Djeca trebaju priče i glazbu kao što trebaju svježi zrak i igru

Za Čitaj knjigu piše Tatjana Barat Na našem smo se blogu nebrojeno puta dotaknuli dječje književnosti i važnosti čitanja djeci od najranije dobi, čak i kada ona sama još nisu svladala slova i čitanje. Osim toga, čitanje ili pričanje priča iznimno je važno za stvaranje obostrane komunikacije između roditelja i djeteta. U trenutku kada dijete sluša bilo čitanje ili pričanje priče, što su dva različita pojma, osjeća povezanost s osobom koja mu čita. Slušanjem priča dijete obogaćuje svoj rječnik i stvara vezu između glasova i značenja riječi. Kada sluša roditeljev glas, dijete uči kako se pojedina riječ treba izreći i što ona označava. Osim toga, redovitim slušanjem priča djetetu sve više u podsvijest ulazi određeni rječnik. Posebnim vidom knjiga tj. tzv. edukativnim slikovnicama, dijete uči i o osnovnim ljudskim osjećajima kao što su sreća ili tuga, a putem likova djetetu je lakše razumjeti ih. Kada se usredotoči na određenog lika koji proživljava razdoblja tuge, dijete se neće osjećati kao da je ono samo izloženo, nego će o osjećajima slušati kroz dogodovštine likova. Lakše mu je nakon čitanja razgovarati o tome što je, primjerice, lik doživio u vrtiću, nego ono samo. Priče utječu i na razvijanje dječje mašte. Likovi u pričama i bajkama u sebi imaju dozu fantastičnosti, što će dijete potaknuti da i samo istražuje granice mogućeg. No mnoge od stavki koje smo naveli, mogu se razvijati i uz pomoć drugih vidova umjetnosti, ne samo književnosti. Upravo je o tome svoje mišljenje iznio Phillip Pullman, engleski književnik ovjenčan brojnim književnim nagradama. „Djeca trebaju umjetnost, priče, pjesme, glazbu baš kao što trebaju ljubav, hranu, igru i svježi zrak. Ako djetetu ne daješ hranu, šteta je brzo vidljiva. Ako ne daš djetetu svježi zrak i igru, šteta je također vidljiva, samo nešto sporije. Ako djetetu ne daš ljubav, šteta neće biti vidljiva još nekoliko godina, ali će ostati trajna. No ako djetetu ne daješ umjetnost, priče, stihove i glazbu, nastaje šteta koju nije tako jednostavno uočiti. Njihova su tijela dovoljno snažna; mogu trčati, plivati, imati apetit i raditi mnogo buke, kao što djeca uvijek i rade, no ipak nešto nedostaje. Točno je da se neki ljudi tijekom svog odrastanja nikada ne sretnu ni s jednom vidom umjetnosti, pa žive normalnim životima, sasvim sretni. Također je točno da u nekim domovima knjige uopće nemaju svoje mjesto, kao ni slike na zidovima, a svrha glazbe nije jasna ukućanima. Pa... to je u redu. Poznajem takve ljude. Dobri su susjedi i korisni građani. No drugi ljudi u nekom periodu svog djetinjstva ili mladenaštva, ili čak u starijoj dobi, susretnu se s nečime o čemu ranije nisu ni sanjali. Kao da su bili s tamne strane mjeseca, a potom jednom slučajno čuli čitanje stihova s radija ili su prošli kraj kuće kroz čiji se otvoreni prozor mogao čuti zvuk klavira (...) Niša ih ne može pripremiti na to. Odjednom shvaćaju koliko su gladni, iako toga nisu bili svjesni minutu ranije; osjećaju glad za nečime što je toliko slasno da im gotovo pukne srce. Gotovo se rasplaču, istodobno osjećaju tugu i sreću i žude za time da upiju još. Treba im to baš kao ogladnjelu čovjeku treba obrok. A, kao što sam rekao, neki dobri ljudi naprosto nikada ne iskuse to, i savršeno su ispunjeni i bez toga. Čak i da nestanu sve slike, sve knjige i sva glazba svijeta, ne bi ni primijetili. Ipak, ta glad postoji u velikom broju djece, a često nije zadovoljena jer nije bila ni probuđena. Mnoga djeca diljem svijeta gladna su nečega što će im hraniti dušu onako kako to ne može ništa drugo. Da, kažemo da svako dijete ima pravo na hranu, krov nad glavom, obrazovanje, medicinsku skrb i slično. I to je potpuno točno. No moramo shvatiti i da svako dijete ima pravo iskusiti kulturu. Moramo shvatiti da bez priča, pjesama, glazbe i slika djeca gladuju“, rekao je Pullman. I upravo su njegove riječi najbolji podsjetnik na ono što svakodnevno trebamo činiti: čitati svojoj djeci, unucima, nećacima, pa i sebi. Ništa ne može zamijeniti bogatstvo koje nam pruža čitanje knjiga.