Klasik mjeseca - Albert Camus: „Stranac“

Za Čitaj knjigu piše Tatjana Barat Zagonetni mladić koji ne pokazuje osjećaje ni na majčinom sprovodu, ne mari za ljubav ni karijeru i postaje slučajni ubojica bez ikakvog motiva, a sve samo zato jer smatra da ionako ne može utjecati na svoj život, temelj je jednog od najvažnijih romana 20. stoljeća, Camuseva „Stranca“. Djelo je dio srednjoškolske lektire četverogodišnjih strukovnih i gimnazijskih programa, a s razlogom se učenike upoznaje upravo tada s jednim od najvećih književnika modernizma. Moja generacija ga je obožavala, pa čak i oni koji inače nisu bili ljubitelji lektire. Očito je da u njemu ima nečega što nas navodi na propitkivanje života i sebe samih, posebno netom prije stupanja u svijet odraslih, a sve se to može svesti pod nazivnik filozofije apsurda. Nobelova nagrada za doprinos književnosti Albert Camus bio je francuski romanopisac, dramatičar, esejist i filozof porijeklom iz Aližira. U Francuskiu je stigao već kao formirani književnik i filozof, gdje se aktivno angažirao u nizu društvenih i političkih pitanja. Prijateljevao je s Kafkom i Sartreom, a upravo je od potonjeg preuzeo djelomične nazore egzistencijalizma.  Iako ga se vrlo često proglašava egzistencijalistom jednakim Sartreu, on to nije. Naime, on u svojim djelima ne iznosi filozofske teze, nego moralni pogled na svijet, dok se Sartre čvrsto drži filozofije egzistencijalizma. Štoviše, Camus je razvio vlastiti pravac nazvan filozofija apsurda, koja ulazi u šire misaone tijekove književnog i filozofskog egzistencijalizma. On opsesivno traži odgovore na to kako uopće poštovati ljudski život, kako ostvariti slobodu, kako naći svoje mjesto, a u njegovim se djelima mogu prepoznati dvije faze – faza apsurda i faza pobune. Fazi apsurda pripadaju roman „Stranac“, esej „Mit o Sizifu“ i drama „Kaligula“. „Stranac“ je objavljen 1942.,a prema njemu je 1967. snimljen i film, čiji je redatelj Luchiano Visconti. Zbog svog iznimnog doprinosa književnosti, izvanrednog stila i majstorske kompozicije u svojim djelima, 1957. Camus je primio Nobelovu nagradu za književnost. Dehumanizacija likova u modernom dobu Svakako je najviše ostao upamćen po „Strancu“, krakom modernom monološkom romanu u dva dijela koji nam kroz pripovijedanje mladića Mersaulta opisuje jedan besmisleni i jednoličan život. Već nam na prvim stranicama, kada Mersault s velikom lakoćom i potpuno lišen osjećaja opisuje majčinu smrt, postaje jasno da će ovaj protagonist biti drugačiji od ostalih na koje smo nailazili. Ništa drugačiji nije ni u ljubavnim odnosima, a na svako pitanje koja mu Marie postavlja o ozbiljnosti njihove veze, Mersault nonšalantno odgovara da je ne voli. Kulminacija radnje događa se na plaži gdje sasvim slučajno, bez ikakvog razloga, upuca Arapina, jednog od onih koji su slijedili njegovog problematičnog susjeda Raymonda. Zatvorske dane ne doživljava s nimalo straha ni žaljenja, već samo ide kroz život dan po dan, smatrajući da čovjek ionako nema nikakvog utjecaja na vlastiti život. Ni osuda na smrtnu kaznu ne znači mu ništa. Jedino što mu je ikada pričinjalo zadovoljstvo jest boravak u prirodi. Pripovijedanjem u prvom licu, kratkim i jasnim rečenicama, Mersault nam kronološki iznosi događanja u svom životu, a pritom se vodi idejom apsurda, odakle je i nastao pojam filozofije apsurda. Kako smatra da nema smisla ulagati u odnose s ljudima jer čovjek ionako na kraju umire sam, potpuni je stranac svima oko sebe, iako njegova okolina uvijek nastoji doprijeti do njega, no ponajviše je stranac sebi samome. Sukobljava se s cijelim svijetom, odbacuje ljubav, religiju, karijeru pa i samu slobodu. Potpuno je dehumaniziran, što je u skladu s velikim promjenama, svjetskim ratovima i posljedicama Druge industrijske revolucije. Život nije apsurd, apsurd je život U „Strancu“ je zaista dan savršen primjer otuđenog čovjeka, no da nije sve tako crno, Camus je potvrdio svojim „Mitom o Sizifu“ u kojem pojašnjava postupke u svome romanu. Kako sam kaže, život nije apsurd, nego je apsurd život. Na nama je da odabiremo hoćemo li se prepustiti melankoliji i tako dočekati neizbježnu smrt ili ćemo pak prihvatiti činjenicu da smo smrtna bića i učiniti sve da godine provedene na ovome svijetu učinimo važnima. Smatram da je upravo to i smisao čitanja ovog klasika. Iako je na prvi pogled sve u romanu apsurdno te lik Mersaulta još i danas zbunjuje kako književne teoretičare, tako i psihologe, vjerujem da nam otvara nove vidike i navodi nas da dobro promislimo o tome kako ćemo proživjeti one godine koje su nam preostale. Hoćemo li živjeti iz dana u dan jednoličan život poput Mersaulta ili ćemo svaki dan učiniti značajnim imajući na umu da ovdje nećemo biti vječno, ovisi isključivo o nama. Djela Alberta Camusa možete nabaviti putem Abrakadabra internetske trgovine.