Klasik mjeseca: Gospođom Dalloway Virginia Woolf pokrenula tzv. žensko pismo
Da je moguće napisati remek-djelo koje prati jedan jedini dan u životu glavne junakinje i pritom promijeniti tijek povijesti književnosti, pokazuje nam Virginia Woolf svojim romanom Gospođa Dalloway, koji se smatra početkom afirmiranja ženskog pisma. Ispred svog vremena Adeline Virginia Woolf rođena je 1882. u Londonu u obitelji intelektualaca, čiji je najpoznatiji član filozof Sir Leslie Stephen, što je prirodno za sobom vuklo široku naobrazbu mlade Virginije. Školovala se u Londonu na Ladies’ Department of King’s College gdje je upoznala reformatore ženskog visokog obrazovanja. Nakon udaje sa suprugom je osnovala izdavačku kuću Hogarth Press pa su se u njihovu domu često sastajali ugledni znanstvenici i književnici koji su postali poznati pod imenom bloomsburijevci (prema londonskoj četvrti Bloomsbury u kojoj su se sastajali). Književnu javnost zaintrigirala je esejom Moderna proza u kojem se oštro protivi modelu realističnoga romana, a njezin esej Vlastita soba danas se smatra jednim od prvih i temeljnih djela feminističke književne kritike. Svjetsku slavu stekla je romanima Gospođa Dalloway, Valovi, Orlando i Svjetionik u koje uvodi tehniku struje svijesti. Iako je živjela mirnim životom, često je imala halucinacije, patila od duboke depresije uzrokovane smrću roditelja koja se pojačala izbijanjem Drugog svjetskog rata, pa Woolf život završava samoubojstvom 1941. utopivši se u rijeci Ouse kod Rodmella. Na sebe je navukla kaput, džepove napunila kamenjem i utopila se nedaleko od svog doma 28. ožujka 1941., no tijelo je pronađeno tek 18. travnja iste godine.
Što je žensko pismo? Ostavila nam je izuzetno književno naslijeđe, a svojim romanom Gospođa Dalloway zauvijek promijenila pogled na književnice i njihovo pisanje. Taj se roman smatra početkom afirmiranja ženskog pisma. Ženskim pismom, kako kaže S. Jakobović, žene uzimaju riječ kao odgovor muškarcu i njegovoj patrijarhalnoj slici tijekom povijesti, a uzimaju je da bi ispisale vlastite zatomljene žudnje i da bi oslobodile imaginaciju vlastitog spola. U potrazi su za imaginacijom ženstvenosti, a ona se oslanja na dugotrajnu marginalnu povijest rijetkog ženskog iskaza u literaturi. Žensko pismo želi napustiti shvaćanje da je tekst pisan od strane muškog autora pozitivan, a onaj pisan od strane žene negativan. Iako se možda još ponekad gleda na ženske autorice sa sumnjom, ona je ipak daleko manja nego prije dvjestotinjak godina kada se autorice gotovo nisu ni usuđivale objavljivati knjige pod vlastitim imenom, već su to činile pod muškim pseudonimom ili samo inicijalima (sjetimo se samo početaka Jane Austen, Beatrix Potter ili sestara Brönte).
Jedan dan u životu Clarisse Dalloway Roman kojim je sve počelo prati jedan dan u životu bogate Engleskinje Clarise Dalloway za koju se na prvi pogled čini da ima apsolutno sve u životu – ugled, kćer, supruga, bogatstvo, kuću u prestižnom dijelu Londona, ljepotu... Međutim, površina krije mnoge rane koje nam se jedna za drugom otkrivaju kako pratimo Clarissu u pripremama za zabavu koja se treba održati te večeri. Prvo što nam upada u oči je odsutnost događaja. Woolf na modernistički način konstruira slike subjektivnog doživljaja i pojedine životne trenutke (fragmentarnost), a ne život kao cjelinu, ali upravo se od takvih trenutaka sastoji život. Dakako, riječ je o već spomenutoj tehnici struje svijesti gdje jedan događaj potiče brojna sjećanja. Upoznajemo ljude koji Clarisu okružuju u njezinoj sadašnjosti, ali i prošlosti. Gotovo neprimjetno prelazimo iz jedne individualne sudbine u drugu te nam upravo to daje dojam cjeline, dojam života jednog velikog Londona te izvanrednoga stapanja i komuniciranja likova koje se zapravo javlja na trenutke i opet razilazi, da bi se na kraju svi likovi našli na jednom mjestu - na primanju kod gospođe Dalloway. Kroz likove i njihove postupke propituje se odnos prema Bogu, ljubavi, ženama i muškarcima, istospolnoj ljubavi i drugim temama, a da ipak dolaze neka druga vremena nakon Woolf, dokazuje lik Clarisine kćeri Elizabeth. Iako se cijelog života pokoravala zahtjevima obitelji i visokog društva, naoko nebitan posjet siromašnom dijelu grada u koji Dallowayevi nikada ne zalaze, daje naslutiti da će Elizabeth predstavljati modernu i samosvjesnu ženu koja će nastojati osloboditi se okova patrijarhalnog društva. Na koncu možemo zaključiti da je riječ o djelu koje bi trebala pročitati svaka žena. Ne samo da je ovaj roman promijenio književnost, nego se i svaka žena može pronaći u njemu. Sve mi ponekad sumnjamo u svoje odabire, pitamo se jesmo li odabrale najbolje za sebe, što učiniti da se otrgnemo tome, kako ćemo odgajati svoju djecu i slično, a iste misli more i Clarissu.
Tatjana Barat
