Lektira za 21. stoljeće ili samo kozmetički premaz preko starog popisa?
Piše: Tatjana Barat
Ovih se dana, nakon što je javnosti napokon među posljednjim kurikulima predstavljen i onaj iz Hrvatskog jezika, podiglo mnogo prašine oko novog popisa lektire za osnovne i srednje škole u sklopu Cjelovite kurikularne reforme koja od jeseni kreće u svim hrvatskim školama.
Naime, ono što se prije tri godine najavljivalo kao velika promjena u lektirnom popisu koji se, usput rečeno, nije mijenjao posljednjih 25 godina, postalo je sve samo ne to. I zato se na noge dižu i roditelji, i novinari, i šira javnost, često bez stvarnog poznavanja činjenica kako se i zašto biraju lektirni naslovi.
Dakako, čitav novi kurikul za Hrvatski jezik ima svoje i pozitivne i negativne strane pa krenimo redom.
U novom popisu lektire za osnovnu školu nema nikakvih iznenađenja ni većih promjena, no svakako je pohvalno što je dodan Siniša Glavašević i njegove „Priče iz Vukovara“. On je do sada bio zastupljen samo kratkim tekstom u čitanci osmog razreda te se prigodno čitao na Dan sjećanja na Vukovar.
Međutim, popis za srednje škole je druga priča. Izbačeno je obavezno čitanje Eneide, Ilijade i Odiseje, koje se ionako nikada nisu čitale cjelovite, čak ni u gimnaziji, a izbačen je čak i kultni Salingerov „Lovac u žitu“, koji se inače čitao na početku prvog razreda, i u strukovnim školama i u gimnazijama, kao dio učenja o književnim rodovima.
S druge strane, kao izborni naslovi ili djelomična čitanja tu su Maeterlinckova „Plava ptica“, Grassov „Limeni bubanj“, Williamsov „Tramvaj zvan žudnja“ , Goldingov „Gospodar muha“ i drugi. Kao što se vidi, riječ je o redom djelima iz svjetske književnosti. Jer je valjda, prema metodičarima koji su radili popise, važnije poznavati tuđe, a ne svoje.
Što se tiče hrvatskih suvremenih autora, tu se spominju samo Danijel Dragojević i Radovan Ivšić. Ostali pjesnici poput Šimića, Ujevića i Matoša su, naravno, već kultni i u njih se ne dira pa popis ostaje gotovo jednak kao do sada.
Ako se pak okrenemo popisu književnica, vidi se da i dalje živimo u patrijarhalnom društvu i da se srednjoškolcima djela koja su napisale žene praktički niti ne predstavljaju. Primjerice, do sada su se u čitankama za gimnazije nalazile samo Vesna Parun i Ana Katarina Zrinski. Marija Jurić Zagorka i njezini ljubavni romani smatrali su se nedostojnima izborne lektire. Srećom, sada se na popisu čitanja barem dijelova tekstova nalaze Virginia Woolf i Sylvia Plath, ikone ženske književnosti 20. stoljeća, s kojima sam se prvi put susrela na fakultetu jer tijekom mog gimnazijskog školovanja nismo čuli ni slova o njima.
Kako se uopće bira lektira?
Najnovije djelo uvršteno u lektiru je Ecovo „Ime ruže“ napisano 1980. Vjerovali ili ne, to je velik napredak u odnosu na dosadašnji popis. Naime, treba imati na umu da moraju proći godine i godine kako bi se neko djelo smatralo književno vrijednim. Ako je neko djelo proglašeno bestselerom te ga obožavaju i čitatelji i kritičari, to nipošto ne znači da će završiti u lektiri.
Naime, kada metodičari kreiraju popise lektire, u obzir moraju uzeti tekstove koji odgovaraju kulturno dominantnoj predodžbi o književno vrijednim djelima, koji su prikladni za učenikovo samostalno čitanje i koji su primjereni učeničkom kulturnom i životnim iskustvu. Dakle, moraju biti zadovoljena sva tri kriterija, ne samo jedan ili dva.
Primjerice, osobno bih voljela vidjeti djela Kristiana Novaka u lektiri za gimnazijalce. Iako su njegovi romani ovjenčani nagradama te ih struka iznimno poštuje, još je uvijek prošlo premalo godina da bi se oni uopće razmatrali kao dijelovi lektirnih popisa. No sigurna sam da će se naći na njima za koje desetljeće. Jednako bih tako voljela da se čitaju djela Julijane Matanović ili Marine Vujčić.
I da, upravo u tome i jest problem. Jednom kada djela uđu u srednjoškolske lektirne popise, nisu više tako aktualna kao u trenutku stvaranja, iako nerijetko obiluju svevremenskim temama. I tako smo u začaranom krugu.
I što nam preostaje?
Kao i do sada, sve ostaje na profesorima. Ovisno o svojim čitateljskim afinitetima, učenicima će predstaviti određena djela koja nisu dio obaveznog popisa, onoliko koliko stignu pretrpani nepotrebnom papirologijom i kozmetičkim prepravcima kurikula. To znači da neki učenici nikad neće čuti za kultna djela, primjerice, latinskoameričke književnosti (osim Marqueza) ili pak se detaljnije upoznati s hrvatskom suvremenom književnošću i svime onime što nude hrvatske književnice. Kurikul i dalje pogoduje muškarcima i svjetskoj književnosti, a učenici će ovisiti o tome što im njihov nastavnik/ica predstavi. Srećom, ima sjajnih nastavnika koji žive književnost i koji će tu ulogu itekako dobro odraditi.
Da, sva odabrana djela jesu zaista književno izuzetno vrijedna i predstavljaju epohu u kojoj su nastala, no očekivala sam više. Preostaje nam nadati se da će se za idućih 25 godina dogoditi konkretnije promjene.
Međutim, popis za srednje škole je druga priča. Izbačeno je obavezno čitanje Eneide, Ilijade i Odiseje, koje se ionako nikada nisu čitale cjelovite, čak ni u gimnaziji, a izbačen je čak i kultni Salingerov „Lovac u žitu“, koji se inače čitao na početku prvog razreda, i u strukovnim školama i u gimnazijama, kao dio učenja o književnim rodovima.
S druge strane, kao izborni naslovi ili djelomična čitanja tu su Maeterlinckova „Plava ptica“, Grassov „Limeni bubanj“, Williamsov „Tramvaj zvan žudnja“ , Goldingov „Gospodar muha“ i drugi. Kao što se vidi, riječ je o redom djelima iz svjetske književnosti. Jer je valjda, prema metodičarima koji su radili popise, važnije poznavati tuđe, a ne svoje.
Što se tiče hrvatskih suvremenih autora, tu se spominju samo Danijel Dragojević i Radovan Ivšić. Ostali pjesnici poput Šimića, Ujevića i Matoša su, naravno, već kultni i u njih se ne dira pa popis ostaje gotovo jednak kao do sada.
Ako se pak okrenemo popisu književnica, vidi se da i dalje živimo u patrijarhalnom društvu i da se srednjoškolcima djela koja su napisale žene praktički niti ne predstavljaju. Primjerice, do sada su se u čitankama za gimnazije nalazile samo Vesna Parun i Ana Katarina Zrinski. Marija Jurić Zagorka i njezini ljubavni romani smatrali su se nedostojnima izborne lektire. Srećom, sada se na popisu čitanja barem dijelova tekstova nalaze Virginia Woolf i Sylvia Plath, ikone ženske književnosti 20. stoljeća, s kojima sam se prvi put susrela na fakultetu jer tijekom mog gimnazijskog školovanja nismo čuli ni slova o njima.
Kako se uopće bira lektira?
Najnovije djelo uvršteno u lektiru je Ecovo „Ime ruže“ napisano 1980. Vjerovali ili ne, to je velik napredak u odnosu na dosadašnji popis. Naime, treba imati na umu da moraju proći godine i godine kako bi se neko djelo smatralo književno vrijednim. Ako je neko djelo proglašeno bestselerom te ga obožavaju i čitatelji i kritičari, to nipošto ne znači da će završiti u lektiri.
Naime, kada metodičari kreiraju popise lektire, u obzir moraju uzeti tekstove koji odgovaraju kulturno dominantnoj predodžbi o književno vrijednim djelima, koji su prikladni za učenikovo samostalno čitanje i koji su primjereni učeničkom kulturnom i životnim iskustvu. Dakle, moraju biti zadovoljena sva tri kriterija, ne samo jedan ili dva.
Primjerice, osobno bih voljela vidjeti djela Kristiana Novaka u lektiri za gimnazijalce. Iako su njegovi romani ovjenčani nagradama te ih struka iznimno poštuje, još je uvijek prošlo premalo godina da bi se oni uopće razmatrali kao dijelovi lektirnih popisa. No sigurna sam da će se naći na njima za koje desetljeće. Jednako bih tako voljela da se čitaju djela Julijane Matanović ili Marine Vujčić.
I da, upravo u tome i jest problem. Jednom kada djela uđu u srednjoškolske lektirne popise, nisu više tako aktualna kao u trenutku stvaranja, iako nerijetko obiluju svevremenskim temama. I tako smo u začaranom krugu.
I što nam preostaje?
Kao i do sada, sve ostaje na profesorima. Ovisno o svojim čitateljskim afinitetima, učenicima će predstaviti određena djela koja nisu dio obaveznog popisa, onoliko koliko stignu pretrpani nepotrebnom papirologijom i kozmetičkim prepravcima kurikula. To znači da neki učenici nikad neće čuti za kultna djela, primjerice, latinskoameričke književnosti (osim Marqueza) ili pak se detaljnije upoznati s hrvatskom suvremenom književnošću i svime onime što nude hrvatske književnice. Kurikul i dalje pogoduje muškarcima i svjetskoj književnosti, a učenici će ovisiti o tome što im njihov nastavnik/ica predstavi. Srećom, ima sjajnih nastavnika koji žive književnost i koji će tu ulogu itekako dobro odraditi.
Da, sva odabrana djela jesu zaista književno izuzetno vrijedna i predstavljaju epohu u kojoj su nastala, no očekivala sam više. Preostaje nam nadati se da će se za idućih 25 godina dogoditi konkretnije promjene.
