Košarica
Izbornik

Victor Hugo - pjesnik, političar, književnik i filozof koji je spasio simbol Pariza

Victor Hugo - pjesnik, političar, književnik i filozof koji je spasio simbol Pariza
Danas mu je rođendan! Victor Hugo bio je možda i najutjecajnija osoba francuskog romantizma stavimo li sa strane njegovo pisanje. Nije rijetkost da umjetnici sudjeluju u promjenama i politici i ne samo zbog obrazovanosti već širine pogleda na stvari. S Hugom je bilo tako jer je bio odličan promatrač svijeta oko sebe. Iako je u svijetu Hugo poznat kao pisac dvaju romana, zgodna je razlika kako ga doživljavaju Francuzi. U domovini je naime najpoznatiji po pjesmama i dramama dok su u svijetu prve asocijacije "Zvonar crkve Notre Dame" i "Jadnici". Ako i nisu pročitali "Jadnike" mnogi znaju za musical, a odnedavno i film jer je popularnost djela "Les Miserables" neuptina i dugovječna. Upravo to pokazuje koliko je Hugo zanimljiv i svjež i danas, 130 godina nakon smrti. Možda trebamo reći, na žalost, na sramotu civilizacije koja i dalje dozvoljava društvene nepravde, siromaštvo, glad... Hugo "samo" pjesnik, dramatičar i pisac. Srećom je sačuvano preko 4000 crteža koji izazivaju divljenje. Činjenica da se borio protiv društvenih nepravdi, da je zagovarao ukidanje smrtnih presuda na njegovu ostavštinu baca drugo svjetlo pa ga danas "vade" kao argument u raspravama oko ukidanje smrtnih kazni. Ali, ima još jedna stvar. Otkrit ćemo vam malo poznatu činjenicu - kako je Hugo spasio danas najpoznatiju crkvu u Parizu. ZAČET SKORO U ZRAKU Victor Marie Hugo rođen je 26. veljače 1802. u mjestu Besancon kao treći sin napoleonskog generala Josepha Leopolda Sigisberta i Sophie Trebuchet, nakon sinova Abela i Eugenea. Kasnije će Hugo reći kako potječe od manjeg plemstva ali to je samo salonska priča - mama je bila Bretonka, tata iz Lorrainea i nisu imali ni kapi plave krvi. Ali, bolja je priča kako je na 914 metara nadmorske visine, na planini Donon postavljen komad kamena nedaleko keltičkih ruina, na kojem piše - "na ovom je mjestu začet Victor Hugo". Otac je jednom rekao kako je sina "napravio skoro u zraku", na jednom od najviših vrhova planina Vosges. Tada su ti vrhovi potpadali pod Bonaparteovu Francusku i je li zaista na vrhovima bilo strasti Hugovih roditelja teško je reći, ali kamen je tamo i danas. Victor je zamišljao da je u pitanju druga lokacija pa je ruine keltskog hrama zamijenio s rimskim hramom ljubavi, Vosges s Alpama a Donon s Mont Blancom koji je viši i svjetski poznatiji. Malo je "preradio" lokaciju kada je pričao o svom rođenju zadivljenoj publici. Oboje roditelja imali su zanimljive živote i sudbine pa je to oduvijek malog Victora oduševljavalo. Hugova majka Sophie bila je treće od sedmoro djece koja su ostala siročad kad im je umrla majka. Sophie je imala jedva osam godina. Njen je otac, Victorov djed većinu života proveo na morima i oceanima ploveći iz Nantesa do indijskih i afričkih luka gdje bi brod nakrcali robovima, preveo ih od jedne do druge afričke luke da brod ne plovi prazan, pa natrag u Francusku natovaren šećerom i melasom. Na jednom je putovanju obolio i umro, a tijelo je nakon brodske ceremonije bačeno u Indijski ocean. Sophie je otišla živjeti s tetom a malom je Victoru to bila fenomenalna priča - djedove kosti leže negdje na dnu oceana. Victorov je otac Joseph bio sin trgovca drvetom i dadilje i iako je imao priliku studirati, želio je u vojsku. Za vojnika tog doba bio je nevjerojatno obrazovan. Kada je imao 22 godine upoznao je Sophie koju nije impresionirao - imao je široko i grubo lice, bio je malen, nabijen, hvalio se ljubavnicama, bitkama prepunima krvi, prozvao se Brutus i odlučio "očistiti" Bretanju. Poklali su sela i sela, vodio je egzekucije i, u skladu s tadašnjim običajima, usvojio jedno siroče. Kako se i najokorjeli ljubavnik mora skrasiti a Sophie se Josephu dopala, pisao joj je kada su njegove trupe otišle dalje i nakon iscrpljujućeg dopisivanja ona je na kraju pristala s bratom posjetiti upornog udvarača iako je mislila da je sa svojih 25 prestara za udaju. Nije Brutus čekao na nju, no nevjera prosca bila bi grozan skandal pa se, da se ne vrati doma osramoćena ipak se udala za njega. Obitelj je rasla, stigao je na svijet i Victor i često su se selili kako su oca premještali. Možda tu leži odgovor zašto Hugo nije volio putovati, i da nije bio izgnan iz domovine za vrijeme Napoleona III nikada se iz Francuske ne bi maknuo. Prisiljen na izgnanstvo 1851. živio je u Bruxellesu, od 1852. tri godine na otoku Jeresey a od 1855. pa opet od 1872. na čarobnom otoku Guernseyu. Kada je stiglo generalno pomilovanje kralja egzil je bio Hugov izbor jer je bio oštar kritičar svih anomalija i nepravdi vlasti i društva što nijednoj vlasti, ma kako liberalna bila, ne odgovara. Ali, to su bile druge okolnosti. Osobno i intimno zbog seljakanja u djetinjstvu Hugo jednostavno nije bio lud za putovanjima. RAZDVAJANJE RODITELJA Živjeti u vrijeme kada je Hugo bio dječak bilo je, u najmanju ruku, burno. Stotinu godina prije nego je rođen pala je dinastija Bourbon pa je Hugo vidio i uspon i pad Prve Republike te nastanak Prvog carstva kad se Napoelon proglasio carem (Victor je imao dvije godine). Malo prije Hugovog 18. rođendana na prijestolje se vratila dinastija Bourbon. Doma je bilo, politički gledano, zanimljivo jer je mama bila katolička rojalistica, a tata ateistički republikanac koji je Napoleona smatrao herojem. To ne čudi jer je bio visoko odlikovani časnik u Napoleonovoj vojsci i živio je za pušku, tabore, vojnički način života i naravno, Napoleona. Možda u inat raskalašenom mužu, mama je za ljubavnika odabrala generala Victora Lahoriea kojeg su pogubili 1812. zbog sumnje da je urotovao protiv Napoelona. Otac skakako s cvijeta na cvijet bez ikakvog promišljanja. Njemu je žena bila stvar, ne partnerica. Kad je tata imenovan guvernerom provincije blizu Napulja i vodio tri španjolske provincije, Sophie je dojadilo seljakanje, grozan vojnički život, a muž sklon prijevarama kidao joj je živce pa su se 1803. privremeno razdvojili. Odselila je u Pariz kada je Victor imao 16 godina, taman nakon bitke kod Waterlooa. Majka je brinula za obrazovanje sina ljubimca što se vidi po ranim pjesmama u kojima dominiraju teme o kralju i vjeri ali, kako se politička atmosfera Francuske stalno mijenjala, Victor je prvo bio katolički rojalist pa pobornik republikanizma i zagovornik slobode mišljenja. Zaštita majke bila je dvosjekli mač jer ga je za sebe previše vezala i nije joj se znao ni mogao usprotiviti. Od oca su dječaci dobili vojnički dril što je Victora užasavalo, a kada je majka odlučila odseliti otac nije dozvolio da povede dječake već ih je smjestio u internat. INTERNAT Victora je to jako pogodilo, ali ne zbog odvajanja od mame ili života u internatu već zbog ljupke susjede u koju se zaljubio i zbog koje je odlučio postati slavan i neovisan. U školi je bio sjajan u književnosti i matematici i dobio je pohvalu francuske Academie za pjesmu koju je poslao na natječaj. Prvu je nagradu osvojio na naconalnom natjecanju iz poezije. Želio je pisati a uzor mu je bio otac romantizma Francois-Rene de Chateaubriand. S njim je imao dosta zajedničkoga: obojica su bili za romantizam, politički su bili republikanci i obojica su izgnani iz domovine... Hugo je dakle čvrsto odlučio da će postati pisac i pjesnik. Za razliku od mnogih drugih književnika koji su okusili neimaštinu i glad, Hugo se nije mučio. Kada je majka umrla 1821. odbio je financijsku pomoć od oca i izdržao godinu dana užasnog siromaštva, ali nije želio pomoć od oca. Tjeran željom da se osamostali i obogati napisao je i uspio objaviti zbirku pjesama i - sve se promijenilo. PRVA ZBIRKA PJESAMA I ODMAH LOVORIKE U Francuskoj i danas slave Hugove pjesničke zbirke "Les Contemplations" i "La Legende des Siecles" i zovu gu najvećim francuskim pjesnikom. Francuzi vole Hugoa zbog mnogo razloga a jedan je što je s prvom knjigom pjesama bio uspješan i zreo pjesnik, nije se "tražio" ni sazrijevao godinama već je prvo što je napisalo bilo - briljantno. Prva zbirka "Nouvelles Odes et Poesies Diverses" izašla je kad je Hugo imao samo 23 godin. Divili su mu se zbog zanosa, divnih stihova i zrelosti te je dobio mnogo hvale, slave, darova, ali, i plaću od 3000 franaka (neki navode samo 1000) od kralja  Louisa XVIII. Druga zbirka "Ode i balade" koja je izašla dvije godine kasnije pokazat će da se nitko nije prevario -  Hugo je zaista veliki, odličan pjesnik. Sa slavom i financijskom neovisnošću Hugo je bio korak bliži snu. Njegova djetinja ljubav susjeda Adele Foucher bila je jedina žena koju je želio oženiti, ali, morao je još pričekati. Mama nije odobravala vezu, a iako su se Victor i Adele tajno zaručili od vjenčanja nije moglo biti ništa. Hugo je oženio Adele tek kada je njegova mama umrla. Obitelj Hugo odmah je počela rasti, a Adele je rodila petoro djece. Prvog su sina Adele i Victor dočekali s velikim veseljem pa je tuga kada je dijete umrlo, 1823. bila ogromna. Godinu kasnije rođena je kćer Leopoldine, potom Charles, Francois-Victor i na kraju najmlađa, Adele. Ljubimica oca bila je Leopoldine čije se rođenje poklopilo s izlaskom prvog Hugovog romana "Han d'Islande". Tri godine kasnije objavio je "Bug-Journal" (o prijateljstvu afričkog princa i francuskog časnika za vrijeme revolucije na Haitiju), a od 1829. do 1840. pet zbirki pjesama ("Les Orientales", "Les Feuilles d'automne" (Jesenje lišće), "Les Chants du crepuscule", "Les Voix interieures" i "Les Rayons et les ombres. Tim je zbirkama potvrdio, utvrdio i zacementirao svoj položaj - najbolji je lirski pjesnik svih vremena. Eto, zato ga vole Francuzi. Oženjen, poznat i uspješan te financijski neovisan Hugo bi bio neizmjerno sretan da se nad njime nije nadvijala sjena. U obitelji Hugo bilo je niz slučajeva mentalnih bolesti, a Hugov brat Eugene završio je u sanatoriju. Na vjenčanju Victora i Adele dobio je živčani slom (pretpostavlja se da je i on bio zaljubljen u Adele). Strah da će djeca pokupiti bolest bio je velik. Danas sw raspravlja kakav je bio Victorov odnos prema vjeri. Nije bio kršten a kad su se on  i Adele su se željeli vjenčati u crkvi pisao je ocu kako je siguran da je kršten, ali ne zna gdje na što je otac odgovorio kako ga jesu krstili, u Italiji, ali da je problem naći dokumente. To je očevo kazivanje uvažio svećenik i par se vjenčao iako, zapravo, Hugo nije bio kršten. Kasnije zgrožen bogaćenjem crkve i indiferentnošću prema siromašnima Hugo nije padao po oltarima pa se i danas vode rasprave, koliko je i u što Hugo vjerovao jer je odbijao instituciju crkve. Ali ne i vjere. IZLET U KAZALIŠTE Hugo je želio pisati i za kazalište, želio je pisati romane, želio je pisati... No, koliko god je s pjesmama bilo lako s kazalištem je išlo malo teže. Napisao je 1827. dramu "Cromwell" koja nikada nije izvedena. Poznatija je po predgovoru koji je napisao a za izvođenje u kazalištu smatrala se - predugačkom. No, u uvodu Hugo savjetuje francuske pisce da se oslobode klasičnog stila teatra čime je izazvao rat između pobornika klasicizma i romatizma i ta je rasprava trajalo godinama. Druga drama je došla do pozornice, ali je igrala samo jednu večer - "Amy Robsart" inspiriranu Walterom Scottom fnancirao je Hugov šogor. Drama "Marion Delorme" bila je prvo zabranjena i cenzurirana jer je kritizirala monarhiju. Kad je zabrana napokon skinuta i kada je napokon bila premijera, 1829. Hugo se ponadao uspjehu ali uzalud. Opet fijasko! Slijedeći je pokušaj bila drama "Hernani" i to - uspješan. Kažu da je to bio jedan od "najuspješnijih i najpotresnijih događaja francuske kazališne scene 19. stoljeća" već prve premijerne večeri kada su je gotovo odmah počeli zvati "Bitka za Hernani". Danas je djelo relativno nepoznato i pamti se kao podloga za Verdijevu operu. Izvedba predstave izazvala je žestoke sukobe između suparnika u francuskoj kulturi i društvu: klasicisti protiv romantičara, liberali protiv konformista i na kraju republikanci protiv rojalista. Hugo je romantizam gledao kao na koncept koji će osloboditi umjetnost od klasicizma kao što će liberalizam narod osloboditi od patnja pod monarhijom i diktaturom i ti stavovi se naravno "vide" u ovom komadu. Drama je u kritikama u svim novinama osuđena na propast, ali je predviđanja iz večeri u večer demantiralo dupkom puno kazalište. Drama "Kralj uživa" zabranjena je odmah nakon premijerne večeri jer je ismijavala francusko plemstvo, ali je kao knjiga bila jako popularna. Za 14 dana napisao je "Lucrece Borgia" i ta je imala uspjeha. Glavnu ulogu dobila je bivša ljubavnica Napoleona, Mademoiselle George a jednu od sporednih igrala je mlada glumica Juliette Drouet. Juliette će postati Hugova ljubavnica i ljubav njegova života, muza i doživotna partnerica iako se nikada neće vjenčati. LJUBAVNE ZAVRZLAME I USPJEŠNE DRAME Hugo je kao mladić smatrao brak svetinjom pa je čudno da, iako je oženio ljubav iz djetinjstva, nije ustrajao u tome da očuva brak. Hugova mama je smatrala da se njen sin treba i može oženiti u bolju obitelj, Adele nije čeznula za udajom a ipak se udala za Victora, anakon što je Hugov brat dobio živčani slom počelo se šuškati o povijesti ludila u toj obitelji. Svijet se, bilo je to jasno, mijenjao i preispitivale su sve vrijednosti, a zagovaralo slobodarstvo uma. Kako je brak tada bio isključivo poslovni dogovor a s ljubavlju je jako malo imao veze počelo se i na brak drugačije gledati. Koliko je god u mladosti Hugo bio konzervativan s vremenom se to promijenilo pa je imao nekoliko afera. Ali, uvijek se vraćao ženi. To je ušlo u domenu normalnog ponašanja (kao u vicu kada žena mužu komentira da je "naša" ljubavnica ljepša od "njihove".) Tako je bilo i s Hugom. Iako se oženio iz ljubavi, očito je ljubav splasnula ali se nije želio razdvojiti od žene. Konačan udarac braku zadala je Adele u koju se zaljubio kritičar i dobar Victorov prijatelj Charles Augustin Sainte-Beuve. Adele je odabrala kritičara i ostavila muža, a Hugo je morao priznati poraz. Godinu dana kasnije upoznao je Juliette i nakon udvaranja mu je, nakon godinu dana, postala ljubavnicom. I kasnije je Victor imao "izleta" ali se uvijek vratio Juliette. Francuzi inače glase kao ljubavnici pa je anegdota kako su ga jednom, dok je bio s ljubavnicom Leonie Biard uhitili zbog preljubništva, često prepričavana. Leonie su strpali u zatvor, a Hugoa nisu jer je bio slavni pjesnik s titulom što mu je davalo imunitet. Zaveo je i Alice Ozy koja je bila zaručnica njegovog sina. Sin je oca zamolio za pomoć a otac je "pomogao" tako što je Alice zaveo. Na kraju je ostala samo s Juliette i po svemu sudeći bila je to velika ljubav bez obzira na putene izlete. Ispočetka je Juliette glumila sve do drame "Marie Tudor". Juliette je igrala Jane Grey ali je nisu smatrali prikladnom za tu rolu pa je ulogu odigrala samo jednom. To je bila njezina posljednja uloga u kazalištu i potpuno posvetila Victoru, bila mu tajnica i partnerica slijedećih 50 godina žrtvujući svoju, do tada uspješnu karijeru zbog ljubavi. Hugo je i dalje pisao drame pa je "Angelo" imao ogroman uspjeh, a "Ruy Blas" manji iako je danas smatraju jednom od njegovih najboljih drama. "Ruy Blas" je prikazan u sklopu kazališta "Theatre de la Renaissance" koje je osnovao kralj Louis Philippe, grof od Orleansa i koji je bio obožavatelj Hugovih drama. "Les  Burgraves" je bila na programu samo 33 večeri i polako je gubila gledatelje jer je istovremeno igrala drama koja je privlačila više publike. To je bila i posljednja prava drama koju je napisao, kasnije samo kratku "Torquemadu" ali je ta izašla tek par godina prije nego je Hugo umro. Iako je odustao od pisanja drama nije odustao od kazališta, a esej o Shakespeareu bio je odlično prihvaćen.  A onda dva romana... DOKUMENTARNA PRIČA I ROMAN KOJI ĆE SPASITI CRKVU Prvi roman za odrasle kojeg je napisao Victor Hugo bio je objavljen 1829. To je "Posljednji dani čovjeka osuđenog na smrt" i kratka je dokumentarna priča o ubojici kojeg pogubljuju u Francuskoj. Kasnije će Hugo reći kako je ovaj roman preteča "Jadnika". Potom je 1831. objavio knjiu "Notre Dame", prvi pravi dugački roman koji je omdah postigao uspjeh. Ako je priča o pogubljenju čovjeka imala veliki utjecaj na Camusa, Dickensa i Dostojevskog, "Notre Dame" prevedena u svijetu kao "Zvonar crkve Notre Dame" odmah je osvojio svijet. Odmah po izlasku preveden je na sve svjetske jezike, a katedrala o kojoj je pisao postala je toliko zanimljiva da su se rijeke turista slijevale u Pariz da vide to arhitektonsko čudo. No, nisu je mogli pronaći. Zašto objasnit ćemo vam kasnije. No ono što je bilo važno je da se zbog ovog romana probudila ljubav prema predrenesansnim građevinama koje su Parižani počeli čuvati i obnavljati. Vodorige, gargoyli koji imaju sporednu ulogu u romanu, postali su simbolom Pariza, baš poput crkve. Čovjek koji je pisao stojećki, nagbut nad stolom i tako stajao satima i pisao postao je najomiljeniji i najpopularniji pisac tadašnjeg svijeta. "JADNICI" U SABORU Hugo je imao namjeru napisati "veliki" roman o situaciji 1830.-ih u državi, najviše o patnjama i nepravdama i tako se rodila ideja za roman "Jadnici" kojeg će završiti nakon 17 godina. Roman "Les Miserables", "Jadnici" izašao je 1862. i Hugo je sam bio uvjeren da je izvrstan. No, tko će biti izdavač? Pa, onaj koji najviše ponudi. Belgijska izdavačka kuća "Lacroix & Verboeckhoven" učinila je za ono vrijeme neobičnu stvar - napravili su marketinšku kampanju! Novinska izdanja tiskala su šest mjeseci samo prvi dio romana, "Fantine". Rasprodan je jako brzo i iako je to samo prvi dio, prvo poglavlje i odmah je imao utjecaj na francusko društvo: problemi koje je opisao našli su se na dnevnom redu francuske Narodne skupštine! Zamislite da kod nas netko napiše roman o siromaštvu, o nezaposlenima, o lihvarima, agencijama koje utjeruju dugove, neisplaćenim plaćama i da se Sabor trgne, stavi probleme na dnevni red i riješi ih. Da, zvuči kao roman. Ali, s Hugom je bilo tako. Roman je dobio nevjerojatne pohvale i pokude, do danas su u svijetu "Jadnici" najpoznatije djelo Victora Hugoa. "Jadnici" su sigurno najpoznatije djelo Victora Hugoa u svijetu, a od prve ideje do objavljivanja prošlo je 20 godina (počeo je pisati 1830-ih a završio ga je 1862.) koliko i traje radnja u knjizi.  Šuškalo se tada kako je završio roman prije ali je 15 godina čekao da izdavač plati svotu novca koju je mislio da treba dobiti uvjeren kako je ovo remek-djelo. Izdavač "Jadnika" koje Amerikanci zovu po francuskom "Les Misérables" danas samo od te knjige zaradi više od pola milijuna francuskih franaka u šest godina. Roman pak nije samo prikaz sudbina likova koje se isprepliću već istražuje prirodu dobra i zla, pravo i pravdu, religiju, romatičnu i obiteljsku ljubav. Tu je i povijest Francuske, zapis o arhitekturi Pariza, tu je i politika, filozofija... Koliko je samo snimljeno televizijskih adaptacija i filmova teško je nabrojati. Musical na Broadwayu je najdugovječniji nakon "Fantoma iz opere" i "Mačaka", poznat kao "Les Mis" prvi je puta prikazan 1985. na londonskoj pozornici. Poznata slika Cosette ilustracija je Emile Bayard za knjigu i  danas je lik male djevojčice koja mete postala simbolom predstave. Koliko je uspješna pokazuje i niz nagrada Tony i to što je prevedena na više od 21 jezika. Likovi iz "Jadnika" su danas dio kulture a jedna od rečenica iz romana  godinama je držala rekord kao najduža u književnosti jer ima 823 riječi. Doduše, rekord je srušio Joyce, u "Uliksu" ima dulja - 4000 riječi. U Kini se "Jadnici" smatraju vjerodostojnim opisom života običnih ljudi pa je prodano na milijune knjiga, a filmske verzije se često prikazuju. Recimo i da je lik Javerta napravljen po stvarnom policajcu Vidocqu, poznatom jer je u mladosti bio kriminalac da bi kasnije prešao na stranu zakona. Ostali likovi? Stvarni, napisani po tisućama siročadi, prostitutki i ljudi s dna koje je Hugo svaki dan viđao oko sebe i čija ga je sudbina mučila. Zato će se i posvetiti politici - da promijeni te tužne slike Francuske. Cijela je prva naklada romana "Les Miserables" koji je svjetlo dana ugledao u Parizu, 15. svibnja 1862. rasprodana u nekoliko sati. Roman ima pet poglavlja, dijelova: Fantine, Cosette, Marius, Idila u ulici Plumet, Epopeja u ulici Saint-Denis i Jean Valjean. Jedan je od najduljih romana u povijesti književnosti. Rečenica da je "Hugo najmračniji od svih velikih ozbiljnih ljudi" zaista je pristajala piscu jer je u slijedećem djel "Čovjek koji se smije" kritizirao aristokraciju. U isto vrijeme pisali su Flaubert (https://citajknjigu.com/gospodin-bovary-i-mucenik-stila-gustav-flaubert/) i Zola ali  Hugo nije pisao naturalistički poput ova dvojica što je postala "nova moda". U svom posljednjem romanu "93" Hugo piše o vladavini terora za vrijeme Francuske revolucije i taj manje poznat roman jako je moćan iako nije dobio dovoljno pažnje i priznanja jer Hugo tada više nije bio "in". "Jadnici" su obilježili njegovu književnu karijeru, a roman koji je objavio odmah poslije "Les Travailleurs de la Mer" nije opisivao naličje društva. Navikli da ih Hugo protrese čitatelji ipak nisu bili razočarani: Hugo je roman posvetio otoku Guernsey na kojem je proveo 15 godina u egzilu s Juliette. U romanu opisuje čovjekove bitke s morem i strašnim stvorenjima koja žive duboko u moru. Izašao je 1866. i Parizu donio nepoznata bića - lignje. Lignja je bila hit - od jela i ekshibicija, modnih dodataka poput šešira, zabava kojima su teme i simboli bile lignje. Parižane je fascinirala morska životinja koju su do tada smatrali tajanstvenom, a jedna je guernseyska riječ iz knjige postala francuska riječ za - hobotnicu. Potpuno i neosporno priznanje Victoru, bez obzira na hvale i zaradu bilo bi da postane član francuske Akademije. To je stvar prestiža i temelji se na debelim zaslugama i Hugu je uspjelo, ali tek iz trećeg pokušaja 1841. Doduše, kad ga nisu odmah primili vikao je kako je Akademija mrtva. No pred Hugom nije samo slava već i tako mrski egzil. EGZIL Sve što je Hugo vidio na ulicama grada i sve slike bijede i siromaštva potaklo ga je da se uključi u politiku kao pobornik republike pa ga je kralj Louise Phillippe postavio za kraljevskog geneaologa zbog čega je, kao Pair de France, lord, ušao u visoke odaje (to ga je i spasilo od zatvora nakon onog izleta s ljubavnicom). Zagovarao je ukidanje smrtne kazne, borio se protiv socijalnih nepravdi, zalagao za slobodu tiska i - neovisnu Poljsku. U gornji dom ušao je malo prije revolucije i osnivanja Druge Francuske republike. Kad je Louis Napoleon, Napoelon III, preuzeo vlast 1851. i donio antiparlamentarni ustav Hugo ga je proglasio izdajicom domovine čime nije dobio simpatije novog vladara pa je, u strahu za vlastiti život, Hugo odselio iz Francuske. Pobjegao je u Bruxelles pa na jedan od Kanalskih (anglonormandijskih) otoka koji su bili u vlasništvu vojvode od Normandije. Otplovio je na otok Jersey pa otok Guernsey gdje je živio u prekrasnoj kući, Hauteville, do 1870. (Danas je kuća turistička atrakcija, a posebno je krasna orijentalna soba koju je uredio za Juliette). U egzilu je napisao poznate pamflete protiv Bonapartea "Napoelon mali" i "Povijest zločina" koji su u Francuskoj bili zabranjeni ali su imali odjeka i utjecaja. I "Jadnike" je završio u egzilu kao i tri zbirke poezije "Les Chatiments", "Les Contemplations" i "La Legende des siecles". Uvjerio je vladu kraljice Victoriju da poštedi šest Iranaca smrtne kazne na koju su ih osudili zbog terorizma. Zbog Hugovog angažmana iz ustava Portugala i Kolumbije izbačena je smrtna kazna. Slomio je konzervativce vatrenim govorom protiv patnje i siromaštva i zalagao se za prava žena i slobodno školovanje za djecu. Zalagao se za rješavanje problema autorskih prava, osnovao je udruženje umjetnika i pisaca što je, na kraju, za rezultat imalo Bernsku konvenciju o autorskim pravima. Kada je 1859. Napoleon III pomilovao sve političke izganike Victor se nije odmah vratio kući jer bi morao ublažiti stavove ili prestati objavljivati kritike i mišljenja o vladi i kralju što nije bio spreman učiniti. Tek kada je kralj pao a na vlast došla Treća republika Victor se vratio u Francusku 1876. i gotovo je odmah izabran u Senat i Narodnu skupštinu. U to je vrijeme preživio manji moždani udar i nekoliko obiteljskih tragedija - kćer Adele je završila u sanatoriju pomračenog uma (umrla je 1915. s 85 godina) a ipak joj je ostavio pola bogatstva iako nije mogao shvatiti njenu opsjednutost s Englezom u kojeg se zaljubila i kojeg je proganjala. Adele je bila jedino dijete koje ga je nadživjelo, a osim shizofrenije patila je od halucinacija i erotomanije, pa ipak, pisala u "ludnici".  Žena Adele je umrla 1868., a i oba su mu sina prerano umrla. Ljubavnica Juliette umrla je dvije godine prije Victora. Iako su se zaredale tragedije Victor nije pao u depresiju i umjesto da tuguje borio se za političke promjene ali, neuspješno jer nije imao utjecaja. Kao da mu nisu oprostili što je izgubio na izborima 1872. za Narodnu skupštinu. Hugo je imao svoje demone. Osim smrti prvorođenog sina nadživio je svoju djecu. Leopoldine je imala samo 19 godina kad je umrla ubrzo nakon udaje za Charlesa Vacqueriea. Početkom rujna 1843. utopila se na medenom mjesecu u Seini kada se brodić prevrnuo a nju je na dno povukla teška haljina. Pokušavajući je spasiti utopio se i njen mladi muž. Victora je njena smrt shrvala. O nesreći je saznao iz novina dok je s ljubavnicom, bio na jugu Francuske i pio kavu u nekom kafiću. Kasnije je svoju tugu i šok opisao u slavnoj pjesmi "À Villequier" uz nekoliko pjesama o životu i smrti svoje kćeri. Biografi tvrde da se od tog udarca nikada nije oporavio. Najaslavnija je "Demain, dès l'aube"(Sutra u zoru) u kojoj opisuje posjet grobu voljene kćeri. Sin Francois umro je s 45 od aneurizme, Charles je mentalno bio krhak i umro je u svojim 40-ima od tuberkuloze iako bi sigrno završio u sanatoriju. Hugo je uživao u unucima, Charlesovoj djeci Jeanne i Georgeu. Juliette nije ostala zapamćena "samo" kao družica i ljubav Victora Hugoa već je ovjekovječena u kamenu jer je poslužila kao model za jedan od osam kipova na Palace de la Concorde koji simboliziraju gradove Francuske. Ona je Strasbourg.   Otok Guernsey je Hugo obožavao jer je bio mješavina engleske i francuske kulture, s liticama koje su uranjale u divlji ocean i prekrasnom prirodom. Juliette je s voljenim muškarcem pošla u ezgil,  na vrhu tornja Victoria i na jednom od zidova su njihovi inicijali "VH JD" a iza njihove ljubavi koja je trajala 50 godina ostalo je tisuću pisama. Kuća u kojoj su živjeli, Hauteville, zaštićena je. U njoj je namještaj koji je Hugo strastveno sakupljao, dovukao je sa sobom sanduke, sagove, ogledala, figurice ali i razne predmete koje je sakupio na šetnjama po otoku. Kuću su gradu Parizu poklonili Victorovi nasljednici Jeanne, Jean, Marguerite i Francois 1927. Sve je u njoj baš kako je Victor Hugo ostavio, kako je rekao Charles Hugo to je očeva "pjesma u nekoliko soba" (tko želi posjetiti ovaj čarobni otok: https://www.visitguernsey.com/victor-hugo).   Za 79. rođendan cijela je Francuska slavila svog velikog književnika, pjesnika i političara Hugoa. Slavlja su počela 25. lipnja kada je dobio vazu Sevres (slavna carska tvornica vaza koje, zbog zasluga dobiju ukazom zaslužni Francuzi). Dva dana kasnije održana je parada, jedna od najvećih ikada održanih u Francuskoj. Od ulice u kojoj je živio (Avenue d'Eylau) preko Champs-Elyseesa, sve do centra grada šest je sati trajala parada koja je prolazila kraj Hugove kuće dok je on sjedio uz prozor. Svaki detalj i svaki korak bio je pomno isplaniran i posvećen velikom francuskom sinu. Grad je odlučio po njemu nazvati ulicu u kojoj je živio pa je Avenue d'Eylau preimenovana u Avenue Victor-Hugo  a tko mu je želio pisati adresirao bi samo: "gospodinu Victoru Hugou, njegova ulica, Pariz" i pismo bi stiglo. Ali, jednom su i Belgijanci prepoznali kuću pisca pa su 1881. počeli ispred nje počeli urlati: "Dolje Victor Hugo! Dolje Jean Valjean!" Star i umoran, izmoren od svih tragedija umro je od posljedica upale pluća s 83 godine. Nacija je oplakivala književnika i pjesnika ali i političara koji je oblikovao Treću republiku i demokraciju u Francuskoj. Više od tri milijuna ljudi došlo je na pogreb, od Trijumfalnih vrata (gdje su ga položili na odar i cijelu su mu se noć dolazili pokloniti Parižani) do Pantheona bio je špalir ljudi. Protivno njegovog želji pokopan je u kripti koju dijeli s Alexandreom Dumasom i Emileom Zolom ali bez svećenika i bez križa. Taj su dio poslušali. Danas većina velikih francuskih gradova imaju ulicu Victora Hugoa. U oporuci je ostavio 50 000 franaka siromašnima. Tražio je da ga pokopaju sa siromašnima, odbio posmrtne govorancije. I na kraju:"Molim za sve duše. Vjerujem u boga." Ova neobična izjava u oporuci, kao posljednje što je zapisao, objašnjava Hugove poglede na vjeru. Kao mladić bio je katolik s velikim poštovanjem prema crkvenoj hijerarhiji i autoritetu. Potom se od katolika udaljavao zbog papa i njihove politike, te postao protivnik vjere. Za egzila postaje spiritualist, kasnije je za racionalni deizam a kada su ga pitali je li katolik rekao je da je "slobodoumnik broj jedan". Prema katoličkoj crkvi osjećao je duboku antipatiju jer je bila ravnodušna prema siromaštvu i nepravdi što je, ruku na srce, u neskladu s učenjem koje propovijeda. Uz to, 740 puta je katolički tisak napao Hugoa zbog knjiga i bile su uredno na popisu zabranjenih knjiga katoličke crkve. Kada su umrli sinovi tražio je da ih se pokopa bez križa i bez svećenika a isto je zatražio i za sebe. Smatrao je da je katolička dogma stara i umiruća iako nije nikada, nikada napao samu instituciju. Vjerovao je u moć i potrebu molitve. Ukratko, vjerovao je ali ne u crkvu, užasavao se vjerskog fanatizma i predvidio je da će kršćanstvo s vremenom nestati, ali će ljudi i nakon toga vjerovati u "Boga, Dušu i odgovornost". Jer, rekao je Bog ostaje.   Manje je poznat slikarski talent Victora Hugoa koji je za života napravio više od  4000 crteža - prvo iz zabave a potom mu je sve važnije bilo slikarstvo te je prije egzila odlučio staviti pisanje sa strane a posvetiti se politici. Crtao je više nego li pisao od 1848. do 1851., uglavnom samo na papiru i u malom mjerilu, s tamnosmeđim ili crnim tušem s malo bijele boje i jako rijetko, u boji. Smatraju se Hugovi crteži, danas, pretečom nadrealizma i apstraktnog ekspresionizma. Koristio bi dječje šablone, mrlje od tinte, lokve i mrlje, ugljen sa šibica i radije je slikao prstima nego li olovkama ili kistovima. Dodao bi kavu, čađ, navodno crtao lijevom rukom i bez gledanja u papir, čak i za vrijeme spiritualističkih seansi (a da bi dohvatio nesvjesnu misao). Taj je koncept popularizirao, kasnije, Freud. Crteže nitko od kritičara ili stručnjaka vidio nije za Hugova života jer se plašio da bi zasjenili njegovo pisanje. Ali, prijateljima i obitelji dao bi crteže i to kao slike na ručno napravljenim razglednicama koje je slao iz egzila. Kasnije su mu se divili i Van Gogh i Delacroix i složili se: da se Hugo posvetio slikarstvu a ne književnosti, zasjenio bi sve slikare svoga doba!!! Vizionar, to je Hugo svakako bio. U vrtu kuće zasadio je drvo i rekao kako će, dok drvo procvijeta, sve zemlje Europe biti ujedinjene u "Ujedinjene države Europe". Dobro, drvo je više puta cvjetalo ali se vizija Victora Hugoa svakako ostvarila.  Na otoku Guernsey kip je Victora Hugoa a svake je godine "Međunarodni glazbeni festival Victor Hugo."   Grad Pariz zaštitio je i njegov dom na Guerneseyu i u Palace des Vosges 6 i pretvorio ih u muzeje. Kuća u Viandenu u kojoj je bio 1871. u Luxemburgu također je muzej. I da, Victor Hugo je svetac u vijetnamskoj religiji Cao Dai!!! Osim  njega sveci su i Brahma, Vishna, Shiva, Konfucije, Buda i Isus, Ivana Orleanska, Napoelon I., Karl Markx, Louis Pasteur, Sun Jat-sen, Churchill i Che Guevara. Imao je veliki utjecaj na glazbu, kao inspiracija. Hugo je najviše uživao u C.M. von Weberu i Glucku a za Weberovu "Euryanthe" čiji zbor lovaca koristi u "Jadnicima" rekao je kako je "možda najljepša glazba ikada napisana". (https://www.youtube.com/results?search_query=euryanthe%2C+huntsman+chorus). Divio se Beethovenu ali i Palestrini i Monteverdiju što tada nije bilo uobičajeno. Prijatelji su mu bili Berlioz i Liszt, radio je s Louiseom Bertinom kojem je napisao libretto za operu "La Esmeralda" 1863. koju je Louise napisala skladala po liku iz "Notre Dame" a izvedena je samo pet puta. Danas nije poznata ali se nedavno počela ponovo izvoditi. Više od stotinu opera temelji se na Hugovim dramama - Donizettijeva "Lucrezia Borgia", Verdijev "Rigoletto" i "Ernani" te Ponchiellijeva "La Gioconda." Dodajmo, mnogo je kazališnih predstava, baleta i mnogo glazbenih komada koje su inspirirale Hugove pjesme (Berlioz, Bizet, Faure, Lalo, Liszt, Massener, Saint-Saens, Rachmaninov Wagner..) Osim "Jadnika" i "Zvonara" kod nas su prevedeni "Jesenje lišće", "Kralj uživa", vodič o Parizu, "Devedeset i tri", "Umjetnost bivanja djedom", "Povijest zločina" u dva djela... Neupitno je da je Hugo i danas podjednako voljen i cijenjen, u svijetu poznatiji po grbavcu i vodorigama, Cosette i Jeanu a manje po pjesmama a u Francuskoj i po pjesmama. No, ostavština je veća jer borba za ukidanjem siromaštva i, zapravo, bolji i pravedniji svijet traje i danas.   Na kraju, onaj šećer koji smo vam na početku obećali. U doba kada je Victro Hugo pisao roman "Notre Dame" katedrala više nije bila - crkva. Ukazom iz 1793., kralj i kraljica su smaknuti, sva crkvena zemlja konfiscirana a objekti opljačkani i zapljenjeni. Svećenici su protjerani, kipovi uništeni a crkve korištene kao skladišta hrane. Napoleon je 1799. okončao revoluciju i vratio mise u crkve, u Notre Dameu se čak i okrunio za cara ali je crkva i dalje bila zapuštena i zaboravljena. Uskoro su Parižani zaboravili crkvu staru 600 godina, u srcu grada, jer je oko nje naraslo naselje kućeraka, divlje naselje prepuno smeća. A onda je 1831. mladi pisac objavio roman "Notre-Dame de Paris" u kojoj glavnu ulogu ima crkva s nevjerojatnom arhitekturom, vodorigama i himerama, a ne zvonar grbavac kojeg su u naslov umetnuli u engleskom prijevodu. Parižani koji su razgrabili roman osjećali su se posramljenima a još je gore bilo što su u Pariz počeli dolaziti stranci ne bi li vidjeli tu crkvu. Prvi su se književni turisti gadno iznenadili kada su vidjeli u kakvom je stanju glavna "junakinja" njihovog omiljenog romana iako se ljepota nazirala iznad svog tog smeća. Parižani su odmah djelovali - napisali su peticiju da se zgrada obnovi, zakoni su brzo donešeni, novac nađen i počela je obnova crkve koja je trajala 25 godina. Nakon obnove zasjala je u punom sjaju a danas je simbol Pariza, ponos Pariza i naravno, turistička meka. A vodorige? I dalje gledaju s vrhova crkve na grad tisuću svjetala. Zahvaljujući Victoru. Pripremila i napisala: Sandra Veić Sukreški          

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-10 02:39:39