Klasik mjeseca - Lev Nikolajevič Tolstoj - "Ana Karenjina“

Čitatelji se obično dijele na one koji vole ili ne vole Anu Karenjinu, na one koji se mogu poistovjetiti s njome i na one koji je osuđuju - ja sam u prvoj skupini. Osim knjige "Jedi, moli, voli" koju sam dobila na poklon na prekretnici života, upravo je roman "Ana Karenjina" imala najveći utjecaj na mene. Iako sam oduvijek naginjala književnosti, Ana je bila ta zbog koje sam bavljenje književnošću odabrala i kao svoju profesiju. Riječ je o jednom od najboljih romana svih vremena u kojem Lev Nikolajevič Tolstoj iznosi rusku suvremenost svoga doba. Uz pomoć tehnike tzv. sveznajućeg pripovjedača donosi nam prikaz ruskog društva sedamdesetih godina 19. stoljeća kroz slike ljubavi kao temeljnog pokretača ljudskih života i to kroz tri različita braka i jednu izvanbračnu vezu. Osim toga, detaljno raspravlja o religiji, položaju ruskog seljaka u društvu i traženju smisla života, a sve to kroz lik Levina kao protutežu Ani. Slojevitost ovog djela potvrđuje i to što ga je žanrovski teško definirati kao jednu vrstu romana jer se u njemu isprepleću elementi filozofskog, psihološkog, ljubavnog i društvenog romana te romana karaktera. I tu se Tolstoj pokazao kao dosljedni realist-analitičar, pišući djelo o kažnjenoj bračnoj nevjeri u kojem je stvorio likove od krvi i mesa, likove koji svi redom u sebi imaju i dobre i loše osobine, potpuno suprotno postupcima karakterizacije likova u ranijim književnim epohama. Detaljno je motivirao Aninu nevjeru, a jednako je tako realno prikazao i niz drugih likova, čime je dao pravu sliku tadašnjeg ruskog društva i svakom nas stranicom sve više prikovao za sudbine svojih protagonista. Čitanje ovog romana u gimnaziji, potom na studiju i sada u svojim kasnim dvadesetima daje mi tri potpuno različita viđenja na isto djelo. Dok sam u srednjoj školi bila fokusirana na tragičnu ljubavnu priču, a tijekom studija Anu promatrala kroz složenu prizmu teorije književnosti, danas u potpunosti razumijem razvoj Aninog lika, od njezinog blistavog početka pa sve do samoprogonstva u smrt bacanjem pod jureći vlak. Pomnim analiziranjem njezinih misli jasno je da drugačiji rezultat nije ni bio moguć. Ana je oduvijek sreću tražila u drugima, a ne u sebi. Kao da sama sebi nije bila dovoljna, nego je trebala potvrdu i priznanje drugih za sreću. Kada ni kao majka ni supruga nije pronašla ono za čime je žudjela, u Vronskom je vidjela priliku za novi početak. Međutim, nije mogla podnijeti nerazumijevanje okoline i činjenicu što je društvo nju licemjerno izopćilo kao preljubnicu, iako je bila javna tajna da i druge žene iz petrogradskih i moskovskih visokih krugova ljubuju s drugim muškarcima, dok se Vronskom ništa nije zamjeralo. S vremenom se sva njezina ljubav pretvara u mržnju, a Vronskom prije svega zamjera što je zbog njega napustila vlastilo dijete. Postala je razdražljiva, gubi  kontrolu nad sobom, ljubomorna je i sve su rjeđi trenuci njezine lucidnosti. Uviđajući da je kraj blizu, supruga moli za oprost, istovremeno priznajući da se boji druge Ane u sebi. Upravo je ta druga Ana bila ona koja je Vronskog željela kazniti za sve što joj je njihova veza priuštila. Smrt joj se činila najboljim načinom jedinim izlazom. I potpuno je razumijem. Iako je možda diskutabilno zašto je baš Ana kao žena tragično skončala, a Levin kao muškarac uspio naći ono što je tražio, a to je smisao života, poznavanje Tolstojevih patrijarhalnih svjetonazora sve razjašnjava. Kako god bilo, moram se složiti s Dostojevskim koji je rekao da je ovaj roman "savršenstvo kao umjetničko djelo sa svojom dubokom i snažnom psihološkom analizom ljudske duše i umjetničkim realizmom kakvog još nije bilo". Vjerujem da ću mu se vratiti barem još nekoliko puta tijekom svog života.

Tatjana Barat