Košarica
Izbornik

Kad pisci prolupaju

Kad pisci prolupaju
Ako su pisci tankoćutna bića koja pažljivo promatraju svijet ili zagrabe duboko u sebe, pisci i pjesnici su svakako ukrasi svijeta. No dogodi se da neki od njih sebe preozbiljno shvaćaju ili „prolupaju“. Kad „pukne“ Anne Rice Anne Rice osvojila je srca ljubitelja vampirskih romana i revitalizirala žanr s princom Lestatom u „Interviewu s vampirom“. No, ta je gotička spisateljica uvijek teško primala kritiku. Kad je njezin roman „ Memnoch the Devil“ dobio loše kritike čitatelja izgubila je kompas i rekla kako su čitatelji preglupi da bi razumjeli njezinu knjigu. Kad je i roman „Blood Canticle“ dobio loše kritike čitatelja (a k vragu, te se broje, zar ne?), Anne Rice se doslovno povampirila. S 1200 riječi napala je čitatelje i objavila na Amazonu: oni preispituju knjigu iz pogrešne perspektive, arogantni su i glupi, pojedine je recezente prozvala jer su rekli kako bi Anne stvarno trebala imati urednika. I što sad? Činjenica je da će svakoga od nas neka knjiga oduševiti, a neka - neće. Činjenica je i da kod nas svatko misli da može izdavati knjige, da neki urednici olako shvaćaju svoj posao pa nekako prođe i najgori prijevod, mnogo grešaka, nikakva lektura, a o redakturi da i ne govorimo. Ali, postoje i izdavači koji paze na sve i rade svoj posao pa su knjige koje izlaze iz tih kuća pravi dragulji. No kad je izdavaštvo posao koji nosi mnogo novaca, a tržište poput onog koje objavljuje knjige na engleskom ogromno, te da zaista nije lady like ovako se obračunavati s čitateljima, jer to je Anne napravila. Nije se obračunavala s izdavačima koji, kao ni publika, nemaju veze s tim je li roman dobar ili loš… Nije Anne stala na tome. Ona je nastavila, gotovo ulomak po ulomak, objašnjavati kako je briljantnu knjigu napisala. I svojoj je knjizi sama dala pet zvjezdica. I ostavila oko 200 recenzija – o svojim knjigama. Zato nije jako popularna u svijetu, ni izdavača ni čitatelja, bez obzira na Lestata. Nicholas Sparks misli da je najbolji pisac na svijetu Nijedan pisac koji ozbiljno shvaća svoj posao ne bi trebao izgubiti živce. No neki su toliko zaljubljeni u sebe da se i to dogodi. Kao što je Nicholas Spark koji je zaljubljen u sebe 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Zašto, nije sasvim jasno jer njegovi romani su O. K. za sve koji vole nježne i romantične priče, ali da su briljantno napisani – nisu. Kad je s Miley Cyrus imao zajednički intervju za USA Today, uspio je biti toliko naporan da je izazvao mnogo podsmijeha. Prvo, za sebe misli da je jedinstven. Kad su ga pitali koji je njegov žanr on je rekao kako nema autora u njegovom žanru – postoji samo on. „Nitko ne radi što radim ja“. Hm. Ljubavna priča s tragičnim završetkom bar jednog lika? Ne, nitko to prije njega nije pisao. Ni Shakespeare. Kad su ga pitali koji je roman njega oblikovao, koji ga je u mladosti oduševio on je odmah citirao svoje knjige. Usporedio se s Hemingwayem, Sofoklom i Shakespeareom, a za knjige Cormaca McCarthyja rekao da su „previše melodramatične, da su mekane“ i da se ukratko ovaj sjajan pisac „previše razmeće s riječima“. Zemlja se pod njim nije otvorila ni kad je rekao kako se u njegovim knjigama „nikad ne zna kako će završiti – hoće li kraj biti sretan, tužan, gorko-sladak ili tragičan. Vi čitate romanse jer znate što možete očekivati. Čitate ljubavne priče jer ne znate što možete očekivati.“ Očito ne zna da su njegovi romani postali odavno – meme. Alice Hoffman i njezin lov na kritičarku preko Twittera Čak i ako i kad imaju problema s Amazonom neki bi se autori trebali znati nositi s kritičarima. Jedna je od njih i Alice Hoffman. Osim „Čarolije za svakodnevnu upotrebu“(Practical Magic)  i niza romana koji su dobro primljeni, napisala je i dječju knjigu, a kad je ova dobila kritiku, Alice to nije dobro primila. Kritičarka Roberta Silman napisala je kako joj se ne sviđa, i pri tom obrazložila zašto, njezin roman „The Story of the Sisters“. Alice je pak tak roman doživjela kao nešto toliko fenomenalno i nije mogla podnijeti kritiku. Umjesto da ignorira ili prihvati primjedbe jer to je dio njezinog poziva, dala si je truda i na Twitteru pustila bijesu da podivlja. Alicein je cilj postao uništiti Robertu. U 27 tweetova obrušila se na kritičarku, nazvala je moronom, objavila njezin privatni telefonski broj, e-mail, pozvala obožavatelje da nazovu mrsku Robertu i uznemiravaju je kad god požele jer je, zamislite, njezin roman nazvala „predvidljivim“: Ono što je bilo za krepat je da je Alice objavila krivi broj, da Silman nema Twitter pa nije ni znala da je počeo lov na nju. Na kraju se nakon nekoliko dana preko izdavača Alice dosta mlako ispričala izjavom, a njezin je izdavač imao pune ruke posla. Šteta je počinjena. Od tada pa do kraja svijeta, tko god googlea „The Story of Sisters“ saznat će kako je podivljala Alice Hoffman. R. Mathias i njegov ego Svoje je knjige M. R. Mathias objavio sam. Na Kindle Storeu dobio je pristojne kritike, lojalne pratitelje i čitatelje i bio je to početak uspjeha. Odnosno, mogao je biti da on svoje fantasy knjige ne drži remek-djelima. Nekim ljudima je bolje da im se ne dogodi uspjeh – a ovo je školski primjer za to. Njegov je ego, naime, toliko narastao (potpuno u neskladu s njegovom slavom, tj. slavicom i talentom) da od njega ni Sunce ne vidi. Bilo je pitanje dana kako će mu se to obiti o glavu. Tako je 2012. počeo raspravu i svađu na jednom forumu koji se bavi fantasy knjigama. Ukratko, objasnio je svijetu kako u knjigama M. R. Mathiasa nema ničega samozatajnoga ni maloga ako pisac sam objavi svoje knjige. Skinuo je fotke forumaša, optužio ih za ljubomoru i to sve objavio svojim Twitter sljedbenicima, njih 9200 koji, napisao je, žele znati zašto progone njihovog najdražeg pisca. Netko je neoprezno napisao da nije pročitao nijednu njegovu knjigu pa je M. R. M. odgovorio – „ako ste odlučili ne pročitati jednu od najboljih fantasy knjiga ikada napisanih onda nemojte“. Na kraju, usporedio se - s Tolkienom. Zapravo nije – on je izjavio da je BOLJI od Tolkiena i da će se svi oni koji su čitali „tog previše prodanog pisca“, pročitaju li njegove knjige, odreći starog dobrog i sjajnog Profesora. Možete si misliti da se to dogodilo. Ne volite li knjige Candace Sams nahuškat će na vas i FBI Candace Sams - tko? Da, nije baš poznato ime. Napisala je „Electra Galaxy’s Mr Interstellar Fella“ i kako njen rad nije baš ni kao onaj Alice Hoffman (koja zna pisati) pa čak ni Nicholasa Sparksa, misli da je odlična. Ono u čemu je bolja od njih je ludovanje i raspad mozga. Kad je kritičar Amazona njenom romanu dao jednu zvjezdicu otvorio se pakao: Sams je započela žestok online napad koji je njezin ugled ostavio na podu svjetske povijesti izdavaštva u komadićima. Ona se kao kritičar lijepo prijavila, napala „kolegu“ da je „frustrirani romantičarski romanopisac“ koji „nigdje nije mogao objaviti svoje radove“. Nazvala ga je kukavicom i ostavila oko 400 ljutitih postova. No show je počeo kad je zaprijetila da će nazvati i FBI. U posljednjoj je poruci tvrdila kako je zbog loše kritike ona žrtva cyber stalkinga, da je to federalni prekršaj. Je li stala? Nije. Podići će tužbu! Vidjet će oni… a onda se odjavila, izbrisavši sve poruke, ali znate kako je, na Mreži sve ostaje pa za sve generacije imamo sačuvan cirkus Candace Sams. Možda to što piše paranormalne romanse (?), SF, pustolovne i fantasy romane ima utjecaja. Richard Dawkins - sve zbog meda Kad je 2013. znanstveni pisac i ateista slavnih ličnosti Richard Dawkins imao problema na aerodromu zbog sasvim jasnih i svima znanih razloga, poskliznuo se. Štoviše, poskliznuo se na med. Zaista, jer je sa sobom nosio staklenku meda, a kako svi valjda znaju da se ne smije unositi ništa većeg od 100 ml i ništa tekućeg, službenici su mu oduzeli med. Dawkins je mislio da se to njemu ne bi smjelo oduzeti, pa je ispalio ljutiti tweet tvrdeći da je "Bin Laden pobijedio" što je izazvalo na Twitteru salve ruganja. Umjesto da prizna da je pretjerao, Dawkins je započeo moralni križarski pohod. Uzimajući u obzir da je dio za komentare u „The Guardianu“ bez limita, nakucao je oštar govor o 850 riječi o tome zašto apsolutno nije bilo ništa smiješno kad je slavnom znanstveniku oduzet med. Ponovio je svoju tvrdnju kako je to pobjeda Bin Ladena i ismijavao internet zbog onoga što je vidio kao djetinjast pokušaj da njegovu nesreću ublaži. Emily Giffin - nedostojna svakog svog fana Kad netko proda milijune knjiga pišući chick-lit kao što je to za rukom pošlo Emily Giffin, manje je važno jesu li to vrhunske knjige. Uostalom, već naziv žanra znači jednostavnu i predvidljivu radnju, lagano štivo uz koje se ljubitelji opuštaju, nasmiju. Nije da ćemo čitajući chick-lit razmišljati o velikim temama već se zabaviti. Tako je i Emily našla svoj žanr pa od 2002. objavljuje knjige, jednu su otkupili za film (Nešto posuđeno ili Something Borrowed) nakon što je završila na ljestvici najprodavanijih knjiga The New York Timesa (u svojoj kategoriji, jasno). Je li naučila da je uspjeh sjajna stvar, da od toga fino živi i da se ne mora svima svidjeti što i kako ona piše? Nije. Je li razumjela da kritičari imaju pravo kritizirati? Nije. Kad je dugogodišnja ljubiteljica Griffinove na Amazonu napisala da je eto sada razočarana s novom knjigom, ali da stvarno voli njene prijašnje knjige, Emily je podivljala. Na Facebooku i Twitteru je pozvala legiju obožavatelja da sve negativne kritike na Amazonu unište. Kako je ljubitelja romantičnih knjiga i chick-lita mnogo, preko sto bijesnih poruka nalijepili su na tu blagu kritiku i objasnili ženi da je kreten. U međuvremenu je Griffinova tvrdila da je napad opravdan, da je ova sirota, vjerujemo sad već bivša ljubiteljica napala njezinog muža. To je laž kojom je prikrivala lanac užasa koji je lijepo stajao na Amazonu. Ayelet Waldman stvarno želi biti na popisu Većina bi autora koji počinje svoj proboj u svijet knjiga ubila za sjajnu recenziju romana „Ljubav i blago“ (Love and Treasure) koje je Ayelet Waldman dobila  2014. od New York Timesa. Većina bi, ali ne i Waldmanova. Umjesto da uživa pod toplom sjaju kritičkog obožavanja, dobila je živčani slom. Njen roman nisu stavili na listu "100 značajnih knjiga 2014."!! U nizu tweetova koje treba vidjeti kako bi vjerovali da se tako itko može ponašati, Waldman je tvrdila: "Ljubav i blago je j….o  dobar roman". Tvrdila je da je cijelo jutro provela jecajući na kauču, a zatim je krenula: sistematski je popljuvala sve romane s popisa na koji njezin nije ušao.  Obećala je da će donirati jedan dolar stipendijskom fondu za svaku novu narudžbu svoje knjige. Kada su je ljudi rekli da ga je pretjerala, odbila se ispričati. Najluđi dio? „Ljubav i blago“ su u Washington Postu stavili na svoj popisu "50 najboljih knjiga za fikciju za 2014.". Walden je reagirala s "hvala". J.D. Salinger ne razumije parodiju D.Salinger je sjajan pisac. Napisao je sjajne knjige. O njemu je napisano mnogo. Razloga je više – osim knjiga bio je zanimljiv lik jer se povukao od svijeta na farmu koju je opasao zidovima, nije davao nikome da mu dođe blizu, imao mnogo, mnogo demona i postao čudak i poprilično agresivan starac. No, očekivali biste da razumije zakon o autorskim pravima po kojima je neko vaše djelo podložno parodiji. No, Jerome to nije razumio. Bez parodije ne bi bilo ni „Golog pištolja“ ni filmova Mela Brooksa, a Matt Groening bio bi najtuženiji pisac na svijetu. On je, naime, napisao „nastavak“ romana „Lovac u žitu“. Navodnici kod riječi nastavak veliki su kao kuća, no to J. D. nije razumio. Tako je Šveđanin Groening 2009. osjetio što znači navući bijes pisca i njegovih odvjetnika. Knjiga je zabranjena u Americi. Tvrdili su da to nije parodija već djelo čovjeka koji je već napisao užasne knjige poput „The Macho Man’s Drinkbook: Because Nude Girls and Alcohol Go Great Together i „The Pornstar Name Book“. Iako su se svi slagali da je knjiga očita parodija i uz to loša, Salinger nije uzmakao ni koraka: borio se sve do smrti da se zabrani knjiga koju ionako nitko nije čitao. Potonuće Grčkog moreplovca Kritičar indie knjiga Big Al 2011. nije bio neko ime, kao ni spisateljica Jacqueline Howett. Onda je Big Al napisao kritiku njene knjige „The Greek Seaman“, Grčki pomorac. To što se dogodilo ušlo je u anale Interneta. Iako je pohvalio priču, Al je imao dosta problema s pravopisom, gramatikom i konstrukcijom rečenica autorice. Dao je knjizi dvije zvjezdice. Dodao je kako čitati ovu knjigu ne bi trebalo biti tako teško. Onda je ona odlučila dokazati da je Al u krivu. U nevjerici da bi itko mogao njezino djelo ocijeniti tako nisko, na Alovom je blogu, u komentarima počela „lijepiti“ sve pozitivne kritike s Amazona. Napala je Ala osobno i tvrdila kako je on skinuo s neta „krivu“ verziju i rekla mu da „odj…“. Al je skinuo rukavice pa je citirao neke od njenih loše napisanih rečenica i onda stao. Ali Howettova nije. Uslijedio je ocean komentara, ona je postala sve luđom i iskopala ogromnu rupu u koju je tonula. Obrukala se i samu sebe ponizila toliko da joj je reputacija nepovratno uništena. Za Čitaj knjigu napisala: Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-26 11:14:12