Čitajte s djecom – Louisa May Alcott: "Male žene"

Sestre March odnosno Jo, Meg, Beth i Amy iz romana "Male žene" Louise May Alcott očarale su me na prvo čitanje. Prije nekoliko godina pogledala sam filmsku adaptaciju ovog  romana iz 1994., a sada mi je žao što još kao tinejdžerka nisam prionula na iščitavanje ovog dječjeg klasika. Ostvari li mi se jednom želja da imam kćer, pobrinut ću se da se "Male žene" svakako nađu na njezinim policama. Pitate se zašto? Zato jer je to jedna od rijetkih dječjih knjiga, pogotovo dječjih klasika, s kojima sam se do sada susrela, a koja djevojčice i mlade djevojke stavlja u prvi plan, u kojoj se ženski svijet ne vrti oko muškaraca, u kojoj se djevojčice ne moraju dokazivati u "muškim" igrama da bi bile prihvaćene i u kojoj je pokazano da žena može biti sve što želi, pa da čak može i živjeti od pisanja.

Louisa May Alcott inspiraciju za romane pronašla u svom životu Roman je prvi put objavljen 1868. godine, a sestre March i njihova autorica imaju mnogo toga zajedničkog. Alcott je bila druga od četiri sestre u svojoj obitelji u kojoj su ih roditelji odgajali tako da im nikada ne bude teško pomoći drugima, ali i da se uvijek zalažu za sebe i da rade ono u čemu istinski uživaju. Njezin otac Amos Bronson Alcott bio je sveučilišni profesor pa su se u njihovom domu često mogli susresti neki od najvećih intelektualaca ondašnjih Sjedinjenih Američkih Država. Koliko je bio utjecajan i uspješan u svome poslu kao nastavnik, govori i to što danas škola u Concordu nosi njegovo ime. Obitelj se ipak vrlo često selila i u nekim periodima bila vrlo lošeg imovinskog stanja, ali ono što im nitko nije mogao oduzeti, bila je ljubav jednih za druge i intelektualno bogatstvo. Kako bi pomogla obitelji u financijskoj nevolji, Louisa je počela pisati što joj je tijekom godina osiguralo veliko bogatstvo, a inspiraciju za svoj najveći klasik pronašla je u svojoj obitelji. Međutim, ono što ju je radovalo više od novca bilo je pomaganje drugim ženama. Jedno je vrijeme uređivala časopis za djevojke, ali bila je i gorljiva borkinja za njihova prava. Zanimljivo je da je bila prva žena koja se upisala u glasački registar Concarda u kojem je živjela, a ono što je učinila za sve svoje buduće čitateljice, teško se može mjeriti s bilo čime. Osim Jane Austen i sestara Brontë, Alcott je bila jedna od rijetkih književnica 19. stoljeća koja se usudila pokazivati snažne ženske likove koji znaju razmišljati svojom glavom.

Četiri sestre u potrazi za srećom The Guardian je 2013. godine "Male žene" proglasio jednom od najvažnijih ženskih knjiga svih vremena, a svaka nova iščitana stranica uvjerila me da nisu mogli bolje odabrati. Četiri sestre Meg, Jo, Amy i Beth March upoznajemo još kao djevojčice i tinejdžerke koje su u najosjetljivijim godinama ostale živjeti same s majkom Marmee, moralnim stupom obitelji, dok je njihov otac otišao dati svoj doprinos američkom Građanskom ratu. Vrijednosti koje su u njih usađene u tom periodu, pa i ranije, pratit će ih cijelog života dok će svaka od njih pokušati naći svoje mjesto pod suncem. Tijekom godina koje dolaze najstarija Meg suočava se s izazovima majčinstva i održavanja kućanstva, Amy pokušava pronaći svoju sreću i mjesto u društvu, Jo se okušava u spisateljskoj karijeri i njezini su prihodi od velike pomoći obitelji, dok se krhka i uvijek ljubazna Beth mora boriti s teškom bolešću. Iako potpuno različitih karaktera, ove sestre pokazuju da za sretan život nije nužno veliko materijalno bogatstvo, već dobro srce i čista duša, a u tome nam svima mogu poslužiti kao primjer.

Ovaj prekrasan klasik možete kupiti ovdje: Male žene

Neovisnost prije svega Roman je pisan jasnim i jednostavnim rečenicama, primjerenima dječjoj dobi od 12 godina naviše, a svim djevojčicama šalje snažnu poruku da mogu biti sve ono što žele. Slobodno možemo reći da se u romanu naziru elementi feminizma, a u tome svakako prednjači lik Jo. Ona se nikada nije pokoravala društvenim normama koje su od nje zahtijevale da se ponaša na određeni način, primjeren dami, niti joj je bilo važno da se dobro uda. Više od svega željela je slijediti svoju strast prema pisanju. U jednom trenutku kaže da zna da je stvorena za nešto veliko, a iako još ne zna točno za što, želi biti upamćena po svojim dobrim djelima, ne samo pisanju, već i pomaganju okolini. To joj je i uspjelo izdavanjem romana i otvaranjem privatne škole, a njezina udaja dolazi tek kao šlag na torti, kada je već uspješna i financijski neovisna. Čini se da je Alcott time željela poslati jasnu poruku da svaka djevojka i žena, prije svega, treba biti svoja i ne ovisiti ni o komu, a posebno ne mužu. Upravo je to najsnažnija poruka koju možete prenijeti svojim djevojčicama. Budite im primjer i potaknite ih da ostvare sve ono što žele. Idealni momak doći će s vremenom, no ako i ne dođe, to nije razlog zašto svaka djevojka i žena ne bi mogla biti ispunjena, sretna i uživati u životu radeći upravo ono za što osjeća da je stvorena, što god to bilo.

Tatjana Barat