Košarica
Izbornik

15.9. rodila se dama Agatha Christie, "kraljica krimića"

15.9. rodila se dama Agatha Christie, "kraljica krimića"
  "Jedna od najsretnijih stvari koja vam se može dogoditi u životu je da imate sretno djetinjstvo. Ja sam imala jako sretno djetinjstvo."  To je početak autobiografije žene koja je pisanjem zaradila poštovanje diljem svijeta, koja je "kriva" za najdugovječniju predstavu u kazalištu ikada, koja je prodala preko četiri milijarde knjiga, a knjigu o svom životu je pisala od svoje 60. do 75. godine. Dobila je titulu dame, zovu je i danas, "Kraljica krimića". Guiness smatra da je ona najprodavaniji autor svih vremena, poslije Shakespeara. Također je jedna od najprevođenijih - 103 jezika. Agatha Christie rođena je kao Agatha Mary Clarissa Miller 15. rujna 1852., u mjestu Torquay, u dobrostojećoj obitelji srednje klase. Ono što je čak i za to doba bilo neobično jest da je podučavana kod kuće a ulogu učitelja preuzeo je otac, Amerikanac. Majka, Clara bila je izvanredna pripovjedačica priča ali nije željela da Agatha nauči čitati dok ne navrši osam godina. No, malička je, dosađujući se sa dvije starije sestre u kući i od muke sama naučila čitati s pet. Pročitala je sve od Edith Nesbit i Louise M Alcott ali i poeziju i američke trilere. Izmislila je prijatelja, igrala se sa životinjama na imanju, polazila satove plesa i počela pisati pjesme. Kada je imala pet godina obitelj je neko vrijeme provela u Francuskoj, a obiteljsku su kuću iznajmili. Tada je s guvernantom Marie naučila francuski. S jedanaest godina doživjela je šok - otac je pobolijevao nakon financijskih problema, imao niz srčanih udara i umro. Clara je bila neutješna i Agatha je postala najvjernija mamina pratilja i utjeha. Bilo je i problema s kućom, razmišljalo se o prodaji ali su na kraju Clara i Agatha našle način da zadrže kuću - Agatha je s 15 godina počela ići na satove plesa i pjevanja.  Bavila se glazbom, bila je odlična pijanistica ali se užasavala nastupa jer je bila jako sramežljiva. Voljela je plivati, jahati, plesati, i naravno čitati. Obiteljski prijatelj, književnik Eden Philpotts dao joj je pametan i konstruktivan savjet rekavši da je umjetnik "ono staklo kroz koje vidimo čisto i jasno", ali uz pomoć njega čišće i jasnije tako da je slika savršenija. "Nikad se ne nameći", rekao joj je. Zbog Clarinog su se zdravlja ali i financija preselile na tri mjeseca u Egipat, u Kairo i mlada se Agatha našla u vrtlogu večera, plesova pa su je manje zanimala arheološka nalazišta a više provod. Imala je nekoliko bračnih ponuda. Agatha je srela pilota Archieja Christija 1912. Nije bila ludo zaljubljena jer njihov odnos nije bio kako je ona ljubav zamišljala ali ratno vrijeme,  želja da se uda, on da se ženi iako nisu imali novacaa "uzbuđenje nepoznatog" gurnulo ih je u brak te su se vjenčali za Badnjak 1914. nakon što je oboje iskusilo rat - on u Francuskoj a ona u bolnici kao medicinska sestra.  Medeni su mjesec proveli u Hotelu u Torquay i tri dana kasnije se Archi vratio na frontu. Do 1918. su se nerdeovito viđali sve dok Archi nije poslan u London i tek je tada počeo bračni život. Već je tada pisala, završila tečaj ljekarništva a susjede iz rodnog grada "strpala" je u roman. Sve je skupa urodilo prvim romanom "The Mysterious Affair at Styles, "Misteriozna afera u Stylesu"" u kojem je toliko precizno opisala ubojčino korištenje otrova da je dobila i nevjerojatno priznanje - kritiku knjige u farmaceutskom časopisu.  Osim toga roman je važan jer se u njemu prvi puta pojavio Hercule Poirot, policajac iz Belgije za kojeg svi misle da je Francuz, britak, pametan, s nevjerojatnim osjećajem za razotkrivanje najzamršenijih zločina, uz to, šminker, smješnog hoda, zavinutog brka... legenda je rođena. Godina 1919. bila je za Agathu prijelomna - Archi je dobio posao u gradu, imali su dovoljno novaca da unajme stan i opreme ga namještajem. A početkom kolovoza dobili su i kćer Rosalind. Iste je godine izdavač John Lane, četvrti kojem je poslala rukopis odlučio objaviti knjigu i odmah ugovorom obvezao Agathu na još pet knjiga. U Prvom svjetskom ratu Agatha je vidjela mnogo izbjeglica iz Belgije koje su dolazile u sve djelove Engleske, pa tako i Torquay. Agatha je mislila kako će Belgijanac, bivši policajac biti odličan detektiv i - rođen je Hercule Poirot. U prvoj knjizi! Pisala je i dalje, sada su likovi bili Tommy i Tuppence i zgodna i pametna ženica, Miss Marple koja je debut imala u "The Tuesday Night Club" 1927. Kada je kćer ostavila na čuvanje mami i dadilji, s Archijem je proputovala cijeli Britansku imperiju, promovirajući izložbu britanskog carstva 1924. Pisala je neprestano, dobila sjajne kritike, po muževljevom šefu osmislila lik za jedan roman, i promijenila izdavača- današnji Harper Collins, tada samo "William Collins and Sons". Kada su se vratili s turneje obitelj se smjestila u kući Styles, u predgrađu Londona. Za Agathu su to bila teška vremena - Clara je umrla, morala je sama riješiti ostavštinu, raskrčiti kuću i napisati roman za Collinsa. Bila je sama, punih ruku posla i tugovala je za majkom. To je udaljilo Archija i Agathu a on se "tješio" s prijateljicom i golfericom Nancy Neale i priznao ženi da se - zaljubio. Jedne je noći, početkom prosinca 1926. kod kuće počela svađa, muž je rekao da ide na vikend s ljubavnicom i odjurio je ostavljajući uplakanu ženu. Kada je njen prijatelj i tajnik Carlo imao slobodnu večer, poljubila je kćer, utrpala u automobil stvari, sjela i - odvezla u noć, malo prije 22 sati. Samo je Carlu ostavila pisamce u kojem mu kaže da je otišla u Yorkshire.  Auto su našli napušten, s upaljenim svjetlima i podignutom haubom nekoliko milja dalje, uz jezero, sa dokumentima i stvarima razbacanima ali od Agathe nije bilo ni traga ni glasa. Cijela se Engleska digla na noge. Isušena su obližnja jezera, koliko je ljudi krenulo u potragu i danas se ne zna, navodno 15 000 doborovoljaca i više od tisuću policajaca! Engleska je bila na nogama, pritisak na policiju došao je iz vrha politike a novine su nudile za informaciju stotiu funti nagrade. Nitko nije znao ni gdje je a tako je do - danas. Pretpostavlja se da je nekako došla do stanice King Cross, sjela u vlak za Harrogate, poznat po toplicama i vodenim kupeljima, prijavila se kao Theresa Neale iz Južne Afrike. Osoblje hotela je prepoznalo Agathu ali ona, kada se Archie pojavio, nije prepoznala njega. Još gore, uopće se nije sjećala tko je ona. Pretpostavljalo se da je imala amneziju, da je željela mužu narihtati ubojstvo, policija je prisluškivala mužev telefon, ali do danas se ne zna što je bilo. Agatha je čuvala svoju intimu i privatnost i o događaju nikada nije ni rekla ni napisala retka, nikakvo objašnjenje ni najbližima nije dala  pa je to i danas jedna od zagonetki. Par je ostao razdvojen. Agatha je s Rosalind i Carlom u Londonu išla kod psihijatra. Tu godinu života mrzila je pamtiti, sama je rekla jer je nakon bolesti uslijedila tuga, očaj, slomljeno srce. Izdržala je tu godinu uvjerena kako to mora prevladati, nadala se da će se muž opametiti no to se nije dogodilo i taj brak je propao. Trebao joj je novac pa je šogor predložio da kratke priče o Poirotu koje je napisala pretvori u knjigu. Napokon je priznala samoj sebi da je brak gotov i razvela se od Archija 1928. Odmah po presudi s kćerkom je otišla na Kanarsko otočje gdje je, u mukama, završila "Tajnu plavog vlaka", koju je počela pisati dok je još tugovala za mamom. Napisala je krajem 1928. i "Giant's Read" ali pod pseudonimom Mary Westmacott. Jedna od životnih želja bila joj je da putuje s Orient Expressom (jedan od najslavnijih vlakova koji je imao najponzatiju rutu, od Pariza do rumunjskog grada Giurgiu iako se najčešće povezuje s Parizom i Istanbulom) i ispunila si je želju u jesen 1928. Na jednoj su je večeri nagovorili da posjeti Bagdad, od tamo je otišla na Ur gdje se sprijateljila s Wooleysevima koji su vodili arheološko nalazište. Pozvali su je i slijedeće godine i kada se vratila upoznala je 25-godišnjeg novaka, arheologa Maxa Mallowana, budućeg muža. Gospođa Woolley zamolila je Maxa da Agathi pokaže nalazišta, šetnje su im bile ugodne, muljali su s putovanjima i na kraju je Max zaprosio Agathu posljednje večeri njenog boravka, uoči povratka na Ashfield. Vjenčali su se 1930., Agatha je u novoj putovnici smanjila svoje godine jer je Max bio 14 godina mlađi i otputovali su na medeni mjesec. Max se vratio Woolleyevima na nalazište a Agatha u London i pisanju. Svaka je godina bila slična - ljeta su provodili na Ashfieldu s Rosalind, Božić sa sestrinom obitelji, kasnu jesen i proljeće na arheološkim nalazištima, ostatak godine u Londonu i ladanjskoj kući u Wallingfordu. Pravilo je bilo da Agatha dvije, tri knjige godišnje preda izdavaču - pisala je ujutro kada je bila s Maxom, i kada je u kući sve mirno a popodne je pomagala na nalazištima. Atmosfera Srednjeg istoka bila je inspirativna  - "Ubojstvo u Orient Expressu", "Smrt na Nilu", "Ubojstvo u Mezopotamiji", "Sastanak sa smrću" i "Došli su u Bagdad"..kao  i mnogo kratkih priča napisala je upravo tamo. Kada je izbio Drugi svjetski rat  Max je u Kairu dobio novi poziv - znanje jezika bili su od velike koristi Saveznicima a Agatha je ostala u Engleskoj. Pisala je ali i volontirala u jednoj londonskoj bolnici. Baka je postala u rujnu 1943. kada je Rosalind rodila Matthewa i dok je Max bio u Kairu. Agatha je bila nježna baka uvijek spremna pričuvati unuka. Ipak, bila je usamljena, zabava nije bilo u ratna vremena a ona se bacila na pisanje - And Then Were None koju su kasnije preimenovali jer je originalni naziv bio "Deset malih crnaca", "Zlo pod suncem, "Leš u biblioteci", "Pet praščića" i "Prst koji se miče". "Deset malih" najprodavanija je knjiga Agathe Christie, čak 100 milijuna prodanih knjiga, najprodavaniji je krimić svih vremena, jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena (meni njena najdraža) a danas sve klasici. Kada je, napokon, završio rat, Max se vratio doma, Agatha se morala suočiti i s porezom, jer je pisala toliko mnogo. No, u 50-ima je odlučila mirnije živjeti. Vrijeme je bilo teško - nedostajalo je svega, hrane, ogrijeva a "točkice" su bile na snazi do kraja 1954. Krajem 1946. shvatila je da je njen pseudonim, Mary Westmacott u Americi razotkriven i to je bilo strašno razočarenje jer je uživala u anonimnosti pisanja. Za kazalište je počela pisati još 1940.-ih i tako se nastavilo i u 1950.-ima na zadovoljstvo kazališne publike ali nije imala dovoljno vremena za pisanje. Kraljica Elizabeth II 1971. Agathi je dodijelila naslov Dame. Osim u arheologiji zanimala se i za spiritualnost - religijske sekte, žrtvovanja, obrede i sve je to, proučavajući na arheološkim nalazištima, uvrstila u knjige. Brak s Maxom bio je uvijek sretan. Posljednji se put u javnosti pojavila na premijeri filma "Ubojstvo u Orient Expressu"1974. u kojem je Poirota utjelovio Albert Finney. Rekla je kako je to dobra adaptacija ali imala je malu primjedbu - Poirotovi brkovi nisu bili dovoljno raskošni. Umrla je 12. siječnja 1976. u svom domu, sahranjena u crkvi svete Marije, blizu Wallingforda. Još je za života osnovala tvrtku "Agatha Christie Ltd." kako bi zadržala prava na svoja djela, 1959. prebacila je svoj posjed Greenway na kćer. Kada je imala 80 godina prodala je 51 posto svog udjela Booker Books, djelu konglomerata a koji su osnovali Booker Prize. Poslije su imali 64 posto. Oni su vlasnici preko 80 romana, kratkih priča, 19 kazališnih komada i 40ak TV filmova. Majčinu je ostavštinu Rosalind, vlasnica 36 posto dionica, pažljivo čuvala u skladu s maminom vizijom. Imali su mogućnost stavljanja veta na objavljivanja i ekraniziranja. Kada je Rosalin umrla, s 85 godina, 2004. napisali su kako je ostala vjerna majčinoj ostavštini i nije dozvoljavala da se djela prostituiraju  do beskraja. Svo imanje  i prava naslijedio je unuk, Matthew koji je kuću sa svim namještajem poklonio Nacionalnoj zakladi. Kada se Booker 1998. riješavao djelova korporacije koje nisu imali veze s hranom (to im je bilo prvotno polje djelovanja) i iako je godišnja zarada od Agathinih djela bila 2,1 milijuna GBPa, novi je vlasnik postao Chorion, za deset milijuna GBP. Nakon neprilika s novcima i oni su prodali A.Christie Ltd dalje - sada je vlasnik Acorn media UK koji je dio američke korporacije. Iduće je godine 125 godina rođenja i spremaju se nove ekranizacije pa je BBC kupio ekskluzivna televizjska prava za djela Agathe Christie u Velikoj Britaniji.   Prodala je preko četiri milijardi knjiga! U Francuskoj je najprodavaniji autor svih vremena s 40 milijuna primjeraka na francuskom, do 2003. Iza nje je, s oko 22 milijuna prodanih knjiga, Emile Zola.   Premijera "Mišolovke" bila je u Nottinghamu u listopadu 1952. Nakon toga se "preselila" u London i 2002. obilježila je 50 godina neprestanog izvođenja - do studenog 2012. bilo je 25 000 predstava. Naslov je Agatha uzela iz - Hamleta - komad koji izvode glumci zove se - Mišolovka. I danas je na programu, u St. Martin's Theatre, osam predstava tjedno. Napisala je više od 80 knjiga, brojne priče i scenarije, romantične romane, a mnogo je njenih knjiga prebačeno na filmska platna. Prvu knjigu je napisala kao odgovor na izazov - starija sestra Madge  ju je izazvala i rekla da ona to nije u stanju. Zaplete je smišljavala u ogromnoj viktorijanskoj kadi žvačući jabuke. Od te navike je odustala nezadovoljna s "dostupnošću" kupki. "Danas ne rade takve kade više. Radije sam odustala", rekla je neazdovoljna. Pet godina je čekala da netko od izdavača prihvati rukopis - odbilo ju je šest izdavača. "Kako je moguće da ste napisali tolike knjige", pitali su je a ona je objasnila kako je ona savršen stroj za mljevenje mesa, zapravo, za izradu kobasica. Dugo je godina „morala“ napisati dvije knjige godišnje uključujući i onu koju su u prodaju puštali pred Božić - "Christie za Božić" . Najdraži su joj pisci bili Elizabeth Bowen i Graham Greene. Objavila je i šest ljubića pod pseudonimom Mary Westmacott koji je bio tajna 20 godina U jednom je vikendu napisala knjigu - "Absent in the Spring" kao Westmacott Omiljena boja? Zelena. Napisala je mnoge romane za vrijeme arheoloških iskopavanja,  u posebno izgrađenoj kući zvanoj 'Beit Agatha'. Po njoj su nazvali ružu a ona je najviše voljela đurđice. Voštanu je figuru dobila u Madame Tussauds 1972. Postigla je podjednaku slavu kao spisateljica krimića i drama, doma i u svijetu Njen je drugi muž, Max Mallowan bio poznati britanski arheolog. Putovala je s njim na nalazišta - radila je kao njegova pomoćnica, čistila iskopane predmete, spajala komade grnčarije, katalogizirala predmete. Jednom je rekla mužu kako bi voljela da je studirala arheologiju a on je rekao - "pa tebi je jasno da o prethistorijskoj keramici ti znaš više od ijedne žene u Engleskoj?" Školovala se za glazbenicu klasične glazbe ali je odustala jer je imala preveliku tremu. Jedina je stvorila dva podjednako slavna i voljena lika - Hercuelea Poirota i Miss Marple. Prvoj filmskoj gospođici Marple posvetila je knjigu "Razbijeno ogledalo". Obožavala je pse (dobro, to za Engleskinju i nije čudo). Gospođica Marple je zapravo oblikovana po Agathinoj baki po mami. Položila je 1917. za "dozatora" odnosno, stekla je znanje o otrovima. Slavna "Mišolovka" počela je kao 20 minutna radio drama. Najmanje dvije nepoznate radio drame od Agathe Christie do sada još neobjavljene su "Butter in a Lordly Dish" (1948) i "Personal Call" (1960). S mužem je radila na arheološkim iskopavanjima i postala ekspert u fotografiji. Hotel "Pera Palace" u Istanbulu ima sobu Agatha Christie - tvrde da je u toj sobi napisala "Ubojstvo u Orient Expressu". Napisala je scenarij za Dickensovu "Bleak House" 1962. Kada bi se složila, jedno na drugo, sva američka izdanja knjige "Posljednja kuća ", u originalu "Peril at End House" toranj bi došao do – Mjeseca. Originalni kazališni program nije imao naslov - Mišolovka - već samo mišolovku poprskanu krvlju. Ime Agathe Christie pojavljivalo se svaki dan u posljednjih 53 godine u svim novinama s programom West Enda. Nakon smrti "riješila" je jedan slučaj.  Djevojčica je umirala od nepoznate bolesti i nisu mogli otkriti što i kako sve dok se dadilja nije sjetila zapleta iz knjige pokojne Christie - "The Pale House". U toj je knjizi žrtva bila otrovana talijem i imala iste simptome kao i to dijete. Posljednja je nada bilo testiranje razine talija u pacijentu, bili su deset puta viši od normalne količine. Dijete se oporavilo a kasnije se ustanovilo da je za trovanje "kriv" pesticid kojiima se špricalo oko kuće.   Agatha i Archie su išli na surfanje, i bili su jedni od prvih Britanaca koji su se u tome okušali, na Havajima. Opisala je kako je postala stučnjakinjom za surfanje, barem s europskog gledišta, i kako je potpuni trijumf bio kada je uspjela na daski održati ravnotežu. Opisala je i kako je surfala u svom prekrasnom kupaćem kostimu boje smaragda (vunenom, kako se onda nosilo). Prije njih samo je jedan Brtanac surfao - princ Edward.   Na dan Agathine smrti kazališta na West Endu su na sat vremena prigušila svjetla.   U Wallingfordu je bila godinama predsjednica lokalnog amaterskog dramskog društva a godinama je vodila i organizirala natjecanje u pisanju eseja za učenike lokalne škole, njihove je eseje sama redigirala. Američka je mornarica za vrijeme Drugog svjetskog rata rekvirirala njenu kuću "Green House", u Torquayu. Jedna je od njenih knjiga došla preblizu istini: toliko blizu, a za vrijeme Drugog svjetskog rata da se umiješao i MI5. U njenom romanu "N ili M?", lik major Bletchley tvrdio je kako zna britanske ratne tajne. Istovremeno, Agathin je prijatelj, Dilly Knox bio razbijač šifri u Bletchley Parku pa su se MI5-ovci pitali je li to možda u vezi, je li Dilly pričao Agathi što i kako radi. Dilly je tvrdio kako nije ni zucnuo o svom poslu ali MI5 mu nije vjerovao. Problem je bio ime junaka. Agatha je rekla kako je iz Oxforada vlakom putovala u London, a kada je vlak zapeo u Blethleyu, iz osvete za neugodu dala je ime junaku po stanici na kojoj su zapeli (Englezi jako ozbiljno shvaćaju svoje vlakove). Bila je antialkoholičarka i nije pušila. Rekla je kako je najlakše napisala knjigu "The Mystery of the Blue Train". Napravila je i adaptaciju Poirota za kazalište i onda potpuno digla ruke od njega. Posljednji se puta pojavila u javnosti na premijeri "Ubojstvo u Orient Expressu" 1974. Obožavale je glazbu, osobito Wagnerove opere. U romanu "Tijelo u knjižnici", jednoj od Marple knjiga 1942. spomenula je samu sebe, imenom i prezimenom. Na BBC radiju je sama pročitala jednu od svojih priča, 1931. Kada je "umro" Hercule Poirot dobio je u The New York Timesu nekrolog preko cijele strane.   Njene knjige: 1920. Misteriozna afera u Stylesu 1922. Tajanstveni suparnik 1923. Ubojstvo na igralištu za golf 1924. Čovjek u smeđem odijelu 1924. Poirot istražuje 1925. Tajna zamka Chimneys 1926. Ubojstvo Rogera Ackroyda 1927. Velika četvorka 1928. Tajna plavog vlaka 1929. Zajedno protiv zločina 1929. Tajna sedam satova 1930. Ubojstvo u vikarijatu 1930. Tajanstveni gospodin Quin 1931. Sittafordski misterij 1932. Posljednja kuća ( "Peril at End House") 1933. Gonič smrti 1933. Smrt Lorda Edgwarea 1933. Trinaest problema 1934. Ubojstvo u Orient Expressu 1934. Parker Pyne istražuje 1934. Listerdaleova tajna 1935. Tragedija u tri čina 1935. Smrt u oblacima 1935. Zašto nisu pitali Evansa? 1936. Umorstvo u Mezopotamiji 1936. Ubojstva po abecedi 1936. Karte na stol 1937. Smrt na Nilu 1937. Nijemi svjedok 1937. Ubojstvo u staji 1938. Sastanak sa smrću 1939. Deset malih crnaca 1939. Ubiti je lako 1939. Božić Herculea Poirota 1939. Regata misterij i druge priče 1940. Tužni čempres 1941. Zlo pod suncem 1941. Patriotsko ubojstvo 1941. N ili M? 1941. Leš u biblioteci 1942. Pet praščića 1942. Otrovno pismo 1943. Prst koji se miče 1944. Prema ništici 1944. Iskričavi cijanid 1945. Smrt kao kraj 1946. Šupljina 1947. Herkulovi podvizi 1948. Tko plimu uhvati 1948. Svjedok optužbe i druge priče 1949. Zla kuća 1950. Najavljeno umorstvo 1950. Tri slijepa miša i druge priče 1951. Došli su u Bagdad 1951. Nesretni čovjek i druge priče 1952. Gospođa McGinty je mrtva 1952. Trik je u zrcalima 1953. Džep pun žita 1953. Poslije sprovoda 1955. Bija Baja Buf 1955. Sudbina nepoznata 1956. Sajam zločina 1957. U 4.50 s Paddingtona 1957. Nesreća nevinih 1959. Mačka među golubovima 1960. Pustolovina božićnog pudinga 1961. Kod bijelog konja 1961. Dupli grijeh i druge priče 1962. Razbijeno ogledalo 1963. Tajanstveni satovi 1964. Karipska misterija 1965. Hotel Bertram 1966. Treća djevojka 1967. Vječita noć 1968. Zla sudba 1969. Dogodilo se na dan Svih svetih 1970. Putnik za Frankfurt 1971. Šifra Nemesis 1971. Zlatna lopta i druge priče 1972. Slonovi pamte 1973. Akhnaton - drama u tri čina 1973. Ništa nije tako tajno 1974. Poirotovi raniji slučajevi 1975. Zavjesa 1976. Usnulo ubojstvo 1979. Posljednji slučajevi Miss Marple i dvije druge priče 1992. Problem u Pollenskom zaljevu 1997. Dok svjetlo gori i druge priče   u suradnji je napisala: 1931. Plutajući admiral   Kao Mary Westmacott: 1930. Kruh diva 1934. Nedovršeni portret 1944. Odsutan u proljeće 1948. Ruža i tisovina 1952. Kćerka je kćerka 1956. Teret     Drame: 1928. Alibi 1930. Crna kava 1936. Strančeva ljubav 1937. (ili 1939.) Kćerka je kćerka 1940. Posljednja kuća 1943. Deset malih crnaca 1945. Sastanak sa smrću 1946. Smrt na Nilu 1951. Šupljina 1952. Mišolovka 1953. Svjedok optužbe 1954. Paukova mreža 1956. Prema ništici 1958. Presuda 1958. Neočekivani gost 1960. Vrati se natrag zbog ubojstva 1962. Pravilo trojice 1972. Gudački trio 1973. Ehnaton - drama u tri čina 1977. Ubojstvo je najavljeno 1981. Karte na stol 1992. Problem u Pollenskom zaljevu 1993. Ubiti je lako 2005. Deset malih crnaca    

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-01 01:27:19