Klasik mjeseca F. M. Dostojevski: "Zločin i kazna"
Jeste li se ikada pitali što se događa u glavi ubojica i zašto su počinili neki zločin? Jedan od najvećih književnika svih vremena, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, upravo se ovom mišlju poigrao u svome kultnom romanu "Zločin i kazna", preteči modernog romana ideja s elementima društvenog i psihološkog romana objavljenog 1866. Progonstvo utjecalo na njegov rad i život Dostojevski je bio iznimno cijenjen kao autor još tijekom svog života, čemu je u mnogome pridonijela njegova supruga Ana, a nakon smrti njegova su djela postala jednima od najboljih klasika svih vremena, čime je uz Tolstoja postao najveći predstavnik ruskog realizma. Kao i kod mnogih drugih autora, kod Dostojevskog je također njegov privatni život značajno utjecao ne njegov opus. Naime, sudjelovao je u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je bio prvo osuđen na smrt, a zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo punih deset godina. Prije nekog vremena gledala sam jednu zanimljivu emisiju o njegovom životu, a detalj koji me se posebno dojmio jest podatak da su ga tijekom boravka u zatvoru mučili tišinom. Navodno su stražari baršunastim tkaninama obložili svoje čizme kako Dostojevski ne bi čuo ni jedan jedini zvuk i tako malo-pomalo izludio. To objašnjava elemente tišine u njegovim djelima, posebno u romanu "Braća Karamazovi". Nakon izlaska iz progonstva potpuno je promijenio svoje razmišljanje, zapao u misticizam, carizam i slavenofilstvo, zaokupljen je pitanjima egzistencije i ljudskih postupaka, pa sve svoje romane koristi kao podlogu za pisanje o tim temama. Mnogima je najpoznatiji i najdraži njegov realističko-modernistički roman Zločin i kazna u kojem kroz lik mladića Rodiona Romanoviča Raskoljnikova progovara o problemima zločina i kazne, grijeha i traženja pravde, ispaštanju siromašnih, osiromašenom plemstvu i mračnoj petrogradskoj stvarnosti onog doba. Roman počinje Raskoljnikovim ubojstvom stare lihvarice, čijim je novcem on namjeravao pomoći svima onima koji ga nemaju – Marmeladovima kao simbolu propasti društva, svojoj obitelji i sebi, a ostatak romana zamišljen je kao, prije svega, roman ideje čemu su podređeni i likovi i fabula, dok je elementima unutarnjih monologa Dostojevski već zakoračio u epohu modernizma i utro temelje modernom romanu.
Raskol u Raskoljinikovu Kao što mu i samo ime kaže, mladi petrogradski student, borio se s raznim demonima unutar sebe i doživio pravi raskol svoje ličnosti, a sve je to posljedica promišljanja Dostojevskoga nakon što se vratio iz progonstva u Sibiru. Baš kao i Dostojevskog, tako su i Raskoljnikova mučila pitanja pravde, bogataša i lihvara s jedne strane te "poniženih i uvrijeđenih" s druge strane, zločina i kazne, iskupljenja, kršćanstva i pitanja postoji li uopće u ljudima ikakva humanost. Raskoljnikov živi u maloj, mračnoj, prljavoj tavanskoj sobi koji simbolizira njegovu izolaciju od strane društva jer nije bio dio ruske zlatne mladeži. Dakako, kao i većina ljudi današnjice, on je također htio biti prihvaćen u društvu, a mislio je da će to postići ako na sebe preuzme zadatak "višeg cilja" i ubije staru lihvaricu Aljonu Ivanovu, svoju stanodavku. On zaista iskreno vjeruje da će sve sjesti na svoje mjesto kada Aljoni oduzme novce te tako pomogne sebi, Marmeladovima i svima drugima koje lihvarica drži u šaci. Toliko je zaokupljen tim mislima da samoga sebe uvjeri da se ljudi dijele na višu i nižu vrstu, a njemu je kao pripadniku više vrste i samim time iznimnom pojedincu, kako on sebe vidi, dopušteno sve za dobrobit drugih. Taj element neodoljivo me podsjeća na Nitzschea i njegovog Nadčovjeka. I jedan i drugi vjeruju da se takva vrsta ljudi razlikuje od ostalih jer imaju hrabrost i jer se ne boje učiniti ono što se drugi ne bi usudili pa se zato smatraju boljima. Nada u iskupljenje i promjenu Kao i u brojnim drugim romanima, ovdje se također pokazuje da je ljubav pokretačica života pa ona prisnost koju Raskoljnikov osjeća prema Sonji, iako je prostitutka, kao i njezina humanost koja pokazuje da se ljude nikako ne smije suditi prema poslu koji rade prisiljeni spletom okolnosti, ta koja će ga navesti da u zatvoru promisli o svojem činu te da nadu u bolju budućnost pronađe u vjeri, baš kao što je to učinio i sam autor. Iako Raskoljnikov na samom početku romana počini zločin, a ostatak je osmišljen kao njegovo promišljanje gdje se po prvi put u povijesti književnosti koristi unutarnji monolog, nipošto nije manje zanimljiv. Štoviše, upravo ga taj element razlikuje od svih dotada objavljenih djela, a iako znamo da je realno riječ o zločincu, teško da ga možemo osuđivati. Upravo suprotno, svakom idućom stranicom kao da sve više suosjećamo s njime, čak i onda kada ne vjerujemo u činjenje zločina za "više ciljeve". Ipak, Raskoljnikov ima tu neku nit ljudskosti više od mnogih slavnih likova književnosti, a njegov preobrat na kraju romana daje nam vjeru da je možda ipak moguće da se ljudi mijenjaju.
Tatjana Barat
