- Kako ste došli na ideju za novu knjigu?
Točnije bi bilo reći da ideje za priču dođu na mene. Čini se da sve o čemu pišem ima podugačak period inkubacije u mojoj glavi, a neke teme, motive i scene vučem sa sobom od djetinjstva. U novom romanu bavim se propitivanjem što se događa kada se spoje sudbine očajnika koji, što zbog ljubavi, što zbog straha za vlastiti život, što zbog silne želje za samoostvarenjem, bivaju istrgnuti iz neke čvrste društvene strukture i traže svoje malo mjesto pod Suncem. Glavni su likovi sredovječna žena koja se nakon životnog i bračnog brodoloma vraća u svoje rodno selo, mladi Rom koji se, odbačen od vlastite zajednice, pokušava izboriti za pravo na sreću, izbjeglica iz Mosula koji pokušava ostati čovjekom te policajac suočen s bezdanom vlastite istrage. Njihove se sudbine spajaju u jednoj priči koja napokon razotkriva od čega su sazdani.
- Gdje ste istraživali temu?
Gledao sam dokumentarce, čitao publicistiku i znanstvenu periodiku, maltretirao poznanike koji imaju ikakve veze s kriminalistikom, forenzikom, biokemijom, pravom, iskustvom rada s mladim Romima. Najvažniji su mi ipak bili razgovori s osobama koje su živjele ili još uvijek žive u romskim zajednicama te s dvoje ljudi koji su živjeli u iračkom Kurdistanu, odakle potječe lik izbjeglice. Bez strpljivosti i otvorenosti ispitanika ne bih bio u stanju ispisati ništa iole uvjeljivo. A to mi je kao autoru izuzetno bitno – čuti stvarne glasove svojih likova, njihove čežnje, strahove i dvojbe. Tek tada za mene počinje pravo pisanje.
- Koji su dijelovi knjige bili najzahtjevniji za pisanje?
Sada mi je to nemoguće procijeniti, čini mi se kao da sam se podjednako mučio sa svakim, pa kasnije podjednako uživao u svakom. Najteža faza pisanja bila je kada sam od gomile prikupljenog dokumentarnog materijala morao konstruirati priču, pronaći stvarnu „gravitaciju“ svakog od likova, razumjeti ih kao što pokušavam razumjeti stvarne osobe. Bilo je tu puno prepravljanja, pisanja i brisanja, odustajanja, slijepih ulica. No, sve su to bile stanice koje je bilo potrebno proći da bi priča napokon sjela u svom pravom obliku kako valja. Naučio sam bitnu lekciju. Ništa se ne događa preko noći, a ponekad treba i podsvjesti dopustiti da iznjedri rješenje koje se baratanjem pripovjednim strategijama i trikovima ne može dokučiti.
Kristian Novak predstavio je svoj novi roman „Ciganin, ali najljepši“ uz podršku urednika Kruno Lokotara, književne kritičarke Katarine Luketić i studentica Akademije dramske umjetnosti, koje su uživljeno interpretirale odlomke iz romana. Dvorana kina Grič bila je premalena za sve koji su željeli pozdraviti prvo zagrebačko predstavljanje najočekivanijeg hrvatskog romana godine i njegovog autora.
„Ciganin, ali najljepši“ roman je koji istražuje osjetljivu temu zabranjene ljubavi između Roma i Hrvatice u Međimurju. Priču pričaju četiri lika, a sedam poglavlja romana naslovljena su prema imenima fobija i strah je svojevrsno pogonsko gorivo romana, rekao je Kruno Lokotar.
Naslov „Ciganin, ali najljepši“ preuzet je iz narodnjačkog hita ljube Aličića i već je postao često korištena fraza, a u romanu Hrvatica u vezi s Romom objašnjava njezino značenje: “Nije mene ubola ni riječ ‘Cigan’, ni riječ ‘najljepši’. Ova između, ova prokleta, ‘ali’. To je uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi ona te zauvijek dijeli od dobrih slika...”
Kruno Lokotar uredio je i Novakov roman iz 2013. godine „Črna mati zemla“, u kojem se autor također bavi svojim zavičajem, Međimurjem.
