Košarica
Izbornik

Klasik mjeseca – Victor Hugo: "Zvonar crkve Notre-Dame"

Klasik mjeseca – Victor Hugo: "Zvonar crkve Notre-Dame"

U isto vrijeme kada je naša Alis uživala u upoznavanju s novom sezonom kulturne pariške scene, vratila sam se u srednjovjekovni Pariz kroz stranice romana "Zvonar crkve Notre-Dame" Victora Hugoa, jednog od najvećih književnika svih vremena. U njemu nije samo riječ o nesretnoj ljubavi, nego i borbi sa samim sobom i svojim izgledom, povijesnim previranjima, traženju svoga mjesta pod suncem i svojih korijena, učenju o sebi kroz povijesne mijene i stadije svoga života, a sve to pod okriljem epohe romantizma kojoj ovaj roman pripada. Kada se uzme u obzir maestralna galerija likova i njihove potresne sudbine isprepletene oko katedrale,  jasno je zašto je ova knjiga doživjela i animirane i igrane verzije filmskih adaptacija.

Victor Hugo bio je socijalno osjetljiv Victor-Marie Hugo pariški je književnik 19. stoljeća odnosno epohe romantizma, a iako ga svjetska čitateljska publika ponajviše poznaje po romanima kao što je "Zvonar crkve Notre Dame" i "Jadnici", zanimljivo je da ga Francuzi slave kao svog najvećeg pjesnika svih vremena. Malo ljudi zna da je bio i vrsni likovni umjetnik. Već i najraniji dani njegovog života bili su obilježeni Napoleonom, u čijoj je vojsci služio njegov otac, no nakon brojnih selidbi te afera i s majčine i očeve strane, roditelji su mu se rastali, a Hugo se nastanio s majkom u Parizu, gdje se upoznao s pokretom romantizma, republikanizmom i slobodom mišljenja, što će ga tijekom života skupo stajati. Kao i mnogi romantičari diljem Europe, snažno se zalagao za ljubav prema domovini, koju je pretočio u stihove i već s 23 godine postao vrlo popularan pjesnik. S dramama mu to nije tako brzo uspjelo, no zato su njegovi romani odmah doživjeli veliki uspjeh, ponajviše zato jer se u njima bavio socijalnim problemima. Na njih je ukazivao i u svojem radu u Académie Francaise i kasnijem političkom djelovanju, zbog čega ga je Napoeleon III. izgnao iz države. Unatoč tome, do kraja života ostao je vjeran borbi protiv smrtne kazne i za slobodu misli, a u politički život Francuske vratio se nakon Napoleonovog pada.

Sudbina, vanjski izgled, ljubav i povijesne mijene Sve za što se zalagao, kako to književnici obično rade, pretočio je i u  roman "Zvonar crkve Notre-Dame". Okosnicu priče čine likovi koji se vrte oko glasovite srednjovjekovne katedrale Notre-Dame, a od kojih su mnogi zaista i postojali. Malo-pomalo saznajemo njihove životne priče koje nas ne mogu ostaviti ravnodušnima. Protagonist Quasimodo ostavljen je kao dijete na crkvenom pragu zbog svojeg ružnog izgleda i grbe na leđima, a jedini koji mu se smilovao bio je arhiđakon Claude Frollo koji ga odgaja. Osuđivanje okoline od njega je stvorilo krutu i zlu osobu, čije okove ipak slama prelijepa ciganka Esmeralda, također siroče. Osim arhiđakona, ona je jedina prema njemu pokazala samilost kada je bio javno izložen ruglu, što joj on nikada nije zaboravio pa ju je spasio kada je bježala od osude za ubojstvo koje nije počinila. Dakako, ljubavni trokut sve čini zanimljivijim pa dok Quasimodo, Frollo i pjesnik Pierre Gringoire pate za Esmeraldom, ona pati za kapetanom Phoebusom zaručenim za bogatašicu, za čije ubojstvo i biva osuđena iako Phoebus uopće nije mrtav.

Crkva Notre Dame zasebni je lik Sve se to događa oko ili u samoj katedrali Notre-Dame za koju pomnijim iščitavanjem teksta shvaćate da je zasebni lik. Opisi događaja oko Notre-Dame nevjerojatno su živi i bude sva osjetila, a jednako tako i potiču na propitkivanje samih sebe. Pitate se kako biste sami postupili da se nađete u mračnom srednjem vijeku, da ste bez razloga osuđeni na vješanje, da vam nije dozvoljeno raditi ono što želite, da ste u neželjenom braku ili zarukama i da se morate apsolutno svaki dan boriti s osudom okoline samo zato jer vas život nije obdario privlačnim izgledom. Ipak, nazire se tračak svjetlosti… Jedna od karakteristika romantizma bio je tzv. kult prošlosti, što je i glavni razlog zbog čega je Hugo radnju smjestio u srednji vijek, no značajno je što se su događaji smješteni u 15. stoljeće, gotovo već pred samu pojavu renesanse. Time se želi skrenuti pažnja na povijesne mijene, razvoj i moguću svjetlu budućnost unatoč tragičnim završecima života svih glavnih likova. Notre-Dame u tome igra veliku ulogu. Kako je njezina gradnja počela davne 1183. godine, a dovršena je tek 1345. godine, dokaz je da se promjene događaju ne samo u ljudima, nego i u svemu što nas okružuje. Hugo kaže: "Svaka površina ove crkve, svaki kamen ovoga časnog spomenika list je ne samo narodne povijesti, nego i povijesti znanosti i umjetnosti." I ne možemo se ne složiti s njime. Ne znam za vas, no kada ja posjetim bilo koje povijesno zdanje o kojem sam mnogo čitala, pristupam mu s velikim strahopoštovanjem. Zamišljam sve one ljude koji su tijekom stoljeća tu prolazili, sve one ukradene poljupce parova, sve one molitve koje su ljudi izrekli na tome mjestu, sve proživljene teške trenutke, sva ona nadanja i vjeru u bolje sutra, sve one dječje osmijehe. Nadam se da će mi se jednom pružiti prilika da zakoračim i Quasimodovim i Esmeraldinim stopama jer oni itekako zaslužuju da njihova priča uvijek živi kroz naše priče. #feelfrenchculture

Tatjana Barat

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-30 18:27:41