ratovanja, a umjesto da postane kralj, on radije bira ljubav.

Ljubav u doba kolere, El amor en los tiempos del cólera Gabriel García Márquez (1985)

"Kuge su poput neprocjenjivih opasnosti koje iznenade ljude", rekao je Gabriel García Márquez za New York Times 1988. "Izgleda da imaju osobinu sudbine." U istom je razgovoru pričao koliko voli Defoeov "Dnevnik kugine godine" i kako mu je bio jedna od inspiracija za ovu priču koja se proteže desetljećima o zaljubljenicima, gdje smrt nikada nije daleko od misli čitatelja.

Sto godina samoće, Cien años de soledad, Gabriel García Márquez, 1967.

Mjesto koje je osnovao stari Buendíja trebalo je biti raj na zemlji, ali dinamika svakog grada ovisi o ljudima, ljubavima, ratovima, poslovanju... koječemu. Često gradove ne možete spasiti od nekih loših stvari. Macondo je imao burnu povijest, a ona uključuje i kugu nesanice – nitko oka nije sklopio danima, danima i danima. Unatoč mjerama opreza, bolest se proširila preko slatkiša u obliku životinja koje je s puno ljubavi napravila Úrsula Iguarán: djeca i odrasli uživali su u ukusnim zelenim pijetlovima nesanice, izvrsnoj ružičastoj ribi nesanice i nježnim žutim ponijima nesanice, pa je zora u ponedjeljak zatekla cijeli grad budnim… U početku stanovnici Maconda nisu bili uznemireni: "Ako više ne spavamo, to bolje", a José Arcadio Buendíja je duhovito rekao: "Tako možemo izvući više života". Nažalost, najstrašniji dio bolesti nije nemogućnost spavanja, već "njegova neumoljiva evolucija prema kritičnijoj manifestaciji: gubitku pamćenja". Nije to jedina nevolja – grad je utonuo u zarazu zaboravljanja stvari i pojmova pa José Arcadio Buendía cijelu kuću oblijepi papirićima na kojima su imena stvari: stol, sat, vrata, zid, krevet.. A onda, kad se epidemija zahuktala, dopisao bi za što koji predmet služi. 

Sljepilo, Ensaio sobre a Cegueira, 1995. José Saramago, 1995.

Saramagov roman-alegorija razgolitit će ljudske reakcije kad bukne iznenadna epidemija sljepila. Neobjašnjivo se širi, društvo se raspada, a pojedinci, u borbi za opstanak, otvoreno pokazuju životinjske crte svog karaktera. Mračna slika ljudske prirode skriva se i Saramagova karikatura diktatorskih režima, kakav je sredinom prošlog stoljeća zahvatio i Portugal, i kakav se povremeno uspostavlja u zemljama širom svijeta. U neimenovanom gradu, na križanju automobil stoji iako se upalilo zeleno svjetlo. Vozač je iznenada izgubio vid, a njegovo sljepilo je bijelo, kao da je uronio u mlijeko ili u neprozirnu maglu. Ubrzo i drugi stanovnici su zahvaćeni bijelim sljepilom. Vlasti oboljele smještaju u poseban azil koji postaje arena okrutne i bespoštedne borbe. Sljepilo je alegorija nesposobnosti da se - vidi. Saramago je čovjek i pisac koji je prošao kroz diktaturu i revoluciju i plaši se da gledamo, a ne vidimo. Otud i ideja za roman. 

Kuga, La Peste, Albert Camus, 1947.

Epidemija kuge 1940-ih je zahvatila Oran. Naš je pripovjedač dr. Bernard Rieux koji koristi bilješke Jeana Tarroua. Tu je još i kriminalac Cottard, novinar Rambert koji je strašno zaljubljen, svećenik Paneloux i činovnik Joseph Grand koji pokušava napisati knjigu. Od epidemije i invazije štakora, do povlačenja kuge koja je već poharala Oran, pratimo sudbine ljudi koji se pokušavaju nositi s bolešću i tjeskobom u zatvorenom gradu. Možda je Camus želio alegorijski prikazati otpor nacizmu, no svakako je danas aktualan. Zapravo, Camus je uvijek in. Proučavao je, recimo i to, medicinske priručnike i književna djela u kojima je opisana kuga. Pitanja o apsurdnosti života, smrti, patnji, ljubavi i solidarnosti samo su neka.... 

Posljedni sati, The Last Hours, Minette Walter, 2017. Kad se Crna smrt pojavi u Engleskoj godine 1348. nitko ne zna o čemu je riječ, strah obuzima ljude koji vjeruju da je bolest kazna za zločestoću. Ali, Lady Anne od Develisha ne misli tako. Njezinog okrutnog muža nema na njihovom imanju kad se pojavi bolest, pa traži načine kako zaštiti ljude bez da svaki dan priznaju svoje grijehe. Odlučuje svoje sluge i kmetove dovesti u sigurnost dvorca opkoljenog jarkom, te napravi karantenu. Neće pustiti nikome da uđe, pa čak ni svom mužu…

Dječji vrt, The Child Garden, Geoff Ryman, 1989. Futurističko društvo u kojem se virusi koriste za kao oruđe u korist i obrazovanje ljudi. U ovome svijetu, rak je izliječiv, ali je životni vijek ipak smanjen. I to znatno i to kao neočekivana posljedica izlječenja.

Prijelaz (The Passage), Dvanaestorica (The Twelve), Grad ogledala (The City of Mirrors), Justin Cronin, od 2010.

Trilogija Prijelaz je i distopija i horror i ima vampire – no ako mislite da ovo nije nešto što biste čitali, mogli biste se prevariti. Zarazno je gotovo kao prvi roman, Prijelaz koji se događa u budućnosti, u doba apokalipse, ali i poslije apokalipse. Svijet je uništio virus. U laboratoriju pokušavaju pronaći lijek, ali dok razvijaju lijek za jačanje imuniteta po virusu kojeg nosi neimenovana vrsta, kockice krivo prizemlje na igraču površinu i virus koji je sada među ljudima zauvijek će promijeniti njihov svijet. Još jednom, samo pitanje je – hoće li biti preživjelih. U tri pozamašne knjige - a slijede Dvanaestorica i Grad zrcala - Justin Cronin plete priču koja će vas potpuno obuzeti. Čak i ako ne volite distopije, futurističke romane ili vampire... 

Svjetski rat Z, usmena povijest rata protiv zombija, World War Z: An Oral History of the Zombie War, Max Brooks, 2006. Neka vas ne prestraši kako ovaj roman počinje – počele s glasine iz Kine o još jednoj pandemiji. Zatim se počeo povećavati broj slučajeva, a ono što su u početku bili nemiri među nižom klasom, pomalo i početak revolucije, uskoro se pretvorilo u nešto puno gore. Jer, zombiji su opasni i predani protivnici. Preživjele još uvijek proganjaju sjećanja na te užasne dane pa je pitanje – jesu li neživi smlavljeni? "Svjetski rat Z" dokument je tih godina. 

Ja sam legenda, i druge priče, I Am Legend and Other Stories, Richard Matheson, 1954. Robert Neville posljednji je živi čovjek na Zemlji ... ali nije sam. Jer svaki drugi muškarac, žena i dijete na Zemlji postao je vampir, i svi su gladni Nevilleove krvi. Po danu je Neville lovac koji probija usnulog mrtvaca kroz napuštene ruševine civilizacije, a noću se zabarikadira u svom domu i moli da zora što prije stigne. Ali, noći su duge. Slučajan susret ostavit će nove izazove, ali pitanje je isto -  koliko dugo može jedan čovjek preživjeti u svijetu vampira? 

The Stand, Stephen King, 1978. Stephen King je kao kralj horrora opisao u nekoliko svojih romana i pandemije. Tako je na primjer u romanu "The Stand" koji je proširenje kratke priče "Night Stuff" a prikazuje detaljnu viziju sloma društva nakon pojave gripe koja je bila modificirana u laboratoriju kao biološko oružje, ali sada izazova pandemiju, apokalipsu koje ubije 99 posto svjetske populacije. 

Blijedi konj, Blijeda jahačica, Pale Horse, Pale Rider Katherine Anne Porter (1939) Roman se događa za vrijeme pandemije španjolske gripe 1918. godine a centralni je lik mlada žena koja se zaljubila u vojnika. Njihov svijet napadaju dva zla – španjolska groznica i Prvi svjetski rat. Roman je ovo koji nije izgubio svoj suvremeni odjek.

Dnevnik kuginih godina, Journal of the Plague Years, Norman Spinrad, 1988.

Virus koji neprekidno mutira ovdje je kritika na ponašanje konzervativaca 1980-ih kad se pojavio HIV i AIDS. "Dvadeset su godina seks i smrt bile neumoljivo isprepleteni", piše urednik na početku ovog romana. Jer sve što slijedi je borba na život i smrt.  

 Soj Andromede, The Andromeda Strain, Michael Crichton (1969) Tehno triler u kojem se skupina znanstvenika bavi epidemijom izazvanom padom satelita u Arizonu iz kojeg je izašao vanzemaljski mikroorganizam. Virus je strašan jer se neprestano razvija i nema presedana u ljudskoj povijesti. 

Wilder Girls, Divlje djevojke, Rory Power, 2019. Horor je smješten je u internatu za djevojke na izoliranom otoku koji je pod karantenom. Godinu i pol dana prije kroz školu se proširila bolest zvana "Tox"; onima koji su preživjeli narasli su druge bodlje ili ljuskice na koži ili - svijetle. Čak ni divljač nije imuna na epidemiju jer životinje mutiraju i guraju se na vrata škole. Djevojke, jedna po jedna nestaju i na njihovim je prijateljima saznati što im se dogodilo. 

Posljednji grad na zemlji, The Last Town on Earth , Thomas Mullen, 2006. Maleni grad u Commonwealthui u karanteni je kad svijetom zavlada španjolska gripa. Nitko ne ulazi u njega, nitko ne izlazi. Philip Worthy čuva cestu koja vodi u i izvan grada i mora odlučiti hoće li umornog vojnika koji traži utočište pustiti u Commonwealth.

Ludi Adam, prvi roman Gazela i Kosac, Oryx and Crake, MaddAdam, Margaret Atwood, 2003. Distopijska trilogija Ludi Adam (MaddAdam) opisuje svijet devastiran efektima genetskog inženjeringa uključujući i kugu koja je većinu stanovništva zbrisala s lica zemlje. Atwoodova zna kako napisati roman zbog kojeg će i najveći ignoranti početi razmišljati koliko nas tehnologija krivim korištenjem može odvesti u propast. A to se događa ovdje: rezultat znanstveno-tehnološko-kapitalistička oholost i bahatost, genetski inženjering, i stvaranje hibrida nalik na ljudolika bića koja su i prekrasna i zastrašujuća, a nastavljaju se globalnom katastrofom poznatom kao "poplava bez vode". Kako je i zašto nastala nije poznato i nije bitno s obzirom na veći projekt: upozoravanje čovjeka na njegove gluposti.

Napisala: Sandra Veić Sukreški