Čitajte s djecom: Johanna Spyri – "Heidi", knjiga o prirodi, neiskvarenosti i prihvaćanju
Kada sam šetala zagrebačkim ulicama, pogled mi se zaustavio na skupini djece od desetak godina koji su svoje slobodno sunčano i toplo subotnje popodne krenuli provesti u trgovačkom centru. Na putu tamo "visjeli su" na svojim pametnim telefonima. Dakako da me to kao dijete 1990-ih koje je raslo u malom mjestu okruženo prirodom i životinjama, rijekom preko puta kuće i bez uređaja koje danas ima gotovo svaki prvašić zaista rastužilo, ali i uplašilo. Naime, shvatila sam da možda moja buduća kći (kojoj se nadam jednog dana) neće svoje dane djetinjstva provesti u penjanju na drveće, u igri s brojnim rođacima u netaknutoj prirodi, u trčanju nepreglednim poljima maka, u vožnji biciklom sigurnim ulicama dok ne se smrači udišući seoski zrak… Ukratko, u svemu onome što sam ja radila. Dakako, ako se svojski ne potrudim da joj barem nekim vikendima to osiguram. I tada sam se sjetila Heidi, švicarske djevojčice iz istoimene knjige koju sam obožavala i koju sam opet s veseljem uzela u ruke. Čim mi tko spomene Hedi, moja prva asocijacija su nepregledne Alpe, svježi zrak, važnost očuvanja prirode, dječja zanesenost životom, iskreno prijateljstvo, prihvaćanje drugačijih, no prije svega način života koji je danas brojnoj djeci nezamisliv. I to ne samo onoj koja žive u velikim gradovima. Ipak, knjiga Johanne Spyri postala je dječji klasik koji je doživio brojne filmske i animirane adaptacije. Heidi je mnogima odraslima koje poznajem jedna od najdražih knjiga i predivna uspomena na djetinjstvo, a ni posljednjih godina posudba tog naslova u knjižnicama nimalo ne jenjava. Očito je da postoji nešto što i danas djecu privlači Heidi iako se njihov način života (drastično) razlikuje od onog opisanog u knjizi.
Johanna Spyri nadahnuće za knjigu pronašla u svome djetinjstvu Književnica Johanna Louise Spyri baš je kao i Heidi ljeta svog djetinjstva provodila u Alpama blizu malog mjesta Chur u švicarskom kantonu Grisons. Već je jedan pogled na fotografije Chura dovoljan da bismo shvatili kako je riječ o uistinu idiličnom mjestu okruženom nepreglednim Alpama, baš kao što je to opisano i u Spyrinoj knjizi "Heidi". Kada se Johanna udala za švicarskog odvjetnika, živjela je u Zürichu i s nostalgijom se prisjećala svog djetinjstva. Tada je i nastalo njezino najpoznatije djelo o siročetu Heidi. Kasnije je objavljivala i brojna druga djela za djecu i odrasle, no "Heidi" je ostalo njezino najpoznatije i najopsežnije djelo, daleko ispred svih njezinih drugih ostvarenja, a zanimljivo je da ga je napisala u svega četiri tjedna.
I danas je "Heidi" sinonim za idilične švicarske krajolike, neiskvarenost djetinjstva i želju za životom u netaknutoj prirodi, ali i mnogo više od toga. Siroče Heidi svojom iskrenošću i jednostavnošću uveseljava sve oko sebe Heidi upoznajemo u trenutku kada je rođakinja Dete dovodi djedu Almu Oehiju u planinsku kuću ponad sela Dörfli. Djevojčica je ostala i bez majke i oca, a kako se Dete više ne može (ni ne želi) brinuti za nju zbog posla, brigu za nju preuzima Oehi. Iako je u selu poznat kao mrzovoljan i hladan, Heidi odmah prihvaća i vrlo je brzo privikne na život u Alpama. Kada Heidi upoznaje dječaka Petera, s njime počinje provoditi svoje dane u ispaši stoke, u posjećivanju njegove bake i majke, sve dok se jednog dana Dete ne vrati po nju jer je bogata obitelj Sesemann iz Frankfurta poželjela društvo za svoju bolesnu kćer Klaru koja je u invalidskim kolicima. Hedi stiže u veliki grad kao osmogodišnjakinja, a sve što susreće potpuna joj je nepoznanica. Za gospođicu Rottenmeier ona je divlje derište koje ni o čemu nema pojma, no kako se razvija Heidino prijateljstvo s Klarom i njezinom bakom, Heidi se ipak počinje prilagođavati životu u velikom gradu. Međutim, njezina podsvijest žudi za Alpama i ljudima koje je tamo ostavila, pa kada se otkrije da Heidi zbog toga mjesečari, doktor preporučuje povratak u alpske krajolike…
Kritika industrijalizacije i povratak prirodi Očito je da je Heidina priča na neki način kritika industrijalizacije i ubrzanih društvenih promjena koje su zadesile društvo u drugoj polovici 19. stoljeća, a istovremeno i čežnja za onim jednostavnim i bezbrižnim danima djetinjstva. Ideju povratka prirodi Spyri je umotala u živahne rečenice i nadasve realistične opise. Gotovo da možemo osjetiti alpski povjetarac na licu, osjetiti miris poljskog cvijeća i čuti meketanje koza kroz pripovjedačeve rečenice. Velik je naglasak stavljen i na zdravu i autohtonu alpsku prehranu koja već prve večeri spaja jednako usamljene Hedi i njezinog djeda. Čini mi se kao da je ta prva zdjelica kozjeg mlijeka u Heidinom novom domu počela stvarati njezin osjećaj pripadnosti nekome i nečemu, a djedu je počelo zacjeljivati slomljeno srce. Jednako je bilo i s Klarom. Svježi zrak, autohtona prehrana i iskreno prihvaćanje od strane njezine okoline unijeli su joj samopouzdanje i snagu za ozdravljenje, a sve to u okruženju netaknute prirode. Gotovo da možemo reći da su švicarska priroda i kultura zaseban lik bez kojeg knjiga ne bi bila ono što jest, no postoji nešto još važnije, a to je poruka koju nosi Heidin povratak iz Frankfurta u Alpe.
Prigrlite novosti, ali ih prilagodite sebi Ono zbog čega vjerujem da je ova knjiga jednako privlačna današnjim čitateljima kao i onima od prije više od stotinjak godina jest to što je Heidi prigrlila tekovine grada odnosno onoga što je tamo naučila i unijela ih u vlastiti život na način koji joj je u danom trenutku najviše odgovarao. Prije dolaska u kuću obitelji Sesemann Heidi nije znala čitati ni pisati, no Klarina baka poučila ju je tim vještinama. Kada se pak vratila svome djedu u Alpe, Heidi to nije zaboravila, nego je u seoskoj školi nastavila svoje daljnje obrazovanje, a istome poučila i Petera koji je do tada oštro odbijao bilo kakav oblik institucionalnog školovanja. Taj segment nosi i najveću poruku za djecu. Tu nije riječ samo o nužnosti učenja čitanja i pisanja i otvaranju novih svjetova koje nam to pruža, nego i o učenju toga kako nešto što nam je dotada bilo nepoznato uspješno implementirati u svoj život kako bismo od toga imali koristi. Neminovno je da djeca danas u školi uče bezbroj nepotrebnih stvari i da im neke od njih zaista nikada neće zatrebati, no potrebno je u moru informacija prepoznati ono što je zaista važno. Recimo, kemija mi nikada nije bila posebno zanimljiva, u čemu je i profesorica imala veliku ulogu, ali se i danas sjećam sata na kojem smo učili kako se voda nikada ne ulijeva u kiselinu, nego obrnuto. Da danas to uradim, riskirala bih vlastiti život. Slično je i s informacijama iz biologije, geografije, matematike, hrvatskog jezika… Ne postoji dijete koje će uživati u svemu, ali je važno da barem na svakome nastavnom predmetu, a i kasnije u životu pronađe ono što mu odgovara. Ni Peter nije bio oduševljen školom, kao ni Heidi prvotnom idejom o čitanju, ali su oboje shvatili da im to može donijeti i nešto dobro pa su školu uklopili u svoj pastirski način života. Jednako je i s prihvaćanjem novih tehnologija koje se ubrzano razvijaju. Nemoguće je pobjeći raznim trendovima s društvenih mreža, ekspanziji medija, gotovo svakodnevnim izlascima novih mobitela na tržište i slično, no to ne znači da morate sve to koristiti. I vi i vaše dijete pronađite ono što se uklapa u vaše osobnosti i vaš način života. Zadržite jednostavnost i autentičnost, baš poput Heidi i Petera.
Tatjana Barat
