Košarica
Izbornik

Jure Kaštelan

Jure Kaštelan
Za Zakučac kod Omiša ne bismo čuli da u njemu nije, 18. prosinca 1919. rođen Jure Kaštelan. Tako je sa malim mjestima koja iznjedre velikane pa se postave uz bok mnogo većim gradovima, osobito na kartama umjetničkog svijeta. Lijep je to kraj jer mjestašce leži na Cetini, ispod Mosora i Biokova. Jure je bio prvo od djece koje je preživjelo a prije njega majka je pokopala sedmoro djece! Siromašna, seljačka obitelj poslala je sina prvo u nekadašnje glagoljaško sjemeništu na Priku da bi završio osnovnu školu u Gatima. U Dijacezensko sjemenište u Splitu upisao se uz pomoć strica, don Stipe Kaštelana, povjesničara koji je napisao trilogiju o poljičkoj prošlosti. Sjemenište je napustio 1936. i upisao Državnu klasičnu gimnaziju, upisao se u sedmi razred, položio sedmi i osmi i položio maturu 1938. Još u gimnaziji uključio se u literarnu grupu "Natko Nodilo" i bio glavni urednik časopisa "Sjeme". Od 1938. studira na zagrebačkom Filozofskom fakultetu jezike i književnost tzv. "šesnaestu grupu predmeta" (povijest južnoslavenske književnosti, komparativna, teorija književnosti, hrvatski sa staroslavenskim, narodna povijest, francuski i ruski). U vlastitoj nakladi objavio je prvu zbirku "Crveni konj" 1940. a ilustracije je napravio Edo Murtić. Tadašnja vlast je zabranila i zaplijenila zbirku i uništili su čitavu nakladu pa je preživjelo samo nekoliko primjeraka. (U NSB-u je primjerak na kojem je velikim stolima otisnuto "zabranjeno".) "Crveni konj", odnosno pjesme u zbirci inspirirane su poezijom Oskara Daviča i spadaju u nadrealizam a Kaštelan u pjesmama miješa i slobodni stil i narodnu osmeračku liriku, brojalice i staro i novo. Kao student sudjelovao je u antirežimskim demonstracijama pa je nekoliko puta završio u zatvoru. Kada je buknuo Drugi svjetski rat, malo poslije napada na Jugoslaviju iz Zagreba je otišao u Zakučac, pa u Split i pridružio se ilegalcima. Početkom listopada 1942. otišao je u partizane a kako god bili teški uvjeti nije prestao biti pjesnikom. Slike rata je pretvorio u stihove, strašne su i potresne. ("U sobi među lešinama padaju kiše", "Moja stara majko, majko moja stara, smrt me grize ovu jesen"...). Omladinski je rukovodilac, član Agitropa KPH za Dalmaciju i član prvog uredništva "Slobodne Dalmacije". Nakon oslobođenja urednik je kulture u "Vjesniku" pa odlazi u izdavačku kuću NOPOK i tamo je do 1948. Kada je Tito raskinuo sa Staljinom Agitrop Ck KPH zovu ga da bude kulturig referenta. Iako je rat prekinuo Kaštelanovo studiranje on je 1949. diplomirao a 1950. postao asistent na Filozofskom fakultetu. Za tisak je priredo "Rukovete", prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevića. Možda je mogao koristiti background ali nije. Zauzeo se za progonjene kolege po peru, tek nakon deset godina izdao zbirku "Pijetao na krovu" u kojoj stihovima opisuje ratne doživljaje ali i izgradnju zemlje. Osim onog što se oko njega događa utjecaj na pjesme ima i Andrija Kačić Miošić pa je od njega preuzeo tzv ključne riječi; ponavljaju se kod Kaštelana: kamen, janjad, rogač, vuk, kadulja, ružmarin i jablani, Biokovo, Mosor, Bilaj... Najpoznatije mu je djelo bila poema u šest djelova "Tifusari" u kojoj se prožimaju smrt i rat, jasan je utjecaj Ivana Gorana Kovačića kojeg je Kaštelan jako volio i potresni su to stihovi koje smo nekada čitali u lektiri. Čitajući je danas čovjek se mora zapitati koliko čovjek može izdržati, koliko strave vidjeti a ne poludjeti. ("Smrt su stope moje, Rukom hvatam ledenu ruku, idem nijem u koloni...") Danas ga neće čitati, barem ne te "partizanske" i post-ratne pjesme iako je lakše pročitati stihove nego li rat iskusiti na vlastitoj koži. Kaštelan nije bio rob socrealizma. Radio je na osnivanju likovne grupe EXAT koja je tražila da se apstraktna i moderna umjetnost prizna. ("Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno je kako i kojim sredstvima. Nema pravila.") Zbirka "Biti ili ne" koju je likovno popratio Ivan Picelj modernistička je. Kaštelan je doktorirao je na lirici Antuna Gustava Matoša 1950. a godinu poslije objavio četvrtu zbirku "Malo kamena i puno snova." Od 1956. do 1958. rektor je hrvatskog jezika na Sorboni a u Parizu se vjenčao s glumicom Nadom Subotić. Dobili su jedno dijete, kćer Ladu, dramaturginju i dramatičarku (koja piše televizijske i filmske scenarije, kazališne komade a objavila je i zbirku pjesama.) Od 1972. Jure Kaštelan izvanredni profesor, od 1976. redovni i tada mu izlazi zbirka "Divlje oko" u kojoj je njegova poezija više mitološka i simbolička. Radio je do 1980. na Filozofskom gdje je bio voditelj Katedre za teoriju književnosti , bio je jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog pjesničkog izraza, objavljivao je i članke i prozu, eseje i drame, prevodio a s Bonaventurom Dudom uredio je 1968. hrvatsko izdanje Biblije. Stih "Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. (Nigdje toliko algi, Kao u uvali moga djetinjstva") ušla je u svakodnevni govor. Podjednako kao i pjesme o jablanima koje djeca znaju napamet Prevodio je s francuskog (npr."Muhe" Jean Paul Sartre), makedonskog ("Makedonske narodne pjesme"), španjolskog (divan prijevod Lorcinog "Ciganskog romansijera"), grčkog, ruskog ("Maskaradu" Ljermontova), češkog i talijanskog. Od 1979. bio je član tadašnje JAZU a kada je otišao u mirovinu za nasljednika je izabrao dr. Antu Stamaća. Jure Kaštelan živio je mirno, samozatajno, umro sa 71 godinom, sahranjen u uskom krugu obitelji a obred je vodio dr. Bonaventura Duda. U Saboru nije bila održana komemoracija jer se, navodno, nije moglo naći - govornika. Možda je to bio prvi pokazatelj da nam kultura odlazi k vragu? Kod nas mediji više vole skandale nego li lijepe priče pa se pisalo u vrijeme kada je književnik i prevoditelj Giacomo Scotti želio prevesti i urediti zbirku Kaštelanovih pjesama za veliko talijansko izdanje. Već je dogovorio da predgovor napiše Predrag Matvejević, ilustrat će Edo Murtić i svi su se odrekli honorara. Ali, udovica i nasljednica prava, tražila je popis pjesama koje je Scotti sa željom da se na talijanski prevede sveobuhvatno djelo i nije se slagala s izborom misleći da će njenog muža prikazati previše lijevim. Počela se cijela priča rastezati po novinama. Scotti se ljutio što mu žena pjesnika nije dozvolila da se "prevede i objavi" i tvrdio da ga je tražila da makne neke njegve "partiznanske" pjesme ali su na sreću pitali i Nadu Subotić što je bilo." Sve je to izašlo u "Feralu". Nada Subotić odbacila je optužbe, i tvrdila da se ideološkim manipulacijama bave upravo oni koji to njoj predbacuju. "To što priča Scotti čista je laž, mi uopće nismo tako razgovarali. Nisam imala pojma o izdanju dok me on nije nazvao i zatražio dozvolu za objavljivanje. Željela sam vidjeti o kakvom se izboru radi, a Murtić i Matvejević nisu niti spominjani. Kad sam vidjela popis, usprotivila sam se rezanju pojedinih pjesama, a Scotti mi je odbrusio da ja nisam književni kritičar. Jure me naučio da je pjesma cjelina, i zato ne mogu dopustiti da se tiskaju, na primjer, samo dva od dvanaest dijelova 'Konjića bez konjika'. Samo sam na tome inzistirala, iako bih voljela čuti od nekoga kompetentnog i koliko je dobar prijevod na talijanski, o kojemu je ovdje riječ... Neka objavljuju što god žele, ali da objave cjelovite pjesme. Je li to prevelik zahtjev", pita se Nada Subotić, ističući da druge uvjete nije postavljala..." Pjesme su cjelina a pjesnici su i čuđenje i svjedoci i sigurno jedni od onih koji u svijetu uvijek nađu čaroliju pa je pretoče u stihove.. Pjesme i pjesnike trebamo čuvati, toliko znamo. U zbirci "Svetiljka od zemlje" iz 2010. antologijske su pjesme: Jezero na Zelengori, Konajnik, Tifusari, Iz Ništani, pozdrav, i "Nebeski konji" koja je nađena poslije smrti Kaštelana u njegovim papirima. Tu je i drama "Pijesak i pjena" koju je posvetio ženi Nadi, eseji o Matošu, S.S. Kranjčeviću, I.G. Kovačiću, Tadijanoviću Cesariću, Kleži, Glihi, Murtiću.. I na kraju, "Ti koja imaš nevije ruke" Vesne Parun nema veze s Jurom Kaštelanom. Tu je pjesmu posvetila mladiću kojeg je voljela, koji ju je ostavio a kojeg je spasila za vrijeme rata. Parunova je s Kaštelanom imala gimnazijsku ljubav ali s ovom pjesmom nema veze iako je to već urbana legenda. Tako je barem Vesna Parun ispričala. Volio bih da me voliš Volio bih da me voliš da budem cvijet u tvojoj kosi. Ako si noć, ja ću bit zora i bljesak svjetlosti u rosi. Volio bih da me voliš i da svi dani budu pjesma. Ako si izvor i ja ću biti u živoj stijeni bistra česma.

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-07 10:46:24