Klasik mjeseca: Charlotte Brontë – "Jane Eyre"
Ljubavna priča Jane Eyre i Edwarda Rochestera jedna je od ljepših zapisanih u literarnom stvaralaštvu. No, remek-djelo Charlotte Brontë mnogo je više od ljubavnog romana. Riječ je o tzv. bildungsromanu (romanu o odrastanju) koji ruši ustaljena patrijarhalna određenja te prikazuje glavnu junakinju kao začetnicu feminističkih kretanja. U "Jane Eyre" neugledna je Brontë je stvorila novi tip junakinje viktorijanskog romana u kojoj je otkrila strasti skrivene iza slike idealnog viktorijanskog života, raspravljala o položaju žene u društvu, borbi za ravnopravnost, ljubavi, obitelji i religiji.
S ovom sam se knjigom prvi put susrela tijekom studija na preporuku svog mentora, a koliko me očarao način na koji Charlotte Brontë pristupa ženskom liku, dovoljno govori i to što je Jane postala jedna od protagonistica mog diplomskog rada o blidungsromanu u književnosti realizma.
Charlotte Brontë je iskoračila iz okvira ženske književnosti Razdoblje realizma odlikuju brojne ekonomske i društvene promjene što je autorima omogućilo da stvarnost presele i u svoja književna djela. Bildungsroman, kao književni žanr koji prati psihološke i moralne promjene mladog pojedinca, bio je veoma pogodan za prikaz takvog stanja i ostvarivanja gnoseološke funkcije putem koje su književnici, dovodeći svoje likove u uzajamne socijalno-psihološki motivirane odnose, podvrgnuli analizi čovjeka kao društveno biće. Kako u to doba položaj žena u viktorijanskoj Engleskoj bio nimalo zavidan, Charlotte Brontë je roman objavila pod muškim pseudonimom Currer Bell. Roman "Jane Eyre" nakon objavljivanja 1847. godine zadobio je status bestsellera i pokupio sjajne kritike sve dok nije otkriveno da je autor zapravo - žena. Ipak, to je djelo za koje se smatra da je promijenilo pravac tradicije u ženskoj književnosti jer se junakinja u svakom trenutku nastoji izboriti za sebe. Jane pratimo od ranog djetinjstva kad kao siroče dolazi u kuću svoje rođakinje gospođe Reed pa sve do ostvarenja ljubavne priče s Rochesterom, odnosno pratimo njezin moralni i psihološki razvoj od djetinjstva pa do mladosti. Kroz život ona upoznaje prijateljstvo s Helen, ljubav s Rochesterom, majčinski instinkt prema Adelé kojoj je bila odgajateljica, ali i ulazi u borbu s okrutnom stvarnošću svijeta koji je okružuje. Iako nailazi na neprijateljski raspoložene rođake, strogi nadzor i pokušaj slamanja individualnosti tijekom školovanja u Lowoodu te spoznaju da je njezin odabranik oženjen, negativna se iskustva pokazuju korisnima jer su Jane doveli do moralnog i psihološkog rasta. Ona nije kao drugi likovi bildungsromana prihvatila svoju sudbinu, poput Tite Dorčića ili Ivice Kičmanovića, nego se svim snagama borila protiv društvenih pravila 19. stoljeća da bi ispunila svoju individuu kao žena s pravima jednakima muškarcima. To se vidi i u trenutku kada na dan svog planiranog vjenčanja saznaje da je Rochester već oženjen, pa iz sigurnosti Thornfield Halla i muškog okrilja odlazi u nepoznato u potrazi za vlastitim životnim putem. Ipak, koliko god se autorica trudila emancipirati Jane, kroz cijeli roman kao da se i sama osvještava o stvarnom položaju žena u društvu pa tik nakon što prikaže Jane kao hrabru i neovisnu, opet poseže za muškim likovima koji će Jane pomoći u daljnjem razvoju. Tako u liku puritanskog pastora i Janeina dalekog rođaka St. Johna Riversa daje prikaz ruke pomoći koja je potrebna Jane da bi stala na vlastite noge i pronašla posao. Što se tiče lika Edwarda Rochestera, on je na početku tipični patrijarhalni muškarac kojeg Jane počinje mijenjati, ali oni postaju potpuno ravnopravni tek nakon što Rochester u požaru, koji je podmetnula njegova žena Bertha, izgubi ruku i vid te postaje ograničen, kao što su to bile žene njegovog doba. Sada je Jane ta koja ima bogato nasljedstvo i koja preuzima ulogu "glave obitelji". Primjećujem da oni postaju ravnopravni na izoliranom imanju daleko od društva, kao da se time želi naglasiti kako je u doba nastanka romana takva ravnopravna zajednica ipak bila gotovo pa nemoguća. Unatoč tome, Jane je promijenila pogled na junakinje viktorijanskog romana, a u konačnici utjecala i na naše autore. Tko zna bi li uopće nastali smjeli likovi poput Kumičićeve Sabine ili Kovačićeve Laure da Charlote Brontë nije utrla put hrabrijim, odlučnijim, buntovnijim i strastvenijim književnim junakinjama. Vrijeme "vila kućnog ognjišta" time je došlo svojem koncu.
Tatjana Barat
