Klasik mjeseca – Gustav Flaubert: "Gospođa Bovary"
Voljeti književnost, a ne analizirati Emmu Bovary, junakinju najsavršenijeg romanesknog djela ikada napisanog prema mišljenju svjetskih povjesničara književnosti, nemoguće je. Emmin lik, nastao iz pera jednog od najvećih francuskih i svjetskih književnika Gustava Flauberta, uvukao mi se pod kožu prije desetak godina i otada mi ne izlazi iz glave. U knjižarama uhvatim u ruke svako izdanje knjige koje vidim, a na mojim policama čak živi i njezina mini replika iz perioda kada su se porculanske lutke književnih heroina mogle kupiti na našim kioscima. Možda je sve to zato što sam u ponekim njezinim idejama i osjećajima pronašla dijelove sebe ili pak jednostavno zato što sam djelo iščitala već nekoliko puta i svaki put iznova uvjerila se u savršeni sklad pripovjednih tehnika, psihološke razrađenosti likova i elemenata stvarnog života.
Gustav Flaubert zbog Emme je završio na sudu Gustav Flaubert već je u svojim dvadesetim godinama ušao u francusku književnost romantičarskim tekstovima, no u narednim godinama na sve je moguće načine pokušao zatomiti bilo kakvu romantiku kako u svojim djelima, tako i u nesretnom privatnom životu. Na stvaranje svog remek-djela svjesno se odlučio i nastojao u sebi zatomiti svaki, pa i najmanji osjet subjektivnosti. Kao inspiracija su mu poslužili stvarni događaji i likovi poput "dosadnog" seoskog bračnog para Delemare i Elise Schlosinger, njegove mladenačke nikad prežaljene ljubavi. Ovaj poduhvat je shvatio vrlo ozbiljno, a tome svjedoči čak 70 skica za prvotni plan romana. Često je mijenjao i dorađivao rečenice, detaljno istraživao posljedice trovanja arsenom, živčanu rastrojenost, malograđanštinu francuskih gradića i slično. Toliko se suživio s djelom da je često znao govoriti: "Emma Bovary, to sam ja." Kada je djelo nakon pet godina napokon ugledalo svjetlo dana, književni kritičari proglasili su ga nemoralnim upravo zbog prikazivanja licemjerja malograđanstva, prevare koju čini žena (dok je za muškarca to "normalno"), samoubojstva i slično, no zapravo je njegova jedina "krivnja" bila ta što je u književnost unio dotad neviđeni realizam. Na sudu ga je uspješno obranio odvjetnik Sénard, kojemu je i posvetio drugo izdanje svoje knjige. To je bilo 1857., godine kada je zabranu objavljivanja svoje knjige "Cvjetovi zla" dobio i Baudelaire - pa se ta godina smatra prekretnicom u književnosti. Nedugo nakon toga kritičar Sainte-Bueve u listu "Le Moniteur universal" napisao je pozitivnu kritiku o romanu, a sve ostalo je povijest.
Zanesenost romanima uvukla je mladu djevojku u vrtlog iluzija Iako je protagonistica romana Emma Bovary, djelo započinje i završava prikazom Charlesa Bovaryja, seoskog liječnika udovca s kojim će Emma stupiti u bračni život. No mladoj Emmi bračni život nije onakav kakvim ga je sanjala. Čitajući kriomice ljubavne romane u samostanu u kojem se je školovala, stekla je nerealnu sliku ljubavi kao o onoj koja mora biti puna strasti, drame, zanesenosti, suza, a na koncu i vječne sreće, no već u prvim tjednima braka shvaća da ništa od toga nema. Prazninu pokušava popuniti kupnjom namještaja, haljina, pretplatom na modne časopise i svakakvim drugim sitnicama, zbog čega upada u velike dugove, no ništa je ne ispunjava, pa čak ni majčinstvo. Kada upozna mladog odvjetničkog pripravnika Léona, počinje misliti da će napokon upoznati pravu ljubav, no njihov odnos u početku ostaje platonski. Kada se pak na nju namjeri ženskar Rodolphe, Emma će se ponašati poput ljubavnica iz romana koje je čitala. U jednom trenutku kao da se napokon počinje veseliti svome životu pa sama sebi kaže s osmijehom "Ja imam ljubavnika!". Dakako, veza se raspada, no ponovni slučajni susret s Léonom dat će joj priliku za novo traženje ljubavi. Ubrzo se upliće u mrežu laži koja je u konačnici dovodi do tragičnog završetka.
Tko je kriv za Emminu propast? Iako je radnja vrlo jednostavna, a likovi na prvi pogled sasvim obični, Flaubert je od toga uspio sastaviti savršeno djelo. Mudro se poslužio elementom čitanja književnosti kao utjecajem na percepciju stvarnosti, baš kao što je to bio slučaj kod Cervantesovog "Don Quijotea", a ujedno ukazao i na nerealna očekivanja koja mnogi imaju baš zbog iskrivljene slike u romanima. Ništa drugačije nije ni danas. Primjećujem da i dalje mnogi pod utjecajem ne toliko romana, koliko raznih sapunica i medija imaju potpuno krivu predodžbu o ljubavi i životu općenito pa zato nikada nisu zadovoljni onime što imaju. Uvijek teže nečemu što ne mogu imati, a nakon izlaska ovog romana takva je težnja nazvana bovarizmom. Bovarizam se s vremenom pretvorio u simbol nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama, prema neostvarenim ambicijama, simbol zavisti i nesvakidašnje dosade. No, kako god bilo, ne možemo se ne zapitati jesu li samo iluzije prouzročile Emmin tragični kraj ili pak je u pitanju ipak nešto više. Flaubert je nevjerojatnom preciznošću iznijansirao psihološku karakterizaciju likova, prikazao Emmine trenutke zanesenosti i maštanja, a sve to uz virtuoznu izmjenu dinamičnih i statičnih scena koje su uvijek u skladu s Emminim unutarnjim stanjem, baš kao i godišnja doba, što je očiti jedini ostatak romantičarske poetike. No na koncu, nijedan čovjek nije otok, kako kaže Hemingway, pa tako nije ni Emma. Brojni svjetski književni kritičari slažu se da je okolina kriva za njezinu propast i ja se ne mogu ne složiti s time. Da je Rodolphe mario za nju, a da Léon nije bio kukavica, vjerojatno bi njezina sudbina išla nekim drugim tijekom. Koliku ulogu pak u svemu tome ima Charles? Smatram da njega nikako ne možemo kriviti. Da, istina je da Emma nije bila sretna u braku, no to nije bilo zato što je Charles bio loš prema njoj. Štoviše, ispunjavao joj je svaku pa i najmanju želju, ali jednostavno nisu bili kompatibilni. Nemogućnost pronalaska sreće u malim stvarima i nepodržavajuća okolina zapečatili su Eminu sudbinu. Zato učimo na njezinim greškama pa svi zajedno nastojmo uživati u sitnicama koje, na kraju krajeva, život znače. Uz to i svakodnevnu zahvalnost za ono što već imamo, naši će veliki snovi također pronaći put do svog ispunjenja.
Tatjana Barat
