Što su voljeli jesti književnici? Tko je bio gurman, tko je kuhao i što?

Svi imamo omiljenu hranu, no jeste li se zapitali što su voljeli jesti književnici? Tko je bio gurman, tko je kuhao i što.

Charles Darwin bio je u svojim studentskim danima član Glutton Cluba, Kluba proždrljivaca, gdje je uživao s kolegama u najčudnijim jelima. Tako je kušao i sokola i aligatora, ali najukusniji mu je bio – armadillo. Ukusa je sličnog pačetini, rekao je, ali je mnogo, mnogo finije meso. Kasnije na svojim putovanjima "Beagleom" možda nije mogao uživati u curryju od krokodila ili salati od dimljenog krokodila, ali kušao je pumu koja ga je podsjetila na teletinu, iguane, rheu, pticu sličnu noju, i glodavca agutija za čije je meso rekao da je najbolje koje je ikada probao i kornjaču s Galapagosa.

Poznato je da je američki predsjednik Thomas Jefferson osim knjiga volio vino, osobito Chateau Lafite, a bio je i voćofil – tvrdio je da je vrsta trešanja Carnation superiorno voće i da nijedna druga vrsta ne zaslužuje zvati se trešnjama. Bobice su najbogatiji dar Raja, tvrdio je. Što se knjiga tiče, treći američki predsjednik koji je napisao Deklaraciju Nezavisnosti, osnovao je sveučilište u Virginiji, a centar je bila biblioteka. Čitao je Herodota, Tukidida, Cezara, Plutarha, Tacita, Platona i Cicera,  Homera i Virgilija, Sofokla i Ezopa, Seneku, Marka Aurelija, Johna Lockea, Humea i Voltairea, Shakespearea, Molièra, Swifta, Cervantesa, a preporučuje Eneidu, "Ilijadu i Odiseju", "Mizantropa", "Gulliverova putovanja", "Don Quixotea", Miltonov "Izgubljeni raj", "Canterburyjske priče"… Darovao je svoju osobnu knjižnicu nakon što je Kongresna izgorjela, a neka od preživjelih knjiga možete vidjeti i danas.

Američki pisac John Irving volio je kuhati za svoju djecu. Njegov su specijalitet bile ogromne mesne okruglice, a kažu da je najmanja bila veličine loptice za golf. U meso bi umiješao s dva jaja, dodao češnjak, luk i bosiljak. Kad je nakon ručka čitao, često bi se vraćao klasicima poput knjiga "Grimizno slovo", "Moby-Dick", "Gradonačelnik Casterbridgea", "David Copperfield", "Madame Bovary", "Smrt u Veneciji", "Giovannijeva soba", "Limeni bubanj", "Sto godina samoće".

Honoré de Balzac bio je pravi gurman, a jednom je navodno sam pojeo stotinu kamenica, desetak kotleta, dvije cijele jarebice, patku i morsku ribu – i to samo za večeru. Pisao bi od ponoći do podneva sljedećeg dana konzumirajući samo crnu kavu, jaja i voće. Što se deserta tiče, imao je "slatki zub" i bio lud za marcipanom. Volio je najviše - kavu, i to toliko da je zapravo bio ovisan  - navodno je pio čak 50 šalica kave dnevno, pa čak i jeo cijele zrna između. Često bi išao na dijetu samo s mlijekom kako bi ublažio kronične bolove u želucu, ali uvijek se vraćao kavi. Volio je pojesti, ali najviše na svijetu volio je kavu.

Kad nije pisao "Tri mušketira" Alexandra Dumasa su mogli naći u nekom od mnogih raskošnih pariških restorana, a u jednom je imao i svoju privatnu sobu. Njegovo je omiljeno jelo, bilo ono koje je miješao sam, jedući vani, pogotovo ako je imao društvo koje je mogao impresionirati. Bio je to preljev za salatu ovih sastojaka: po jedan zgnječeni žumanjak tvrdo kuhanih jaja u maslinovom ulju za dvije osobe koje je naumio nahraniti, kisele krastavce narezane na kockice, isjeckane inćune, nasjeckane tvrdo ukuhane bjelanjke i onda bi to začinio krasuljicom i timijanom, posolio i popaprio te zalio octom. Tome bi se dodao zelje, i na kraju prstohvat paprike. Kakav otac, takav sin, pa je nezakoniti sin starog Dumasa Alexandre Dumas Jr. naslijedio i očevu ljubav prema hrani. U Parizu je bio poznat po svojoj omiljenoj hrani, detaljno razrađenoj mesnoj salati. Salade Francillion sadržavala je crveni krumpir omekšan u goveđem bujonu, nasjeckani celer, maslac i vino Chablis te pola kilograma živih dagnji. Kad je jelo bilo skuhano, poslužilo bi ga se Dumasu isključivo hladno.

Jedna je od rijetkih poznatih ličnosti koja je danas slavnija po omiljenom jelu koje nosi njegovo ime, nego li po prozi je gospodin Francois Rene de Chateaubriand. Kuhar je u francuskom veleposlanstvu u Londonu napravio jelo od odrezaka, točnije junećeg bifteka premazanog maslacem i paprom, pečenog, narezanog, pa prelivenog s još malo maslaca i peršina te umakom Béarnaise, "djetetom" umaka Hollandaise, jednog od pet glavnih umaka na francuskoj visokoj kuhinji. Ako volite Chateaubriand jelo, možda ćete zavoljeti i Chateaubriand pisca…

George Orwell obožavao je "plum pudding", a u svom eseju "British Cookery" kojeg otvara s Voltaireovim citatom da "Britanija ima stotinu religija, ali samo jedan umak" branio je englesku kuhinju. A ne, "to nije bila istina ni tada, i zaista je netočno danas" piše Orwell.  Njegov "danas" je 1945. kad u britansku kuhinju još nisu stigla jela i začini iz Indije. Još je jedan esej Orwell napisao i ponovo branio kuhinju svoje domovine. Zaključio ga je s nekim od svojih najdražih recepata – tart od sirupa treacle, marmeladu od naranči, kolač sa šljivama i receptom za svoj božićni pudding.

Agatha Christie nije bila pohlepna osim kad je bila riječ o hrani, rekao je njen unuk. Pila je slatko tučeno vrhnje, "šlag", ali - bez kave. Za međuobrok bi uz kolače smazala i kremu od Devonshirea, minus pogačice. Ova gusta krema koju je kraljica krimića obožavala radi se zagrijavanjem kravljeg mlijeka s parom ili u vodenoj kupelji kojeg se onda ostavi u plitkim posudama da se polako hladi. Za to vrijeme sadržaj kreme naraste i stvara "ugruške" ili "krpice", pa otuda i naziv "clotted cream", zgrušana krema.

Piti od jabuka nikada nije mogao odoljeti Jack Kerouac. "Jeo sam pitu od jabuka i sladoled - bila je sve bolje kako sam ulazio dublje u Iowu - pita je bila veća, sladoled bogatiji ... to je praktički sve što sam jeo, znao sam da je hranjivo i bio je stvarno ukusan, naravno."

Obitelj malog J. D. Salingera je uvijek jela zajedno. Ali njega se kao mladića moglo vidjeti kod Howarda Johnsona ili Burger Kinga, a svake bi se subote pridružio redu za večeru koje je posluživala Prva kongregacijska crkva u Hartlandu u Vermontu i lako ga je bilo uočiti - visoki tip sjedio bi nedaleko police s pitama i pisao u bilježnicu. Kao muž i otac već je imao osobenjačke navike - s kćerkom Margaret rado bi gledao Hitchcockove filmove, a prezirao "sentimentalne filmove o Danu zahvalnosti i psićima" koje su gledale malena i njezina mama, a često ljut i iznerviran razvio je naviku da ruča sam. Zajednički obroci znače i bliskost, pokazuju se osjećaji, priča i razgovara, a Salinger je već postao przničav. No, roast beef je bio uvijek njegov prvi odabir, kažu.

Jean-Paul Sartre imao je svoje gastro žudnje. U pismima koje je slao Simone de Beauvoir dok je s francuskom vojskom ratovao u Drugom svjetskom ratu stalno je spominjao halvu. Između rasprava o Biću i ništavilu, Sartre nije prestajao spominjati halvu. "Ne zaboravi", podsjeća on de Beauvoir 1939. kad je traži da pošalje dvije kutije. Zatim, u sljedećem pismu: opisuje katastrofu: “Danas sam bio izvrsno raspoložen, a onda sam dobio tvoje knjige, ali bez halve. Postoji li još koji paket?" Kad Sartre u nekoliko sljedećih godina više puta primi halvu njegova je radost ogromna. “Halva je stigla u dobrom stanju... Puno ti hvala, slatko moje malo. Za ručkom smo pojeli cijelu kutiju." I kasnije: "Halvu sam dao Pieteru koji je nije mogao prestati jesti, pa sam se zderao na njega. Dok ti pišem ove riječi, on i dalje jede veliki komad s ogromnim zadovoljstvom."

Walt Whitman toliko je volio kolač od kave da bi ga često darovao, možda u nadi da će i on dobiti svoju omiljenu slasticu kao dar. Misli se da mu to nije upalilo, a stvarno je obožavao taj kolač i jeo bi ga od jutra do večeri. U pismu iz 1877. napisao je: "Bio sam dovoljno glup da popijem dobro jako piće i pojedem par kriški bogatog kolača kasno navečer – i to više neću ponoviti." Čisto sumnjamo da se toga i pridržavao.

Sylvia Plath zapisala je "Umjesto da učim Lockea, na primjer, ili pišem - idem napraviti tortu od jabuka ili proučiti kuharicu "The Joy of Cooking", čitam je kao rijedak roman." A zapravo je recept Sylvie Plath s kojim je najčešće povezuju zaista neobičan – to je torta od rajčice!

Victor Hugo je svoja jutra započinjao šalicom kave, baš kao i većina ljudi. Ali, ubacio bi u nju dva sirova jaja.

John Steinbeck nije imao neko omiljeno jelo, a na putovanjima je uvijek gledao kamo idu ljudi za vrijeme gableca. Jasno, lokalci uvijek znaju gdje se dobro jede. No kad bi bio prepušten sam sebi, često je napravio za jelo svoju verziju posolea, guste bogate juhe i to od konzerve graha i konzerva kukuruzne kaše hominy.

H. P. Lovecraft volio je spaghette, a na vrh bi stavio brdo sira. I nije ga jeo samo za ručak - svakoga bi jutra doručkovao američki doughnut i komadinu sira.

Vladimir Nabokov imao je svoj (duhoviti) recept za jaja à la Nabocoque koje donosimo: "Prokuhajte vodu u loncu (mjehurići znače da voda vrije), iz hladnjaka izvadite za jednu osobu dva jaja. Držite jaja pod vrućom vodom iz slavine kako bi bili spremna za ono što ih čeka. Stavite svako jaje u lonac, jedno za drugim, i pustite ih da bezvučno skliznu u kipuću vodu. Posavjetujte se s ručnim satom. Sa žlicom sprečavajte da ne kucaju o prokletu stranu posude. Ako pak jaje pukne u vodi (sada već bubnja kao ludo) i počne izbacivati ​​oblak bijelih stvari poput medija u staromodnoj seansi, izvadite ga i bacite. Uzmite drugo i budite oprezniji. Nakon što prođe 200 sekundi ili, recimo, 240, počnite vaditi jaja. Stavite ih, s okruglijim dijelom prema gore u držač jaja. Malom žlicom tapkajte u krug i otvorite poklopac školjke. Pripremite malo soli i (bijelog) kruha s maslacem. Jedite.  V.N. 18. studenoga 1972."

Ljubav Emily Dickinson prema pečenju gotovo je jednako dobro dokumentirana kao i njezina poezija. Pekla je kruh svaki dan, a ponekad je spuštala košarice peciva kroz prozor djeci iz susjedstva. Dok je bila u kuhinji, crtala je pjesme na poleđinama ambalaže i ostacima papira na kojima su ostale mrlje hrane i pića. Slavan je njezin kolač od kokosa kojeg je zapisala na poleđini pjesme. jedne pjesme.

Stephen King je počeo piti čaj svakoga jutra negdje 1970-ih, što je spominjao mnogo puta. Također je rekao "Bon Appetitu" da voli pojesti kolač od sira prije nego što sjedne za stol, te pola u šali dodao da se oženio spisateljicom Tabitom King jer je radila dobru ribu. Ali nisu mu svi plodovi mora omiljeni: "Ne jedem ostrige. Užasno je.. način na koji vam živi klize niz grlo -  brrr", rekao je.

Truman Capote nije doručkovao kod Tiffanyja, ali je volio dobro pojesti. "Hrana, rijetko mislim o nečem drugom", zapisao je. Kuhao nije sve do puta na Siciliju kad je nakon cijelog dana ukuhavanja voća priznao da je to "nemuška aktivnost koja može biti opuštajuća, osobito ako je krajnji rezultat ukusna hrana." Kad je slagao staklenke pekmeza i džemova rekao je kako je to odličan način za iskoristiti stare boce gina i vina. I to je bio trenutak kad je postao opsjednut hranom. Za Božić 1951. ogledao se u kuharskom triatlonu i pripremio puricu, nadjev od kestena i kolač od naranči i badema. No najdraža mu je slastica ikada bila ona koju nije sam napravio. Kad je 1962. putovao po Engleskoj s prijateljem Cecilom Beatonom na ručak ih je pozvala Kraljica Majka. Okrunjena glava nije impresionirala Capotea, ali kolač koji su poslužili jest – "najbolji kolač kojeg sam ikada jeo – neka vrsta čokoladne kreme punjene sa svježim malinama..." izjavio je. Danas Capotea povezuju s "Italian Summer Pudding", talijanskim ljetnim kolačem, zapravo tiramisuom s malinama.

Winston Churchill je bio ljubitelj juha, ali ne kremastih, već samo bistrih. Juhu od kornjače nikada ne bi odbio, ali, bila su to neka druga vremena  kad je ta juha bila omiljena u predratnoj Britaniji. Spominje je i Simmel u svojoj gastro krimić romanu "Može i bez kavijara" opisao juhu Lady Curzon koju se danas kuha s dagnjama, naravno. Churchill je i pisao i čitao mnogo, a najdraže knjige su mu bile "Rudnici kralja Salomona" H. Rider Haggarda, Urisov "Egzodus", "Vremenski stroj" HG Wellsa, "Balada o tamnici u Readingu" Oscara Wildea, "Dobra zemlja" Pearl Buck, "Zameo ih vjetar", Orwellova "1984. ", Defoeov "Dnevnik kuge", Darwinovo "Podrijetlo vrsta", Huxleyev "Taj vrli novi svijet",  "Doktor Živago", i "Jedan dan u životu Isaka Denisoviča", uz mnoge povijesne i političke knjige.

Napisala: Sandra Veić Sukreški