Hrvatske škole koje mijenjaju lice lektire: U zagrebačkoj XII. gimnaziji prof. Korana Serdarević spaja suvremene nastavne metode s ljubavlju prema književnosti
Za Čitaj knjigu piše Tatjana Barat
Čak i među učenicima koji ne vole čitanje, čini se da je lakše potaknuti na igru, promišljanje i uživljavanje u tekst djecu mlađe dobi, odnosno osnovnoškolce, a da je privoliti srednjoškolce za lektiru sasvim druga priča. No, to ne mora uvijek biti tako, a posebno ne među gimnazijalcima.
Postoje brojni načini koji će adolescenta okupiranog tehnologijom i brzim životom kojim smo okruženi potaknuti da zastane i promisli ne samo o književnosti, nego i o životnim vrijednostima koje nam ona nudi.
Nastavnica, novinarka, autorica i moderatorica književnih događanja
Jedna od profesorica kojoj uvijek uspijeva privući pažnju na satima lektire, čak i kada je u pitanju starija hrvatska književnost, svakako je Korana Serdarević iz zagrebačke XII. gimnazije.
Diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost, a neko je vrijeme paralelno radila u osnovnoj školi i kao novinarka u raznim tiskanim i digitalnim medijima vezanima uz kulturu. Kako sama kaže, veću je strast osjećala prema novinarstvu jer joj je omogućivalo istraživanje, upoznavanje novih ljudi, svakodnevno pismeno izražavanje i konstanto učenje. Čak je i dala otkaz u školi i posvetila se isključivo novinarstvu, no nakon rođenja blizanki osjetila je da je vrijeme za povratak iza katedre. Počela je predavati u srednjim školama i ponovno osjetila onaj zanos zbog kojeg je i upisala odabrani studij.
U međuvremenu joj je objavljena zbirka priča „Nema se što učiniti“, što joj je omogućilo sudjelovanje na mnogim književnim festivalima, kao i kasnije moderiranje velikog broja književnih događanja.
Danas pak svoje znanje prenosi učenicima zagrebačke XII. gimnazije i svaki novi radni dan pruža joj veliko zadovoljstvo.
"Kada sam nakon hrpe molbi i zamjena dobila stalan posao u XII. gimnaziji, napisala sam na svom Facebook profilu da ću čekati na glavnom trgu ako se netko želi slikati sa mnom. Naime, dobila sam posao tako što sam oglas vidjela, javila se, prošla krugove razgovora i bila odabrana. A to je, mora se jasno i glasno priznati, u našoj državi jako teško. Radim već četvrtu godinu i lijepo mi je, ponajviše zbog učenika. U njima ima toliko potencijala za razgovor, debatu, istraživanje, razmišljanje, da je samo pitanje pristupa i odradit će bilo koji zadatak grizući u temu svom snagom. Voljela bih kada XII. gimnazija ne bi dijelila prostor s još tri škole. Da imamo svoju zgradu, više opremljenih učionica, mogli bismo raditi dvostruko bolje. No, to je do politike grada", govori nam prof. Serdarević.
Željela izbjeći ustaljene načine obrade lektire
Unatoč prostornim teškoćama, prof. Serdarević svaki nastavni sat učini zanimljivim, a učenicima su najdraži upravo sati lektire. Potaknuta načinom kojim je ona sama morala pristupati lektiri kao učenica, ispisujući stranice analiza i bilježaka, za svoje je učenike htjela upravo suprotno.
"U nastavi sam, otpočetka, svakoj lektiri prilazila na drukčiji način, izbjegavajući ustaljivanje nekog načina obrade. Puno pažnje pridajem motivaciji učenika prije čitanja, upoznajem ih s kontekstom vremena i prostora u kojem je nastalo prije nego im knjiga dođe u ruke. Tražim anegdote, usmjeravam čitanje. To ne bih morala toliko revno raditi da je plan i program slobodniji, da ne smatram kako su neki naslovi u potpunosti krivi i ne mogu zapravo suvremenom tinejdžeru potaknuti ljubav prema čitanju. Motiviram ih da ih prevarim, u puno slučajeva, i toga sam svjesna. Tu laž ne zamjeram sebi, nego kurikulumu", iskrena je prof. Serdarević.
Knjige po vlastitom izboru i aktualiziranje tema
Njezini gimnazijalci povremeno mogu sami odabrati koju će knjigu pročitati, ali ju trebaju recenzirati pred ostalim učenicima te ih potaknuti na čitanje određene knjige. U obradi kanonskih djela kombinira problemska pitanja, debate, esej i heuristički razgovor, no čvrsto vjeruje da nijedna suvremena metoda nikada neće nadmašiti vrijednost usmjerenog razgovora o nekoj temi.
Kada pak je riječ o lektirnim naslovima za koje zna da učenicima nisu bliska, poput "Judite" ili "Smrti Smail-age Čengića", bira teme koje mogu pobuditi učeničko zanimanje pa Juditino ukrašavanje predstavlja analiziranjem mletačke mode, dok "Čengiću" pristupa analiziranjem citata i ispisivanjem aforizama.
No, kada na red stignu autori poput Salingera ili Camusa, učenici ne mogu dočekati početak rasprave.
"Imaju milijun komentara i pitanja, ostaju poslije zvona. Ništa nije kao rasprava o tekstu koji ih je dirnuo, koji se bavi nečime što im je srodno ili zanimljivo. Tada književnost živi u razredu. Ne treba mi tehnologija 21. stoljeća da pokrenem umove 21. stoljeća, pravi tekst za pravog čitatelja ne traži spektakluk. Time ne smatram da im se treba podilaziti –ni Dostojevski, ni Poe, ni Kafka, ni Camus to ne čine, nabrajam samo neke velike pisce koje obožavaju. Stvar je samo u protagonistima i fokalizatorima koji nude začudnu sliku svijeta i ostavljaju mlade zatečenima", pojašnjava nam prof. Serdarević.
Vjeruje da u takvim situacijama dobar nastavnik mora ostaviti skripte i pripreme te se uhvatiti vlastite strasti prema tekstu i učiniti da učenici shvate moć teksta.
Također uvijek nastoji aktualizirati lektire i povezati ih s našom svakodnevicom pa tako kroz lik Lucije Stipančić uče o feminizmu i današnjem položaju ženu, dok, primjerice, u Kozarčevoj "Teni" s učenicima iščitava stereotipe u liku Ciganina Đorđa, pa raspravljaju o razlici stereotipa, predrasuda i diskriminacije. Upravo na tu temu prof. Serdarević imat će predavanje na Županijskom stručnom vijeću ove godine, kao primjer dobre prakse.
Učenje gleda kao užitak
Iako se rad u gimnaziji mnogim nastavnicima čini kao najbolje moguće radno mjesto za rad s mladima, treba shvatiti da ni gimnazijalci neće baš uvijek zagristi za svaku temu koja im se ponudi, niti će svih tridesetak učenika jednog razrednog odjela pohrliti u knjižnicu pročitati cijeli lektirni popis.
"Ključno je biti svjestan da neće svi zavoljeti čitanje, da neki neće u životu poslije škole otići u knjižnicu, i da zbog toga nisu nevjerojatno bezobrazni ljudi i vi niste zbog toga neuspjela nastavnica. Ako vi sami prihvatite ideju da škola nije vojska i da je učenje samo po sebi užitak, onda je vama kao nekome tko 'mora prisiliti' učenika da čita puno jednostavnije", svjesna je prof. Serdarević.
Facebook stranica, školski list i književnost izvan klupa
Kako bi što lakše razmjenjivala informacije i materijale s učenicima, pokrenula je i Faceboook stranicu Hrvatski jezik u XII. gimnaziji, a svoj novinarski zanos s početka karijere prenijela u školski list koji je pokrenula prije dvije godine i koji je odmah bio predložen za državnu smotru LIDraNo.
Učenicima nastoji prenijeti ljubav prema čitanju i izvan učionice pa su tako pred nekoliko dana bili moderatori na Matineji Festivala svjetske književnosti, što ih je oduševilo, a kao objavljivana autorica podržava ih i u njihovim spisateljskim počecima i eksperimentiranju s različitim oblicima izražavanja.
Kada vidi da svi njezini učenici prepoznaju njezin trud i zanos koji osjeća prema književnosti, zna da je na pravom putu, što se pokazuje i godinama kasnije.
"Na promociju moje prve knjige došli su učenici iz sve četiri škole u kojima sam predavala. Kad sam najiskrenije pitala kako su znali i kako to da su došli, rekli su mi da ne mogu zamisliti da nisu došli. Bez obzira na uspjehe mojih učenika na LiDraNu, na raznim literarnim natječajima, na činjenicu da samostalno odlaze na književne večeri i preko ljeta mi šalju poruke da im pošaljem neke naslove koje da čitaju, čini mi se da je najvažnije što se poštujemo i podržavamo. Jednostavno smo se, kroz sve te razgovore, kako bi rekla lisica iz Malog princa, pripitomili", zaključuje prof. Korana Serdarević.
Željela izbjeći ustaljene načine obrade lektire
Unatoč prostornim teškoćama, prof. Serdarević svaki nastavni sat učini zanimljivim, a učenicima su najdraži upravo sati lektire. Potaknuta načinom kojim je ona sama morala pristupati lektiri kao učenica, ispisujući stranice analiza i bilježaka, za svoje je učenike htjela upravo suprotno.
"U nastavi sam, otpočetka, svakoj lektiri prilazila na drukčiji način, izbjegavajući ustaljivanje nekog načina obrade. Puno pažnje pridajem motivaciji učenika prije čitanja, upoznajem ih s kontekstom vremena i prostora u kojem je nastalo prije nego im knjiga dođe u ruke. Tražim anegdote, usmjeravam čitanje. To ne bih morala toliko revno raditi da je plan i program slobodniji, da ne smatram kako su neki naslovi u potpunosti krivi i ne mogu zapravo suvremenom tinejdžeru potaknuti ljubav prema čitanju. Motiviram ih da ih prevarim, u puno slučajeva, i toga sam svjesna. Tu laž ne zamjeram sebi, nego kurikulumu", iskrena je prof. Serdarević.
Knjige po vlastitom izboru i aktualiziranje tema
Njezini gimnazijalci povremeno mogu sami odabrati koju će knjigu pročitati, ali ju trebaju recenzirati pred ostalim učenicima te ih potaknuti na čitanje određene knjige. U obradi kanonskih djela kombinira problemska pitanja, debate, esej i heuristički razgovor, no čvrsto vjeruje da nijedna suvremena metoda nikada neće nadmašiti vrijednost usmjerenog razgovora o nekoj temi.
Kada pak je riječ o lektirnim naslovima za koje zna da učenicima nisu bliska, poput "Judite" ili "Smrti Smail-age Čengića", bira teme koje mogu pobuditi učeničko zanimanje pa Juditino ukrašavanje predstavlja analiziranjem mletačke mode, dok "Čengiću" pristupa analiziranjem citata i ispisivanjem aforizama.
No, kada na red stignu autori poput Salingera ili Camusa, učenici ne mogu dočekati početak rasprave.
"Imaju milijun komentara i pitanja, ostaju poslije zvona. Ništa nije kao rasprava o tekstu koji ih je dirnuo, koji se bavi nečime što im je srodno ili zanimljivo. Tada književnost živi u razredu. Ne treba mi tehnologija 21. stoljeća da pokrenem umove 21. stoljeća, pravi tekst za pravog čitatelja ne traži spektakluk. Time ne smatram da im se treba podilaziti –ni Dostojevski, ni Poe, ni Kafka, ni Camus to ne čine, nabrajam samo neke velike pisce koje obožavaju. Stvar je samo u protagonistima i fokalizatorima koji nude začudnu sliku svijeta i ostavljaju mlade zatečenima", pojašnjava nam prof. Serdarević.
Vjeruje da u takvim situacijama dobar nastavnik mora ostaviti skripte i pripreme te se uhvatiti vlastite strasti prema tekstu i učiniti da učenici shvate moć teksta.
Također uvijek nastoji aktualizirati lektire i povezati ih s našom svakodnevicom pa tako kroz lik Lucije Stipančić uče o feminizmu i današnjem položaju ženu, dok, primjerice, u Kozarčevoj "Teni" s učenicima iščitava stereotipe u liku Ciganina Đorđa, pa raspravljaju o razlici stereotipa, predrasuda i diskriminacije. Upravo na tu temu prof. Serdarević imat će predavanje na Županijskom stručnom vijeću ove godine, kao primjer dobre prakse.
Učenje gleda kao užitak
Iako se rad u gimnaziji mnogim nastavnicima čini kao najbolje moguće radno mjesto za rad s mladima, treba shvatiti da ni gimnazijalci neće baš uvijek zagristi za svaku temu koja im se ponudi, niti će svih tridesetak učenika jednog razrednog odjela pohrliti u knjižnicu pročitati cijeli lektirni popis.
"Ključno je biti svjestan da neće svi zavoljeti čitanje, da neki neće u životu poslije škole otići u knjižnicu, i da zbog toga nisu nevjerojatno bezobrazni ljudi i vi niste zbog toga neuspjela nastavnica. Ako vi sami prihvatite ideju da škola nije vojska i da je učenje samo po sebi užitak, onda je vama kao nekome tko 'mora prisiliti' učenika da čita puno jednostavnije", svjesna je prof. Serdarević.
Facebook stranica, školski list i književnost izvan klupa
Kako bi što lakše razmjenjivala informacije i materijale s učenicima, pokrenula je i Faceboook stranicu Hrvatski jezik u XII. gimnaziji, a svoj novinarski zanos s početka karijere prenijela u školski list koji je pokrenula prije dvije godine i koji je odmah bio predložen za državnu smotru LIDraNo.
Učenicima nastoji prenijeti ljubav prema čitanju i izvan učionice pa su tako pred nekoliko dana bili moderatori na Matineji Festivala svjetske književnosti, što ih je oduševilo, a kao objavljivana autorica podržava ih i u njihovim spisateljskim počecima i eksperimentiranju s različitim oblicima izražavanja.
Kada vidi da svi njezini učenici prepoznaju njezin trud i zanos koji osjeća prema književnosti, zna da je na pravom putu, što se pokazuje i godinama kasnije.
"Na promociju moje prve knjige došli su učenici iz sve četiri škole u kojima sam predavala. Kad sam najiskrenije pitala kako su znali i kako to da su došli, rekli su mi da ne mogu zamisliti da nisu došli. Bez obzira na uspjehe mojih učenika na LiDraNu, na raznim literarnim natječajima, na činjenicu da samostalno odlaze na književne večeri i preko ljeta mi šalju poruke da im pošaljem neke naslove koje da čitaju, čini mi se da je najvažnije što se poštujemo i podržavamo. Jednostavno smo se, kroz sve te razgovore, kako bi rekla lisica iz Malog princa, pripitomili", zaključuje prof. Korana Serdarević.
